ART-PLAŠENJE

Horori kao igračka intelektualaca i umjetnika

  • Autor: Velimir Grgić
  • Zadnja izmjena 08.01.2010 13:56
  • Objavljeno 08.01.2010 u 10:00
Tportal

Tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal

Godina 2009. nije prošla samo u znaku apsolutne vladavine horor-filmova u kinima, već i njihove vladavine prestižnim filmskim festivalima. Kad horor susretne 'art' i 'intelektualu', dobijete 'Antikrista', 'Nymph', 'Thirst' i 'Pontypool'

Još do prije nekih dvadesetak godina horor filmovi bili su na velikom udaru mainstreama. On je, kako to već biva s industrijom zabave, udarao po žanru stvaranjem besmislene moralne panike, paralelno ubirući novce od fenomena koji je takvim prosvjedima samo učinio popularnijim i zanimljivijim, kao i svako drugo voće koje... Pa, možda nije striktno zabranjeno (osim u Britaniji i sličnim zemljama gdje anonimni cenzori i dalje odlučuju u ime drugih odraslih osoba), ali nije ni najpoželjnije u poretku stvari, koji svojim za mainstream klasično infantilnim shvaćanjem umjetnosti nije u stanju razumjeti esencijalne postavke psihologije plašenja i potrebe svakog društva da se sa svojim demonima poigra u svijetu fikcije, što je dalje moguće od TV dnevnika i novinskih stranica.

'Nymph'

Horori nisu samo postali mainstream, već su u 2009. godini dosegnuli svoj vrhunac, postavši najproduktivniji žanr godine, s najvećim komercijalnim postignućima u povijesti. Osim toga, njegove mogućnosti, snagu i atraktivnost prepoznao je niz iznimno cijenjenih arthouse redatelja koji su upravo 2009. godine, bez nekog posebnog međusobnog dogovora, zatrpali festivalske programe novom vrstom tzv. art-horora, pa je postalo posve normalno prošetati u fraku crvenim tepisima Cannesa i Berlina te uživati u žanrovskom filmu koji to nije, ali prati osnovne zakonitosti celuloidnog plašenja, bilo da se radi o kvazi-zombijima, vješticama ili nikad popularnijim vampirima. Samo snimljenima na... Pa, poseban, 'arthouse' način.

U masi svijetlih primjera naviše svijetli upravo Lars von Trier sa svojim kontroverznim, kod nekih dijelova horor-scene posve neshvaćenim, a kod intelektualnih kružoka malo i 'previše shvaćenim' remek-djelom, savršenim spojem psihoanalize i šok-teatra. Posvećen ruskom genijalcu Andreju Tarkovskom, 'Antikrist' je priča o paru koji nakon smrti djeteta odlazi u šumsku kolibu vidati emocionalne rane, iako će taj proces otvoriti nove (pa čak i fizičke). A baš kao i, recimo, 'Avatar', 'Antikrist' je film koji maksimalno iskorištava jezik i zakonitosti filma te se čvrsto oslanja o stil. Ali Von Trier je ovdje nagurao daleko više od perfektnog stila, prije svega briljantne glumačke izvedbe Willema Dafoea i Charlotte Gainsbourg, čija međuigra čistokrvno filmsko iskustvo uspijeva povući i u kazališnu sferu, kao i iznimno ambicioznu priču za čije je potrebe unajmio novinarku Heidi Lauru, potpisanu kao 'stručnjakinja za mizoginiju'.

Heidi je bila zadužena stvoriti temelje izokretanja klasične fontrierovske opsesije ženskim žrtvovanjem za potrebu spasa muške gluposti pa ispričati posve drugu priču, onu u kojoj je 'žena snažna, opasna i zla'. Von Trier je, kaže ona, temeljito istražio detalje oko progona 'vještica' u srednjem vijeku: 'Želio je širi pogled na zapadnjačku mizoginiju, a moja je uloga bila istražiti što je više izvora moguće te sastaviti osudu protiv žena, koja će na temelju svih tih izvora potvrditi da su žene po prirodi zle.' I potom to pretočiti u glavni lik, nekontrolirano emotivnu ženu koja je uvjerena u zlo svog spola, pa opravdava mizoginijska pisanja Schopenhauera i Jamesa Kennetha Stephena, za kojeg neki, usput rečeno, vjeruju da je bio Jack Trbosjek

