U KINIMA 'ŽELJEZNA LADY'

Površan film čija je najveća vrijednost Meryl Streep

  • Autor: Alemka Lisinski
  • Zadnja izmjena 16.03.2012 14:11
  • Objavljeno 16.03.2012 u 10:40
Meryl Streep The Iron Lady

Meryl Streep The Iron Lady

Izvor: Pixsell PXL Agencije / Autor: Mark Cuthbert/Press Association/PIXSELL

Postoji li uloga koju Meryl Streep ne može majstorski svladati? Odgovor je očekivano dosadnjikav: Meryl Streep može sve, jedino ostaje otvorenim to je li riječ o izvedbi za glumačke anale ili ‘samo’ o sjajnoj glumi

U tom smislu i Oscar koji je dobila ove godine za ulogu u 'Željeznoj lady' svakako je zaslužen, ali sukladno tradiciji te najsjajnije filmske nagrade, nakon što je bila nominirana ukupno 18 puta, a dva Oscara dobila za 'Kramer protiv Kramera' i 'Sofijin izbor', Mery Streep svoj treći zlatni kipić nije primila za svoju najbolju ulogu u posljednje vrijeme, a kamoli u karijeri. Prisjetimo se samo 'Mostova okruga Madison' ili npr. uloga u 'Sumnji' i 'Satima', jasno je da je Američka filmska akademija opet zapravo dala utješnu, umjesto pravu nagradu. Pritom je ove godine bilo i boljih kandidatkinja, poput npr. Michelle Williams u ulozi Marilyn Monroe u filmu 'My Week With Marilyn' ili Glenn Close u roli žene koja cijeli život glumi muškarca, u 'Albertu Nobbsu'. Dodatno, samo prije nekoliko godina gledali smo veličanstvenu Helen Mirren kao britansku kraljicu Elizabetu u 'Kraljici', znatno boljem filmu o suvremenoj povijesnoj ličnosti no što je 'Željezna lady'. U svim tim usporedbama Meryl Streep nije ništa ‘kriva’, ona je izvrsno odglumila Margaret Thatcher – od ‘skidanja’ mimike i pokreta te kontroverzne britanske političarke, do hoda i glasa, ali i iskaza unutarnje vjere u lik koji glumi. Dakle, kao i uvijek, glumački posao odrađen perfekcionistički i do kraja – unutar okvira koji su dopustili scenarij i režija, a taj okvir, nažalost, i nije presjajan.

Film Phyllide Lloyd i prije izlaska u kina bio je dočekivan s dvije bojazni: vjerovalo se da će nemilice sasjeći nekadašnju britansku premijerku, što se nije dogodilo, dapače – film nastoji vidjeti sve strane i zapravo ima simpatije prema svojem glavnom liku (barem u njezinim starim danima). Druga se bojazan ticala toga da je zalogaj uloge Thatcher prevelik čak i za veliku Streep i da će američka glumica zapeti na činjenici da igra tako jako britanski karakter. Ponovno, i na sreću svih gledatelja, krivo. Teško da bi ijedna od sjajnih engleskih glumica mogla bolje odigrati premijerku koju su mnogi mrzili, ali su je svi poštivali – i koja je prihvaćala takvu situaciju jer je svoju političku misiju smatrala i svojom moralnom odgovornošću, za razliku od današnjih političara – koji jedino žele biti i ostati popularni te tako zadržati vlast. Autorica scenarija Abi Morgan, koja je inače napisala i sjajnu BBC-jevu dramsku seriju 'The Hour', usredotočila se na karakter Margaret Thatcher, koji promatra i u sadašnjosti, u njezinim osamdesetim godinama, te tako i otvara film – ostarjela bivša liderica britanskog imperija djelomično je izgubila pamćenje, prisiljena je uglavnom boraviti kod kuće, kojom se kreće u mislima na svojeg muža Denisa, koji je umro prije osam godina.

Margaret Thatcher se – slažući muževljeve stvari – prisjeća tinejdžerskih godina u malom špeceraju njezina oca u Granthamu, u kojima je sjajno igra Alexandra Roach, sve do izbora koji je potvrđuju kao prvu ženu premijera u Velikoj Britaniji. Događaji dolaze i prolaze: napadi IRA-e, rat na Falklandima, rudarski štrajkovi, štrajkovi zbog poreza – i sve to dok se jednog dana njezino liderstvo ne istroši i ona siđe s vlasti – de facto pučem vlastite stranke koja nije više mogla podnositi njezinu političku rigidnost, koju je sama, naravno, smatrala principijelnošću.

Jedino u scenama kada razgovara s pokojnim mužem Streep-Thatcher je živi i ranjivi lik, jer u preostalom, najvećem dijelu njezinog vladanja u Downing Street br. 10 autorica filma je vidi poput snažne prirodne sile koja ruši svaki otpor pred sobom. Upravo u toj točki leži i najveća mana filma: priča je posvećena borbi Thatcher u muškom svijetu, ali zapravo ne ulazi u dubinu njezinih ključnih političkih odluka koje su mnogi smatrali etično izrazito problematičnima zbog velikog broja otpuštanja, zatvaranja neprofitabilnih industrija i rušenja snažno zaštićenih radničkih prava. Dakle, o vremenu ulaska neoliberalizma u Europu i ekonomskog oporavka Velike Britanije ne saznajemo ništa značajno – ni kako se naša junakinja nosila s vlastitim odlukama, ni što su te odluke donijele njezinoj zemlji. Kako će gledatelji reagirati na film, ponajviše će ovisiti o – poziciji gledatelja. I britanski filmski kritičari samo se djelomično šale kad kažu da će David Cameron i Nick Clegg imati kiseli osmijeh kada je čuju kako se ruga koalicijama, sindikalisti će sigurno smatrati film previše dobrodušnim, a ni Argentinci baš neće biti oduševljeni. S druge strane, američki republikanci sigurno će – kada vide njezinu odlučnost i samopovjerenje, kao i izostanak bilo kakve afere – plakati što nemaju takvog lidera. Bit će zanimljivo gledati kako će 'The Iron Lady' biti prihvaćena usred ekonomske krize – neki kritičari gotovo ozbiljno tvrde da bi Maggie sigurno sredila krizu eurozone, bez imalo krzmanja i nimalo impresionirana prosvjedima, dok su drugi, najčešće lijevo orijentirani, zgroženi ukoliko se njezino ime uopće spomene, pa makar samo u djelomično pozitivnom kontekstu.

Na kraju, zbog scenarističkog i redateljskog kukavičluka da se dublje prokopa po temi, najveća vrijednost ovog filma ipak ostaje Meryl Streep, koja je zasjenila cijeli film, i time zapravo sama uspjela vratiti nešto simpatija i u smjeru kontroverzne britanske premijerke.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi