KONCERTNI TRIJUMF

Laibach u Tvornici – revolucija treba svoju djecu

10.05.2014 u 13:30

  • +6

Laibach u Tvornici Kulture

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Bionic
Reading

Postoje trideset četiri godine, promijenili su tri države (pribrojimo li njihovu utopijsku NSK), a još uvijek je podjednak broj publike na njihovim koncertima stariji i mlađi od njih? To može biti samo Laibach, slovenski glazbeni i umjetnički kolektiv koji se već desetljećima poigrava metodama dvosmislene interpretacije povijesti, politike i umjetnosti te obilazi najskrovitije kutke svijeta i napaja svoju vjernu sljedbu. Na sinoćnjem nastupu pred više od 1000 ljudi u punoj zagrebačkoj Tvornici kulture, međutim, dominirao je neki novi, humaniji i buntovniji, ali ništa manje provokativni Laibach

Najuspješniji izvozni proizvod bivše države, kako ga često nazivaju, vratio se u Zagreb, ishodišno mjesto svoje karijere, odakle su se otisnuli izvan rodnog Trbovlja 1983. provokativnim nastupom na Muzičkom bijenalu, popraćenim videom dokumentarca o uspjesima pokojnog druga Tita miksanim s pornografijom. Uslijedila im je zabrana rada, koju su u londonskom egzilu iskoristili za još bolje učvršćivanje svog umjetničkog kreda – formiranje pokreta Neue Slowenische Kunst. Kroz njega glazbu su povezali s drugim granama umjetnosti te je iz njega proizašao kontinuirani globalni angažman u ironiziranju svih (posebice totalitarnih) ideologija, od politike i ekonomije do religije.

Na posljednjem albumu 'Spectre', Laibach je okrenuo ploču ka slavljenju 'novih digitalnih heroja', likova poput Juliana Assangea ili Edwarda Snowdena, potičući nas da u sebi otkrijemo potencijale za suptilan i suvremeni rat protiv kontroliranog svijeta moćnih i bogatih. Iako smo najavljujući ovaj koncert zaključili da su cilj realizirali tek djelomično, zadržavši nešto od 'starog', kolektivističkog Laibacha, ostavili smo im prostora da nas u Tvornici uvjere u svoju viziju 'vladavine malih ljudi'.

Uistinu, današnji Laibach nema pretjerano mnogo veze s misterioznim entitetom koji je godinama filozofsku poruku pretpostavljao glazbenom sadržaju. Za početak, sastavljen je od petero mladih glazbenika, koji srčano i emotivno, nalik nekom aktualnom retro synth-pop bendu, izvode pjesme što duguju industrial i neoklasičarskom zvuku koliko i modernim tendencijama pop glazbe. A kad vidite Milana Frasa, frontmena i jedinog relikta 'starog Laibacha', kako koketno kima glavom u dubstep ritmu te aplaudira publici nakon njena aplauza, shvaćate da se tu događa nešto nesvakidašnje.


'Koran'

Koncert je, simbolično uoči finala Eurosonga, ali i na Dan Europe, otvorio 'Eurovision', s refrenom 'Europe is falling apart', a poruku Hrvatskoj kao 'najnovijoj' Europi podcrtali su riječima sempliranog naratora koji se između pjesama obraća publici – zagrebačkoj se obratio ciničnim 'Hello Europe, hello Athens'. Dotični narator je simpatičnim zafrkavanjem publike, nalik onome koji na koncertima koristi Rambo Amadeus ('vi ste najbolja publika na svijetu') pomalo i iznervirao old school fanove.

U prvom dijelu nastupa, sastavljenom od pjesama s novog albuma, posebno su dojmljivo zvučale 'Walk With Me', praćena projekcijama vojničkog stupanja čizama, himnične 'The Whistleblowers' i 'No History' te industrijska oda laibachovskom Borgu 'Resistance is Futile'. Uz Milana Frasa, u 'novom' Laibachu sve važniju ulogu igra pjevačica i klavijaturistica Mina Špilar, koja se pojavljuje kao topli antipod Milanovoj okrutnoj naraciji, a to se posebno vidi u baladama (da, ima i toga) 'Koran' i 'We Are Millions and Millions Are One'.

Nakon intermezza, u kojemu su se vrtjeli oglasi za Laibachovu nadzemaljsku političku stranku, bend nas je provozao začudnim rollercoasterom skrivenih poruka kroz pažljivo probrane pjesme iz ranijih faza te još pažljivije probrane obrade. Od staroga, čuli smo 'Brat moj' i 'Ti, ki izzivaš', obje praćene dramatičnim videomotivima zimsko-radničkog karaktera tipične za rodni kraj, a od nešto novijega 'B Machinu' i 'Tanz mit Laibach'. Od obrada, ističemo industrijalizirane verzije Dylanove 'Ballad of a Thin Man', snažne protestne pjesme koja se uklapa u koncept individualca – spasitelja svijeta, te 'Love on the Beat' koju je Serge Gainsborough pisao u fazi nimalo skrivenih incestuoznih sklonosti prema kćeri Charlotte.

I kad podvučemo crtu, što danas, 2014., možemo vidjeti kroz Laibachov kaleidoskop? Pojedincu opsjednutom pop kulturnim referencama i obiljem neuhvatljivih informacija, savjetuje se redukcija u Mr. Jonesa iz Dylanove kultne pjesme, zviždača iz 'The Whistleblowers' ili makar rudara iz Trbovlja, kako bi bio spreman krenuti u svoju bitku oslobađanja od prezasićene stvarnosti. Ako to ne želi, može otresti sve filozofske slojeve značenja pjesama i uživati u slojevitom i moćnom nastupu glazbenika koji u sviranju uživaju makar toliko koliko to čini publika. A oni kojima je falila porcija klasičnih obrada tipa 'Life is Life' ili 'The Final Countdown', shvatili su poruku – žao nam je, ali svijet se mijenja, pa s njim i Laibach.