Svake godine se Nagradom hrvatskog glumišta slave najbolja kazališna, radijska i TV ostvarenja i svake godine to je višesatan IVENAT koji se prenosi na nacionalnoj televiziji jer je red da se barem jedanput godišnje svrati pozornost na domaću kulturu. Nažalost, svake godine moram se zapitati i zašto među svim tim nagrađenim i nominiranim genijalcima ne pronađu barem jednoga koji će im u cijelu svečanost udahnuti malo života. Ili barem malo manje poluosvijetljene sumornosti
Kazalište i kazalištarci inače su tragično zanemareni na televiziji. Tu i tamo im se pusti koja snimka petsto godina stare predstave u lijevom terminu, dovede ih se kao goste u kakav talk show ako se u predstavi pojave goli ili stavljaju slike političara glumcima po gaćama te ih se tu i tamo spomene među servisnim informacijama u 'Dobro jutro Hrvatska', sve na temu na cestama je poledica, u Gornjem Žbljakovcu sajam ekološke poljoprivrede, a premijeru predstave te-i-te možete pogledati od 21 sat... Nije im lako, a nije im ni zabavno.
No onda jedanput godišnje imamo dodjelu Nagrada hrvatskog glumišta, velebni IVENAT koji HRT prenosi od prve do zadnje minute (svih pet milijuna i osamsto) i umjesto da to onda fakat bude svečanost kazališta, s možebitnim snimkama najboljih scena iz nominiranih predstava, pokojom glazbenom numerom iz mjuzikala, štajaznam, bilo čim što bi uz nagrade gledateljima moćnoga medija izmamilo zrnce interesa za teatar, oni izvedu megadosadnu trakavicu u polumračnom HNK-u, s atmosferom komemoracije i glazbenim prizvucima Oscara za provincijske seljačine.
Nikako mi to nije jasno. Svi ti nagrađivani, pa i nominirani ljudi bez sumnje su talentirana ekipa, većina ih uspijeva stvoriti čuda uz male pare, i onda dođe prilika da se to proslavi, a nitko se ne sjeti nekome od tih talenata prepustiti da je osmisli. Oni (nemam pojma tko su, doduše, pa ovo zvuči kao da paranoično pišem o kakvoj zavjereničkoj skupini koja mrzi hrvatski teatar) to radije prepuste stihiji, a maksimum osmišljavanja sastoji im se u pisanju totalno retardiranih bantera za glumce koji prezentiraju nagrade. Ah, da, pardon! Ove godine u igri je bio i neki cjelovečernji skeč o javljanju iz budućnosti, u kojem je Nataša Dangubić k'o fol dovitljivo komentirala stanje u domaćem kazalištu danas. Niti se uklopilo u ostatak večeri niti je bilo osobito provokativno i zabavno (mislim, fora s kipom na Marjanu - MOLIM VAS!), niti je bilo originalno (jednako glupu foru izveli su prije nekoliko godina na Porinu).
Proplamsaji inteligencije bili su vidljivi tu i tamo (i to doista tu i tamo) u filmićima kojima su pojedine kazališne kuće u Hrvatskoj predstavljale svoj lik i djelo, pa je tako izvrstan bio onaj u kojemu je spremačica iz kazališta u Rijeci opisivala svoju ljubav prema zgradi koju održava, a kao i svaki put na ovakvim jezivo lošim priredbama, bilo mi je silno žao dobitnika nagrada za životno djelo, onih koji nisu zaslužili da ih se tako ofrlje odradi i prepusti toliko nenadahutoj produkciji, no ako ništa drugo, govor Špire Guberine prilikom prihvaćanja nagrade bio je apsolutni vrhunac večeri
Sve drugo - jad i bijeda s povremenim začinom lapsusa i kikseva, neumornim ponavljanjem da je ovaj-i-ovaj glumac Dubrovčanin/Šibenčanin/Splićanin sa zagrebačkom adresom, ljigavom kvazioskarovskom orkestralnom glazbom i podsjećanjem da svaku nagradu sponzorira kakvo alkoholno piće, krema za ispucanu kožu ili već takva neka ludorija. Nadam se da vas previše nije gledalo čitav taj krš. Kakvo god bilo hrvatsko kazalište, zaslužilo je bolje.
