Kad je prošle godine gostovao u Motovunu i primao nagradu za polustoljetnu filmsku karijeru, Veljko Bulajić se prisjetio svojih dana žiriranja u Cannesu (za znatiželjne: 1969. i 1980), a ovaj je proces polušaljivo opisao kao neku vrstu trampe, u kojemu je guranje vlastitih (nacionalnih) igrača jednako važan faktor kao kvaliteta podastrtih radova i izvedbi.

Premda volimo vjerovati da u plemenitim sportovima, poput nogometa i filma, pobjeđuju najbolji, u svijetu u kojem nagrade na prestižnom festivalu (o Oscarima da ne govorimo) nerijetko znače preokret za pojedinačne karijere, pa i cijele nacionalne kinematografije, nije čudo da 'politika' ostavlja tragove čizama na onome što volimo zamišljati kao autonoman i neovisan teritorij umjetnosti.

No, čak i kad iskorači nakratko s crvenog kanskog tepiha na prašnjave ulice Ankare, Zagreba i pridruženih im lokalnih filmskih festivala, članica žirija neće nužno moći odahnuti – samo će se morati nositi s drugim nizom ograničenja, od kojih je ponekad presudan (banalni) filmski ukus koleg(ic)a u žiriju; onaj vrištavi plod odnošaja životnog (sociokulturnog, obrazovnog, pa i seksualnog!) i gledateljskog iskustva koji, poput svakog vječitog novorođenčeta, sam sebe ne zna objasniti, a svojim potrebama sve podčinjava.

Kad žiri sačinjavaju sredovječna Francuskinja, mlađa Turkinja i donedavna mlada Hrvatica, jasno je da će ova kombinacija - osim kvalitetnog temelja za kakav vic – proizvesti i specifičnu vrstu filmske rasprave, poglavito kod odlučivanja o najboljem filmu. Ja se, recimo, već neko vrijeme ježim od ratnih filmova, bilo da su s područja bivše Jugoslavije, iz Drugog svjetskog rata, postsovjetskih i izraelsko-palestinskih sukoba itd.

Taj nesretni rat, osim što ga prepoznajem kao prostor filmske eksploatacije, uvijek nekako nagrize priču, čak i kad joj je samo kulisa, a nerijetko je i proguta – i povuče za sobom u zaborav. A od dvanaest filmova iz ovogodišnje konkurencije na Flying Broom Film Festivalu, barem se polovina bavi upravo tim i takvim temama, odnosno svoje priče smješta u (poslije)ratni kontekst, za pojačani emocionalno-politički dojam – 'Djeca' Aide Begić, 'Kad sam te vidjela' Annemarije Jacir, 'Kuća s tornjem' Eve Neymann, 'Lore' Cate Shortland, 'U cvatu' Nane Ekvtimišvili, donekle i 'Ginger & Rose' Sally Potter. Dakako, savjesna kritičarka trudit će se othrvati predrasudama, pa će se ponekad i ugodno iznenaditi (barem fragmentima) ovih filmova, kao kad u gruzijskom filmu U cvatu mladić djevojci u znak pažnje umjesto ruže pokloni revolver, prepuštajući joj tako falusoidnu moć odlučivanja, radije no da joj preuzima ulogu zaštitnika. Ipak, film se u tragičnom (i prilično predvidljivom) raspletu raspliće do rasula, kroz nasilno ucijepljenu temu 'otmice nevjeste' (zanimljiva kulturna praksa, popularna u središnjoj Aziji, području Kavkaza i u nekim dijelovima Afrike), ultimativno suočavanje s patrijarhalnom opresijom za jednu od protagonistkinja.

'Ginger & Rosa' smješten je pak u Britaniju, u vrijeme kubanske krize 1962. i prijetnje nuklearne katastrofe. Kroz odrastanje dviju djevojaka iz naslova te njihovog društvenog i emocionalnog angažmana reflektira se vječno pitanje slaganja prioriteta u vremenu krize, uoči smaka svijeta; dužnosti prema sebi i prema svijetu, i postoji li uopće razlika. Problem je s filmom (moj) upravo u ne osobito uvjerljivoj artikulaciji žudnje za intervencijom u svijet, što je donekle razumljivo s obzirom na dob (17) i profil protagonistkinja, no postaje slaba karika u naraciji i identifikaciji nešto odraslijeg življa.

Ono što je svakako zanimljivo pitanje je koje su to ključne teme 'ženskih' filmova odabranih u konkurenciju da svjedoče o (filmskoj) ženskosti i da je predstavljaju; u čemu su specifični, a u čemu univerzalni – i može li se naći kakva zajednička politička ili poetička tendencija s obzirom na zemlje filmskog porijekla. U oči definitivno upada činjenica da jedini filmovi iz konkurencije koji si mogu 'priuštiti' neku vrstu apstrakcije, suvremenosti, suludog humora i nadrealnih elemenata filmovi su koji dolaze iz zapadnoeuropskih zemalja – francuski 'Kraljica Montreuila' redateljice Solveig Anspach i 'Jutarnja zvijezda' Sophie Blondy (s Iggyjem Popom u ulozi anđela/savjesti) i nizozemsko-luksemburško-belgijska produkcija 'Tihi grad' redateljice Anne Threes – sva tri bave se egzistencijalnim problemom ljudske usamljenosti – u Parizu, u cirkusu, u Japanu.

Moglo bi se reći da je upravo usamljenost provodni element većine ovih filmova, ultimativno prokletstvo ljudske egzistencije. S tim da je usamljenost u ratu krivnja drugih, a usamljenost u miru krivnja je univerzuma.

Film za koji ću nedvojbeno lobirati, premda nije hrvatska koprodukcija (poput 'Ginger & Rose') niti je regionalno sestrinski (poput 'Djece'), film je 'Bejbi blues' poljske redateljice Kasije Roslaniec, koja se bavi pitanjem maloljetničkog (no namjernog) majčinstva u urbanom, hipsterskom kontekstu – a majčinstvu prilazi iz prilično radikalne perspektive, propitujući ljudske porive za razmnožavanjem i bezbrojne rukavce pogrešaka koji se izlijevaju iz pogrešne motivacije. Servirajući krišku poljske suvremenosti (stvarne ili imaginarne, otkud da ja znam, ali sveudilj dojmljive), postsocijalističkih trendova i (ne)odrastanja kroz roditeljstvo, 'Bejbi blues' uspijeva biti i istočni i zapadni, i specifični i univerzalni, i izmiče zamci formulaičnosti u kojoj filmovi s 'misijom', idejom ili programom nerijetko polome noge.

Vijećanje za najbolji film dogodit će se sutra. Ne gajim previše nada – dosadašnje iskustvo žiriranja nekoliko me puta ostavilo s gorkim okusom u ustima – kad vas je troje, uvijek postoji prijetnja da budete nadglasani! Ipak, budući da kolegice iz žirija djeluju kao prilično empatične i miroljubive djevojke (znate već kakve su žene), vrlo je izvjesno da ću se pozvati na svoje ratne i obiteljske traume dok budem gurala svog favorita…