Kažu da ni hipsteri nisu ono što su nekada bili, posebno tamo negdje 2010, kada su zamijenili moralnu paniku transrodne emo suicidalnosti u industrijama gladnima nove subkulture za unosnu eksploataciju - medijskim, modnim, glazbenim, filmskim, ugostiteljskim...

Hipsterima nije bilo lako ni tada, kada je bilo dovoljno na vrh facijalnih dlaka stavitinaočale a la Buddy Holly, a na prsa junačka majicu prvog albuma Arcade Fire – još im je manje lako danas, kada štucanje brade u europskim hip-brijačnicama košta 25 eura (podrezivanje brka čak 10!), bendovi za koje ste taman mislili da su samo 'vaši' naglo potpisuju ugovore s velikim diskografima pa tako po defaultu postaju nimalo 'hip' (i to nakon što ste u njih investirali gomilu novca i emocija), a sâm pojam 'hipster' danas je još manje jasan i definiran nego što je bio onda kada su ga svi masovno počeli koristiti, sada grabeći po još široj paleti maglovito-kaleidoskopskog pastiš-identiteta.

No ti, krovno gledano urbani 'milenijalci', koji su manje-više razmaženi kulturom obilja i izgubljeni u potrazi za identitetom u nekim prošlim vremenima, kombinirajući odabranu estetiku i lifestyle davno prošlih vizuala s tehnologijom i kulturom digitalnog doba stvorili su svijet u kojem ugodno obitavaju Jack White i Lana Del Rey, šerif naoružan gitarom i košmarom zvukova u glavi te dama naoružana glasom, riječima i usnama.

Jack je karijeru započeo davno u The White Stripes, a nakon pisanja rifova za pomicanje stadionskih mišića posve je skrenuo u baroknu ezoteriju tavansko-podrumskog bluesa, po mogućnosti onog iz ere kada je gitara još bila gladna struje. Lana je na putovanje krenula prije četiri godine, a tek sada kao da je pronašla ono što joj najbolje leži, snimivši zadimljeni komad audionostalgije koji ne mari za hitove, ali gine za atmosferu.

Drugačiji, a opet isti – oboje su produkt (pre)velikog hypea i oboje su ga preživjeli, jedan snagom zaokruženog autorstva, druga sposobnošću razvoja i prilagodbe; oboje su iznikli iz hipsterijane, prodavali se lovcima na novo i drugačije, dodvoravali se estetici obožavatelja vintagea, a i dalje obitavaju u dobu koje nema previše veze s 2014. Zatočen u mikrosvjetovima svojih retro opsesija, Jack dekonstruira Zeppeline i Tima Burtona u kabini s Voice-o-Graphom iz 1947, razmišljajući o tome kako futurističke solaže zapeći na voštani ili metalni cilindar, dok Lana, ogrnuta plavim baršunom na putu za Mullholland Drive, ispija posljednje gutljaje odavno ugrijanog koktela, još uvijek mirišući na pepeljaru. Oboje na putu da ozvuče Salton Sea – on po danu, ona po noći, svatko sa svojom dozom opsesije starim i skrivenim (f)leševima amerikane.

No u isto vrijeme, poslušate li 'Lazaretto' i 'Ultraviolence', bit će vam jasno da albumi koji 'izgledaju' kao da su zarobljeni u nekom drugom vremenu zapravo zvuče kao da su mogli biti snimljeni samo i isključivo u 2014. I to je njihova najveća snaga – putovanje kroz prošlost u letjelici iz budućnosti, dostupno u sadašnjosti.

Štoviše, 'Lazaretto' je doslovno izišao iz vremenske kapsule, inspiriran kratkim pričama koje je White napisao kada je imao 19 godina te ih desetljećima kasnije iskopao na tavanu. Što objašnjava tekstualnu i tematsku raspršenost, dok glazbeno do sada možda najviše luta svim znanim autorovim opsesijama. Agresivan, duhovit, blesav, razigran, zabavan, šizofren i inteligentan - opći su termini karakterizacije cijelog materijala, ali 'Lazaretto' je prije svega album detalja – o njemu je ispravnije govoriti kao o ploči segmenata, komadića i trackova u savršenom suživotu s formom tradicionalne pjesme, pa tako obrada blues klasika 'Three Women' zvuči kao tipični stari blues, sve dok munjevite solaže ne dignu elektricitet na granicu psihodelije, savršeno razvijene i u monumentalnim sekundama 'High Ball Stepper'. Epika električne gitare izbalansirana je s njihalicama poput 'Entitlement', pa čak i čistim komadom countryja 'Temporary Ground'. Naravno da ima i funka. I ragtimea. I jazza.

Ako je 'Blunderbuss', Whiteov solo prvijenac, bio ćušpajz virtuoza s djetinjastim kreativnim umom, onda je 'Lazaretto' djelo djeteta zatočenog u tijelu virtuoza. S dodatnom količinom bijesa, pesimizma i optimizma novog početka, koktela koji ključa u potkontekstu raspada Whiteovog braka, nezaobilaznog izvora inspiracije.

Lana se ne razvodi, nije opsjednuta monsterriffovima i ne kopa po tavanu, ali nije ni pretjerano sretna – u intervjuima na glas razmišlja o samoubojstvu, donedavno nije bila sigurna da se uopće želi nastaviti baviti glazbom, a novi LP nazvala je po mikrožanru ultranasilnih gore horor filmova, kao da nas iza fotografije melankolične dame u bijelom čeka novi materijal Cannibal Corpse. Ali 'Ultraviolence' je posve drugačiji od svog naslova, baš kao što je drugačiji od njezinog major label prvijenca iz 2012. – Del Rey se od 'Born To Die' odmaknula možda čak i više nego White od 'Blunderbuss'; ona je uz svesrdnu pomoć producenta Dana Auerbacha (The Black Keys) otputovala još dalje i dublje, manje se brinući o hitovima i radiju, a više o melodrami i noireu, usput dodajući psycho gitare i nove slojeve sonike u elementarne koncepte koktel-balada u stilu 70-ih. Poslušajte samo pjesmu 'Shades Of Cool' kao jedan od briljantnijih primjera.

Zaokruženiji kao cjelina, daleko bolje i uvjerljivije otpjevan, od raskošno dramatične uvodne 'Cruel World' do zatvaranja s 'The Other Woman', 'Ultraviolence' je iznenađujuća poslastica koja senzualno korača kroz kosti američke pustinje, obnavljajući zalihe ruža na usnama pred prerijom ništavila, poput sirene naoružane zavodničkom deprom – cinematic and dark riječi su kojima je sama autorica opisala svoje nove pjesme, a naslovi koji možda najbolje odražavaju ove termine svakako su 'Brooklyn Baby' i 'Sad Girl', pa čak i polagano podizanje tempa s 'West Coast', možda 'najpop' pjesmom na albumu s antipop, surfersko-baladskim refrenom.

Kažu da hipsterski val umire pa polako, ali sigurno nestaje s mape, ispuhavši se nakon pola desetljeća euforije. No Lana i Jack preživjeli su sve – izišli iz svijeta hipsterskog coola, sada imaju svoj put i daleko širu publiku koja nužno ne mari za monokle i kamiondžijske šilterice. A niti Lana niti Jack ionako nemaju brade. Uštedjet će 25 eura, a na vama je da otprilike istu količinu novca potrošite na kupovinu dva jako dobra albuma.

'Lazaretto'
Izdavač: Third Man Records
Ocjena: 8 / 10

'Ultraviolence'
Izdavač: Interscope
Ocjena: 8 / 10