Zoran Mišić slovi za jednog od najjačih rock vokala na ovim prostorima - i to ne samo među publikom, nego i među glazbenicima koji ga vrlo jasno svrstavaju u sam vrh domaćih pjevača. Njegov glas donosi ono rijetko spojeno: snagu, raspon i kontrolu, a njegova pozitivna energija i scenska karizma ubrzo su uvjerile i najveće skeptike da je Opća opasnost ponovno naoružana za pune dvorane. Gotovo sigurno će privući i potpuno novu publiku, posebno one koji bend dosad nisu aktivno slušali.

Navijačka atmosfera na koncertima, vojska vjernih fanova i bezuvjetna podrška od prvog dana Zokiju su, kako sam kaže, 'vjetar u leđa orkanske snage'. U razgovoru za tportal otkriva koliko ga ta ljubav publike nosi, kako je izgledao poziv koji mu je 'smrznuo krv u žilama' i gdje povlači granicu između poštovanja nasljeđa i vlastitog rock’n’roll potpisa.

Sinergija u bendu

Publika je jedva dočekala povratak Opće opasnosti. Koliko vam vjetar u leđa daje njihova nevjerojatna euforija i bezuvjetna podrška koju vam šalju od prvog trenutka u kojem je ta vijest odjeknula?

Ta podrška je, najblaže rečeno, vjetar u leđa orkanske snage. Znao sam da Opća opasnost ima vjernu vojsku fanova, ali količina pozitivne energije, poruka podrške i čiste euforije koja me dočekala od prvog dana doslovno me ostavila bez teksta. Kada vidiš da te publika prihvaća raširenih ruku u ovako osjetljivom trenutku, nestaje svaka sumnja. Ta njihova bezuvjetna ljubav prema bendu daje mi golemu motivaciju da na svakom koncertu ostavim i zadnji atom snage na pozornici.

Mnogi se već sada slažu da ste svojim moćnim vokalom i scenskom karizmom unijeli sjajnu svježu energiju, pozitivu i pravi rokerski zanos u bend. Kako ocjenjujete tu sinergiju s dečkima sada kada ste krenuli punom parom?

Zaista je divno čuti ovakve komplimente, to stvarno godi svakom glazbeniku. Sinergija između njih i mene krenula je nevjerojatno brzo, kliknuli smo već na prvim probama u garaži. Osjeća se glad za svirkom i onaj iskreni rokerski zanos. Dečki iza sebe imaju puno kilometara ceste i sati na pozornici, a Neno i ja donosimo neku novu energiju i svježinu, pa mislim da je to dobitna kombinacija. Kada stanemo skupa na pozornicu, nema kalkulacije – to je čisti zid zvuka i energije, i mislim da publika to itekako osjeti.

Ostao bez teksta nekoliko sekundi

S dečkima iz benda poznajete se godinama, imali ste i duet 'Tri rijeke'. Koliko vam je ta bliskost olakšala cijeli proces?

To je bilo ogromno olakšanje. Nismo mi stranci koji su se našli preko audicije; mi se poznajemo, poštujemo i dijelimo istu slavonsku krv i ljubav prema rocku već godinama. Pjesma 'Tri rijeke' bila je predivna uvertira u sve ovo. Zbog te stare bliskosti preskočili smo onu fazu probijanja leda i odmah smo se mogli baciti na posao. Među nama postoji veliko povjerenje, a to je u bendu najvažnija stvar.

Nedavno ste izjavili da ulaskom u Opću opasnost imate osjećaj kao da se 'zatvorio jedan životni krug'. Kako je točno izgledao taj poziv benda koji vas je 'smrznuo' i je li odluka pala iste sekunde?

Telefon je zazvonio jednog sasvim običnog dana u Njemačkoj, a s druge strane bio je Kameni. Kad mi je iznio ideju i pitao jesam li spreman preuzeti mikrofon, doslovno sam se smrznuo, sjeo na stolac i ostao bez teksta nekoliko sekundi. Opća opasnost je bend uz koji sam odrastao. Odluka u mom srcu je pala iste sekunde jer se takav poziv ne odbija, to je ostvarenje sna. Ipak, morao sam prvo prespavati noć i sjesti sa suprugom Ivom, jer takva odluka utječe na cijelu obitelj. Ali znao sam od prve sekunde da je to – to i da više nema natrag.

Opća opasnost iza sebe ima neke od najvećih rock himni naših prostora, uz koje su odrastale generacije. Koju njihovu staru pjesmu osobno najdraže izvodite i postoji li neka prema kojoj imate posebno strahopoštovanje?

Teško je izabrati samo jednu jer je katalog pjesama nevjerojatan. Osobno, 'Nebo' ima posebnu težinu i magiju, ali obožavam energiju pjesama poput 'Ti mi nećeš reći zbogom' ili 'Za svaku tvoju suzu'. Što se tiče strahopoštovanja, imam ga prema svakoj pjesmi. One su ljudima ušle pod kožu s Perinim vokalom i ja ih izvodim s golemim poštovanjem prema tom nasljeđu, trudeći se donijeti ih moćno i iskreno, onako kako ta publika i zaslužuje.

Gdje povlačite granicu između poštovanja nasljeđa benda i potrebe da ostanete svoji?

Granica je u tome što nikada neću pokušavati kopirati Peru Galića jer je on jedinstven i ostavio je neizbrisiv trag. Moj cilj je donijeti pjesme tehnički i emotivno onako kako ih ljudi znaju i vole, ali kroz svoj vokalni aparat, svoj senzibilitet i svoju energiju. Poštujem svaku otpjevanu liniju iz prošlosti, ali na pozornici dajem cijelog sebe, Zokija. Nova pjesma 'Nebo iznad nas' je najbolji dokaz toga – rađena je s novim autorskim dvojcem (Hrvoje Bogutovac i Zlatko Grgić) i pokazuje smjer u kojem ostajemo vjerni zvuku Opće, ali s mojim osobnim pečatom.

Moraš biti jedno s publikom

Što ovaj veliki korak znači za vašu glazbenu priču? Znači li ulazak u bend da su vaši projekti sada u potpunosti na pauzi ili ostavljate prostor za balansiranje u budućnosti?

Ovo je definitivno najveći korak u mojoj dosadašnjoj glazbenoj karijeri. Što se tiče mog autorskog benda Endeffect, aktivan je, ali trenutno svu energiju i fokus usmjeravam u Opću. Opća opasnost je institucija koja zahtijeva stopostotni angažman, fokus i energiju. Bend i publika zaslužuju pjevača koji je unutra 210 posto, tako da su svi moji drugi glazbeni projekti trenutno u drugom planu.

Uloga rock frontmena mijenjala se kroz desetljeća. Gledajući iz današnje perspektive, što po vama čini vrhunskog frontmena – je li to isključivo sirova vokalna moć i tehnika ili sposobnost da budete 'dirigent' energije koji kontrolira puls ljudi ispred pozornice?

Vokalna moć i tehnika su samo alat, ulaznica za igru, preduvjet. Moraš znati pjevati da bi bio pjevač. Ali ono što čini razliku između pjevača i frontmena je upravo to – sposobnost da budeš 'dirigent' energije. Moraš osjetiti puls publike, moraš biti jedno s njima. Ljudi ne dolaze na koncert samo slušati savršene tonove, dolaze doživjeti emociju, katarzu, energiju. Frontmen mora biti taj koji će ogoliti dušu na sceni i natjerati svakog čovjeka u dvorani ili na trgu da proživi tu pjesmu s bendom.

Činjenica je da su se glazbeni trendovi kod nas drastično promijenili posljednjih godina. S obzirom na to da ste cijeli život vjerni čvršćem zvuku, kako danas gledate na rock'n'roll scenu u Hrvatskoj – ima li nade za gitarske riffove među mlađom publikom?

Trendovi dolaze i odlaze, danas se glazba troši brže nego ikad, ali rock'n'roll ima jednu prednost – on nikada ne umire jer nije stvar trenda, nego stava. Kad god stanem pred publiku i vidim klince od 15, 16 godina u prvim redovima kako u glas pjevaju rock himne, znam da ima nade. Možda rock trenutno nije u glavnim medijskim strujama kao neki drugi žanrovi, ali gitarski riff i živi bubanj imaju snagu koja uživo uvijek pobjeđuje. Mlađa publika prepoznaje i cijeni tu iskrenost.

'To poglavlje izgradilo me kao zrelijeg čovjeka'

Koliko je teško danas, u vremenu tih brzih trendova i površne pažnje, ostati dosljedan rocku kao stavu, a ne samo kao glazbenom žanru?

Teško je ako kalkuliraš. Ako glazbu radiš zbog lajkova i instant uspjeha, onda te ti brzi trendovi lako povuku. Ali ako rock živiš, ako je to tvoj način razmišljanja i tvoj stav prema životu, onda nemaš što birati – ti jednostavno jesi to. Dosljednost se uvijek dugoročno isplati jer publika ima nepogrešiv radar za foliranje. Opća opasnost je opstala sve ove godine upravo zbog te dosljednosti, i to je stav od kojeg ne odstupamo.

Posljednjih nekoliko godina živjeli ste i radili u Njemačkoj, a poznato je da je preseljenje bilo motivirano egzistencijalnim razlozima. Koliko vas je to životno poglavlje ojačalo i izgradilo kao čovjeka?

Izuzetno me ojačalo. Odlazak u tuđu zemlju s obitelji, kretanje od nule i prilagodba na potpuno novi sustav i mentalitet velika je životna škola. To te spusti na zemlju, nauči te disciplini, ali ti i pročisti prioritete. Shvatiš što ti je u životu uistinu važno, a to su obitelj, zdravlje i unutarnji mir. To poglavlje izgradilo me kao zrelijeg, stabilnijeg čovjeka koji danas puno čvršće stoji na nogama i bolje razumije životne vrijednosti.

Pratili ste glazbenu scenu dok ste živjeli u Njemačkoj i imali bendove Bad Rain i Endeffect. Koje su glavne razlike u pristupu glazbenoj produkciji i klupskim svirkama tamo u usporedbi s Hrvatskom?

U Njemačkoj je sve visokoindustrijalizirano i profesionalizirano do najsitnijeg detalja. Klubovi imaju vrhunsku infrastrukturu, tehnički uvjeti su izvrsni i sve funkcionira kao singerica. S druge strane, u toj silnoj organizaciji ponekad se izgubi onaj klupski šarm, duh i spontanost koju imamo ovdje. Nijemci su takvi ljudi. Sve mora biti po PS-u, ali neke stvari se jednostavno ne mogu isplanirati. Kod nas se svira s nekom posebnom vrstom emocije i dišpeta, što je vani rijetko. Tehnički, snimanje nove pjesme 'Nebo iznad nas' u zagrebačkom studiju Šišmiš, kod mog imenjaka Zorana Švigira Švigija, pokazalo mi je da u Hrvatskoj imamo produkciju koja apsolutno može parirati bilo kojem europskom studiju.

Slobodno vrijeme pripada obitelji

Kako obitelj reagira na vaš sve intenzivniji tempo, rad u studiju i koncerte koje slijede?

Pred nama je izazovno razdoblje i proces koji zahtijeva puno logistike, putovanja i planiranja. Konačnu odluku o trajnom preseljenju još nismo donijeli, idemo korak po korak pa ćemo vidjeti što vrijeme nosi. Moja supruga Iva je moja najveća stijena i podrška u ovome – bez njezinog razumijevanja i spremnosti da balansiramo ovaj intenzivan tempo ništa od ovoga ne bi bilo moguće. Djeca su uzbuđena, njima je sve ovo fora i svi funkcioniramo kao složan tim.

Kad niste na pozornici ili u studiju, kako najradije provodite slobodno vrijeme? Imate li neki hobi ili male obiteljske rituale koji vas potpuno isključuju i rješavaju stresa?

Moje slobodno vrijeme pripada obitelji. Najbolje se oslobađam stresa našim malim ritualima – obiteljskim šetnjama prirodom i igranjem s klincima. Kada se zatvore vrata našeg stana, ja sam samo tata i suprug, i to je moj mir. Naravno, gitara je na zidu dnevnog boravka, pa često skupa pjevamo i sviramo. Kada djeca zaspu, tata ponekad ostavi pokoji sat uz Playstation, a vikendom, u jutarnjim satima, volim se provozati motorom, dok su ceste još prazne. To je moja meditacija.