Teško je reći radi li se samo o incidentu, pozitivnom bljesku nove web ere kooperacije i odgovornosti ili 'Željezno nebo' stvarno otvara teška, željezna vrata posve novog modela sustava nezavisne filmske produkcije.

Ali onog trena kada se pojavila vijest da će tu finsku horor-SF-satiru sufinancirati i sukreirati fanovi koncepta i budući gledatelji, još tamo 2006, indie zajednica zabrujala je s jednakim žarom optimizma i pesimizma, brojeći svaku godinu i vodeći duge noćne razgovore u post festumima žanrovskih filmskih festivala, s uvijek istim pitanjima: hoće li uistinu uspjeti i kada ćemo, ako ikada, konačno moći pogledati film?

Ne samo da su uspjeli, šest godina i 7,5 milijuna eura kasnije, već je 'Željezno nebo', umjesto da ostane žanrovskim fenomenom za limitiranu fanboy publiku, svoju premijeru doživjelo na prestižnom Berlinaleu, a potom upalo i u svijet mainstream medija, koji su krenuli raspravljati o ovom novom kreativnom ludilu s istim onim žarom koji su posvećivali nekim drugim nezavisnim šokovima, ozloglašenim po svojim terorističkim napadima na festivalsku scenu, od 'Srpskog filma' do 'Ljudske gusjenice'.

Poput svojevrsne ekstenzije popularnih naci-NLO dokumentaraca s History Channela, 'Željezno nebo' donosi priču o Hitlerovim vojnicima koji su kasne 1945. posljednju nadu vidjeli u bijegu na Zemljin satelit pa sa svoje tajne baze na Antarktiku odaslali nekoliko svemirskih brodova na Mjesec. Godine 2018. konačno skupljaju dovoljno snage i volje za povratak na rodni planet, gdje su odlučni uspostaviti Četvrti reich.

Ali 'Željezno nebo' nije samo znanstvenofantastična verzija alternativne naci-povijesti u maniri Tarantinovih 'Gadova' te zgodan koncept još jednog alkemijskog miješanja horora i komedije, dva naizgled sukobljena, ali strašno srodna i u virtuoznoj izvedbi potencijalno idealna člana bračne zajednice, već i novi fenomen u sferi tzv. participacijske kinematografije. Ovo je mješavina klasičnog autorstva i internetskog hive minda, piramidalne strukture tradicionalne kreacije razbijene ulaskom filmske zajednice od praktički prvih koraka stvaralaštva; Mreža je sudjelovala u financiranju, ali i kreativnom procesu predlaganjem vlastitih ideja i scenarističkih rješenja, ne bi li, u stilu drugih participacijskih naslova nastalih u digitalnom 21. stoljeću (španjolski 'The Cosmonaut' koji nudi svu svoju snimljenu sirovinu na javni remiks, proslavljeni open-source dokumentarac 'RiP!: A Remix Manifesto'...), svi zajedno stvorili film koji ta zajednica istinski želi vidjeti.

'Stari način snimanja filmova bio je jednosmjeran: od filmaša za publiku. Dopustite nam da vam pokažemo kako će se to raditi u budućnosti: s publikom za publiku. Internetska zajednica može pomoći autorima na nekoliko načina, kreiranjem sadržaja, stvaranjem publiciteta za film pa čak i sufinanciranjem – u isto vrijeme pretvarajući cijeli projekt u hobi, iskustvo, nešto više od samog filma', objašnjavali su autori tijekom dugog procesa oblikovanja djela.

Više od pola desetljeća nakon prve potrage za glavnim financijerima, obilaskom štandova u Cannesu i prikazivanjem prvog, radnog teasera profi producentima i fondovima koji su bili spremni uložiti koju kunu u njegovu izradu, završeni uradak filmskog redatelja Time Vuorensole i njegove ekipe iz produkcijskog tima Energia, koja stoji i iza kultne SF-parodije 'Star Wreck: In The Pirkinning' (snimljene 2005. u jednom stanu uz pomoć volontera te distribuirane preko neta pod licencom Creative Commonsa, s neviđenom zaradom od 400.000 dolara!), nakon obilazaka festivala u travnju kreće u službenu distribuciju.

Svemirski nacisti, ozvučeni glazbom Laibacha, obogaćeni glumačkim izvedbama legendarnog Ude Kiera i seksipilne Julie Dietze, sufinancirani fanovskim novcem i grupama na Facebooku te naoružani bizarnim idejama proširenog autorskog tima, doći će čak i u hrvatska kina, već 12. travnja!

Nećemo propustiti pogledati kako izgleda... pa, možda čak i ne rezultat dominantnog budućeg modela filmske produkcije, ali svakako najveći žanrovski pothvat participacijskog filma do sada te potencijalno najzabavniji film 2012. godine, makar prve kritike kažu da je riječ o mješavini solidne parodije, pametne satire, umjereno pogođenog, ali zbog duge produkcije dobrim dijelom i zastarjelog humora te šlampavih, infantilnih klišeja, mješavina koja nažalost daleko bolje zvuči na papiru, nego što izgleda kada se konačno sjedne u kinodvoranu.