filmeyeballsbrain.com

filmeyeballsbrain.com

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal


Sve to poentira vrlo jasna poruka – priroda je okrutna i ma koliko se pokušavali boriti protiv nje, ona je ta koja pobjeđuje. Potpuno istu premisu (štoviše, kad koncept pročitate na papiru, gotovo da s radi o istom filmu) o svemoćnoj prirodi koja ne oprašta Homo sapiensima i diktira pravila igre, u svom novom filmu 'Nymph' razvio je (te prikazao na istom izdanju Cannesa) i Pen-Ek Ratanaruang, samo s nešto drukčijim oružjem. Ovaj slavljeni tajlandski redatelj i jedan od najpoznatijih 'festivalskih junaka' jugoistočne Azije nikad u karijeri nije bio više u stilskom svijetu kolege Apichatponga Weerasethakula, s beskonačnim, prekrasnim kadrovima prirode koji nisu stilizirani kao Von Trierovi, ali unatoč sirovosti koja 'Nymph' približava putopisima s National Geographica, fasciniraju držanjem pažnje gledatelja uz granje, listove i cvrčke.

Priča o fotografu koji slika prirodu i njegovoj ženi koja može pobjeći od gradskog života brzo se pretvara u neobični ljubavni trokut između – muškarca, žene i drveta. Zbunjujuće? 'Tko ne razumije film, može mi poslati e-mail s pitanjima', izjavio je Pen-Ek na press konferenciji u Cannesu.

Park Chan-wook, najveća korejska redateljska zvijezda i autor proslavljene 'osvetničke trilogije', u kojoj je i jednako proslavljeni moderni klasik 'Oldboy', također je zakoračio u horor, i to, savršenog li tajminga, na teren vampira koji su glavna tema njegovog novog filma 'Thirst', još jedne sage o ljubavnom trokutu, gdje drvo zamjenjuje – vampir! Kao priča o svećeniku kojeg vampirizam pretvara u zavodnika opsjednutog seksom, 'Thirst' se bavi još jednim seciranjem korejskog društva i pedantnim poigravanjem s psihologijom galerije neobičnih likova, no na površini, zabavit će i one koji traže zubate zvijeri, s nekoliko pristojno krvavih scena i gomilom, za Chan-wooka klasičnog quirky crnog humora. Sve to zasnovano na romanu 'Thérèse Raquin' Emilea Zole i stilom starog europskog filma lagano uronjenog u 'parkčanvukovske' trikove stilsko-narativnih inovacija 21. stoljeća – dovoljno za osvajanje nagrade žirija u Cannesu, ali i za sve one kojima ideja odličnog vampirskog filma nema ama baš ništa zajedničkog sa svim 'Sumracima' ovog svijeta.

'Pontypool'

No možda najneobičniji primjer tzv. intelektualnog horora 2009. dolazi s potpisom kanadskog redatelja Brucea McDonalda. 'Pontypool' funkcionira kao svaki drugi niskobudžetni kvazi-zombi film, s pričom o skupini radijskih voditelja zarobljenima u studiju nakon epidemije virusa koji pretvara ljude u opasne luđake – ne zombije, već 'konverzacionaliste', kako ih je nazvao McDonald. No što je taj virus i kako se točno manifestira?

Bolest nije ništa drugo nego razgovorno ludilo, prenošeno pojedinim riječima u engleskom jeziku! Kako je onda izbjeći ako živite upravo od riječi? Odgovore ćete možda i dobiti pogledate li ovu mješavinu psihološkog trilera i horora, ali oboružani napregnutim sivim stanicama, jer tražite li tek zabavne klaonice kakve posljednjih godina trpaju tržište, gledate na krivo mjesto. Art-horori možda jesu dio scene, ali su u isto vrijeme i daleko od nje, u svojim pokušajima da udovolje objema stranama filmskog svijeta, ali u isto vrijeme, kako i priliči pravim autorskim filmovima koji se ne boje konfrontacije, nikome od njih.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi