Carmen' redatelja Dorua Nitescua potresna je priča o bespoštednoj borbi očajne majke za život svoje teško bolesne kćeri. Prepuštena je sama sebi i dovedena do ruba očaja, dodatno izbezumljena svađom liječnika oko mogućnosti i metode liječenja kćeri te sveprisutnom korupcijom unutar rumunjskog zdravstvenog sustava u kojemu, kako pojašnjava junakinja: 'Bez novaca doktori neće ni pogledati djevojčicu.' Nitescu sjajno predočava potpuni očaj majke koja se teško nosi s bezizlaznom situacijom i bespomoćnošću, u bici koju mora pokušati izboriti gotovo posve sama, s malo dobronamjernih saveznika.

Nitescuov film u teške moralne dileme stavlja gotovo svaki lik svoga filma - od doktora koji moraju savladati svoje taštine i pokušati se (bezuspješno) dogovoriti oko onoga što bi bilo najbolje za djevojčicu, kuma koji bi možda i mogao pomoći, ali ne želi jer vjeruje da je ionako sve izgubljeno, do djeda koji prezire brižnu, požrtvovnu i marljivu snahu zbog toga što je druge nacionalnosti. Rasizam prema pripadnicima moldavske nacionalnosti u Rumunjskoj Nitescu provlači kroz film nenametljivo, ali u vrlo upečatljivoj epizodi obiteljske svađe kad očajni roditelji pokušavaju namaknuti još novca za podmićivanje liječnika.

Jedina ozbiljnija zamjerka koju bismo mogli uputiti ovoj snažnoj drami svojevrsni je dvostruki kraj, odnosno pomalo patetična (i nepotrebna) završnica.

'Carmen' je Nitescuov debitantski rad, no riječ je o filmu koji je vrlo dostojan predstavnik rumunjskog novog vala i vrlo ozbiljan kandidat za festivalske nagrade. Ako je suditi po dosadašnjem programu, Sarajevo Film Festival nudi intrigantan i ozbiljan program. U taj se opis odlično uklapa i prikazivanje cijele trilogije kontroverznog austrijskog redatelja Ulricha Seidla, jednog od onih autora čiji se radovi ili obožavaju ili mrze. Njegove precizne studije karaktera, njihovih postepenih transformacija i međusobnih odnosa unatoč hladnom i distanciranom pristupu malo koga ostavljaju ravnodušnim. Puritanci se zgražaju nad njegovim brutalno realističnim prikazima ljudskih devijacija i seksualnosti, dok se zagovornici dive njegovim dubokim uvidima u ljudsku psihologiju i rušenju tabua.

Sve navedeno može se primijeniti i u njegovoj trilogiji čiji se prvi dio, 'Raj: Ljubav', bavi sredovječnim Austrijankama koje otkrivaju čari seks turizma u Keniji, a već je bio prikazan i na prošlogodišnjem festivalu. Drugi dio trilogije, 'Raj: Vjera', priča je o fanatičnoj vjernici (sjajno ju glumi Maria Hofstätter), inače sestri junakinje iz prvog filma, koja obilazi stanove nepoznatih ljudi u nastojanju da ih vrati vjeri ili preobrati na katoličanstvo. Dok se šiba, hoda na koljenima i nosi bodljikavi pojas u znak pokore i ljubavi prema Isusu, istovremeno posve ignorira stvarna živa bića oko sebe. Seidl u svom prepoznatljivom stilu secira patologiju osobe koja je život zamijenila za vjeru. Njegov film izazvao je nakon premijere u Veneciji žestoke osude zbog blasfemije. Nije ni čudo, kao član duboko religiozne obitelji Seidl ne samo da dobro razumije temu, nego o njoj progovara s osobitom okrutnošću, nemoguće je ne sažaliti se nad tom neshvaćenom gospođom. Nema dileme, 'Raj:Vjera' poprilično je loša reklama za Katoličku crkvu.

Treći dio trilogije, 'Raj: Nada', za protagonisticu ima pretilu, usamljenu tinejdžericu, kćer junakinje iz prvog dijela trilogije, koja se zaputi, dok joj je majka u Keniji, u kamp za mršavljenje. Nesretna 13-godišnjakinja željna ljubavi i pažnje za predmet svog ljubavnog interesa bira sredovječnog doktora iz kampa. Fascinantno je Seidlovo poniranje u svijet adolescentica koje upravo otkrivaju svoju seksualnost.