FILMSKA 'JUGOSFERA'?

Regionalne koprodukcije – budućnost hrvatskog filma, ili...

  • Autor: Velimir Grgić
  • Zadnja izmjena 06.04.2011 09:19
  • Objavljeno 06.04.2011 u 10:00
Tportal

Tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal

Hoće li Hrvatska ikada vratiti velike međunarodne koprodukcije ili smo osuđeni na regionalnu suradnju koja je, po jednima, jedini način današnjeg preživljavanja nacionalnih kinematografija, a po drugima zabrinjavajuća kulturna gradnja nove Jugoslavije? I je li cijeli problem zapravo politički nebitan, ali ekonomski jednostavno nužan? Čitajte...

Dani u kojima je Tito zavodio Elizabeth Taylor i opijao se s Orsonom Wellsom na Brijunima, dok je Jackie Chan lomio vrat i lubanju po šumama u okolici Zagreba, odavno su iza nas, a sijećaju ih se samo oni najstariji, dok o njima uče oni koje uistinu zanima lokalna i regionalna filmska arheologija. U danima 'ubrzane povijesti', prošlost stara nekoliko dana već se čini kao vječnost, a kamoli događanja stara nekoliko desetljeća. No opet, svi se valjda sjećamo kako je devedesetih hrvatska filmska produkcija bila zaokupljena preživljavanjem i propagandom, zatvorivši se u sebe ne bi li samostalno pokušala prebroditi krizu, iz koje je izišla s ne baš svijetlim rezultatima – iz zidova nekoć najvećeg filmskog studija ovih prostora i danas raste korov, a dobar dio njegova zemljišta pretvoren je u šoping-centar; koga briga za nacionalno kulturno blago kad nam se nude deterdženti, odjeća, nakit i fotelje s uvoznim logotipom, po cijeni od svega nekoliko kino ulaznica?

'Karaula'

Dok smo mi ratovali, Rumunji su gradili filmske studije koji nude A-uvjete za B-novce, a privatizacija hrvatske audiovizualne produkcije posvetila se manje-više televiziji, dok se država nastavila držati manje-više prokušanog recepta sufinanciranja istih imena i istih koncepata. Koje domaća kino publika baš i nije hrlila nagraditi svojim novcem i interesom, kao što to i dalje ne čini u onoj mjeri u kojoj bi... trebala? No opet, tko više zna kakav je interes hrvatske publike i je li ona, zatrpana uvoznim blockbusterima, baš kao u slučaju mnogih drugih regionalnih i nacionalnih kinematografija u svijetu, izgubila ne samo povjerenje, već i interes za domaći film?

Hollywood je, ukratko, pronašao neke nove jeftine lokacije za jeftinu suradnju, zajedno s Kinezima koji su ovdje ionako izgubili braću po crvenoj knjižici pa se vratili svom kontinentu i krenuli štancati nove megahitove za nikada veće, otvoreno globalno tržište.

A Hrvatska?

Hrvatska se filmska produkcija posvetila onome što nazivamo regionalnim produkcijama, čiji je najnoviji u nizu primjera film 'Parada' Srđana Dragojevića, saga o gay paradi koju je Hrvatski audiovizualni centar potpomogao zajedno s europskim fondom; u 'Paradi' se pojavljuju i hrvatski glumci, a sve slijedi već prokušane recepte ex-YU koprodukcija, koje su se još 2006. na primjeru 'Karaule' pokazale iznimno uspješnima.

'Ex-YU, ex-K.u.K., future EU, imamo svakojakih koprodukcija zadnjih godina. Sve su one nastale suradnjom ljudi koji se dobro razumiju, a tu suradnju prate i nacionalne filmske blagajne. Koprodukcija dviju ili više zemalja, k tome, otvara pristup Eurimagesu, dakle dodatnim sredstvima, tako da to ovu vrstu suradnje čini još primamljivijom', objašnjava redatelj Hrvoje Hribar, ujedno i ravnatelj HAVC-a, koji je ove godine digao ponešto prašine odlukom da novcem hrvatskih poreznih obveznika (točnije, iznosom od 3.1 milijun kuna) potpomogne i film BiH redateljice, novi uradak Jasmile Žbanić pod nazivom 'Otok ljubavi'.

'Srđan Dragojević je srpski hit-maker koji snima dio svog filma kod nas, a HAVC sufinancira manjinski udio njegova filma koji se realizira preko hrvatske produkcijske kuće. S druge strane, Jasmila Žbanić je došla s pričom koja se zbiva u Hrvatskoj, glume hrvatski glumci i to je nešto drugo – hrvatski projekt u kojem će hrvatski producent kao glavni producent biti većinski nositelj projekta. Njemački koproducenti i svjetski distributer ovog filma najjači su Europski igrači, što je svakako lansirna rampa za čitavu našu kinematografiju', objašnjava Hribar, potvrdivši da je 'dolazak Jasmile Žbanić u statusu hrvatske autorice izazvao nemir kod nekih filmaša. Ovaj problem je rezultirao s dva maratonska sastanka koja nisu završila spektakularnim raspadom udruge redatelja, već znatno drugačije – postigli smo dogovor oko procedura i reguliranih postupaka za ovakve situacije ubuduće. Ponosan sam na hrvatske redateljice i redatelje, na njihovu sposobnost da civiliziranom razmjenom stavova dođu do rješenja. To dokazuje da princip na kojem se temelji HAVC, a to je suradnja, vijećanje i usaglašavanje kao model upravljanja javnim kapitalom, ima velikog smisla. Mi smo pametniji narod nego što često mislimo o sebi. Kad umjesto bijesnih strasti uključite bistro srce (ne nužno um), svako pitanje vas odvede korak naprijed.'

Je li onda u kontekstu trenutnog stanja filmskog života ovih prostora regionalna koprodukcija jedini mogući način opstanka? Nacionalna tržišta su jednostavno premala da bi povratila uloženo, a kamoli donijela zaradu, pa čak i oni koji gaje najveće paranoje oko 'jugosfere' (je li slučajno to što Eurimages, fond Vijeća Europe iz Strasbourga, financira suradnje budućih potencijalnih članica EU, a ne individualne nacionalne projekte? Ili je riječ o 'zavjeri'?) moraju shvatiti da je kulturna suradnja, osim civilizacijske, ujedno i ekonomska nužnost – ne nužno i politička. Jednostavno rečeno, filmove 'ovih prostora' mogu najbolje razumjeti gledatelji 'ovih prostora', a snove o Hollywoodu i ravnopravnom sudjelovanju u igri među publikom radikalno drugačijih jezika i kultura valja ostaviti po strani i njegovati kao endemski uspješne slučajeve, a ne očekivano pravilo. Na kraju krajeva, kada smo u Zagreb nakon dugo vremena uspjeli dovući nekoga tko je najbliži konceptu (makar i C) Hollywooda, poput legendarnog Uwea Bolla, saga je lani završila tako da je gostoprimstvo okončano tipičnim hrvatskim svađama oko honoriranja domaće ekipe i besramnom provalom i pljačkom novca iz ureda tvrtke Boll AG, otvorenog u Jadran filmu.

Lucija Bušić

Lucija Bušić

Izvor: tportal.hr / Autor: Lucija Bušić

Hrvoje Hribar

Ne znamo je li Boll nakon toga zažalio što je, za razliku od mnogih drugih kolega, prokušanu Rumunjsku uopće i pokušao zamijeniti Hrvatskom, no Hribar kaže da stanje ipak nije toliko pesimistično koliko se čini kada govorimo o stranim investitorima i autorima – 'strancima' koji nisu Srbi, Bosanci ili Slovenci:

'U Hrvatskoj stranci snimaju više i češće nego što se čini, ali nedovoljno. Hrvatska je zemlja s najboljim i najdostupnijim filmskim lokacijama, iza Španjolske i Italije (obje papreno skupe), ali ekipe nedovoljno dolaze. Zašto? Nemamo model poticaja koji su uvele gotovo sve europske zemlje. HAVC trenutno radi na formuliranju propisa i zakonskih izmjena koji će regulirati ovo područje, i to vrlo brzo. Vratit ćemo velike poslove u Hrvatsku jer je u pitanju ozbiljan novac. Rumunji i Bugari rade u bescjenje, a Mađari imaju velike poticaje, tako da se povijesne bitke Mediterana snimaju na Balatonu. Producentima to odgovara, ali redatelji zbog takvih ustupaka grizu nokte. Izgled i dostupnost naših lokacija, kao i vrhunski filmski profesionalci, su naša nenadmašna prednost. Poticaji moraju cijenu učiniti konkurentnom i stvar će krenuti.'

U međuvremenu, imamo regionalne projekte, posebno lukrativne ako se hrvatsko-srpsko-bosanski link uspije nekako povezati s motivima bauštelaca u susjednoj nam Njemačkoj ili ukusom i interesom gospodarskih i ratnih izbjeglica u zemljama EU, što odmah donosi novce europskih financijera, ali i šire tržište dijaspore, koja je, čini se, s pozicije nove multietničke federacije često spremnija platiti gledanje filmova s područja bivše Jugoslavije od samih građana država nastalih na zgarištu stare multietničke federacije.

Jesu li onda, ponavljamo, Hrvati, zajedno s interesom i novcem stranih ulagača (koji u zadnje vrijeme ne odlaze samo u Rumunjsku i Bugarsku, već i u Srbiju, novi poligon za štancanje žanrovskog filma, sve od zombija do vampira) jednostavno izgubili povjerenje i zanimanje za hrvatski film?

'Film i televizija pretežnim dijelom pripadaju javnom kulturnom sektoru. U Europi se malo filmova radi s idejom da budu financijski isplativi. Ali točno, snimaju se zato da budu gledani, ili barem kulturno izvanredno vrijedni, nazovimo to: festivalski vrijedni ili prestižni', objašnjava Hribar i nastavlja: 'U tom smislu, u RH imamo diskontinuitet repertoarne politike: korporacije su prije par godina uskratile HAVC-u zakonski obvezna davanja, tako da su budžeti drastično skresani. HAVC se prilagodio sušnoj godini 2008. na način da je odobrio uglavnom niskobudžetne debitantske filmove, ove sezone su ti filmovi izašli u kinima. Publika nije pohrlila gledati taj set filmova, što nije neobično. Niskobudžetni debitantski film koji postane hit, primjerice 'Kako je počeo rat na mom otoku', iznimka je u bilo kojoj zemlji na svijetu. O povjerenju publike u domaći film ćemo govoriti kad domaći film izađe u javnost u svom punom repertoarnom obliku, a onda, vjerujte, nećemo pričati o krizi povjerenja', zaključuje Hribar.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi