Više puta ekipa me odgovarala od snimanja na terenu, uglavnom, imat ćeš nepotrebne troškove, cestarine, Jadroliniju, žene, hotele, upast ćeš u dubioze, više nikad ne buš na nuli, ako ti i prođe sljedeći projekt, što ti je objektivno mala šansa, ovo si fakat imal sreće, s njim ćeš morat krpat rupe ovog prethodnog i tako dalje u krug, pretakat ćeš iz šupljeg u prazno, vidjet ćeš, nećeš moći predvidjeti nepredviđene troškove, oni će te pojesti, pojest će ti najprije racio, onda jetru, onda živce, zujat će ti u glavi, čut ćeš buku slapova Niagare, a radit će se o tihoj svirci, stresovi, adrenalin, od pretjeranog npr. stresa neće ti uopće funkcionirati injekcije protiv bolova, boljet će te zubi, upalit će ti se sinusi, tome neće biti lijeka, osim operacije, sva bu ti lova otišla na pljuge uostalom, jednom riječju, bit ćeš menadžer u krizi, bit ćeš filmski producent u Hrvatskoj, zemlji s najviše filmskih podbačaja na svijetu, znaš da su menadžeri prvi na listi smrtnosti od neprirodnih bolesti, pitam tko je drugi na toj listi, veli mi pouzdan izvor, glumci stari, ti buš se vjerojatno morao spašavati nekom ulogom u 200 epizoda na teveu, misliš da je to lako, kuiš, ti bi ozbiljno trebao misliti na zdravlje, a vidim da ne misliš, to ti je prioritet, plus nađi nekog režisera, shvaćaš, nemreš biti i režiser i producent i scenarist, možeš, ali da imaš više radova recimo, a manje godina, kuiš?

Stvarno, pogledam nekako u daljinu i prvo što opazim je da nekako ne vidim dobro, ne čujem više ni pouzdan izvor kako spada, odjednom osjetim neke čudne zastoje negdje u grudima, onda neki energetski val koji struji od trbuha prema gore, val topline koja je sve toplija i toplija, onda kao da se sudari u nekom zavoju sama sa sobom, eksplodira i ponovo nestane, to su valjda valunzi, ha, nemam pojma, kaj frajeri mogu uopće imati valunge. Tu sve stane nakon te eksplozije, ne znaš u stvari jesi li živ, ili si se razletio. Da sam u nekom crtiću, zvalo bi se to stop frame i taj bi friz ustvari bio točka vrenja.

To je tilt, odnosno, napad panike, tzv. tilt, kasnije sam se tek sjetio te riječi, tada ne, tada sam bio daleko od bilo koje spoznaje, bio je to potpuno nov osjećaj. Tilt. Oni su kasnije postali učestali. Idem, nejdem? Kak ću onda snimiti more? Snimiti more, pa interijere snimati u Zagrebu? A zašto bih uopće imao interijere, zašto ne bih sve snimio vani? Uostalom, to je i bila glavna ideja, da se snimi atmosfera, puno mora, puno pučine, priroda, zalasci, jutra... Treba nam brod za apokalipsu i široka pučina oko njega i treba nam magarac, on je jako bitan. Di bum to našao u Zagrebu? Nigdje.

Ionako će reći škvadra da je film hermetičan. Uglavnom to kažu kad neki projekt ne korespondira sa škvadrom. Mislim, tako kažu da ti ne kažu da je film teško sranje; kažu ti: on je okej, super je snimljen i odličan je ton, ali je hermetičan, znaš… Još da ga snimam po zagrebačkim sobama iz kojih viri vakuum, pa to si ne bum dopustio. Snimat ću ga vani. Da vidim ko bu reko da je hermetičan. Idem, idem. Đelem, đelem.