Vlado Trifunović odbio je izvršiti naredbu koja je došla s najviše razine vlasti i tako spasio živote oko 300 mladih vojnika, u zamjenu za znatnu količinu oružja. Gubitak naoružanja postao je razlog zbog kojeg je nedisciplinirani general predan državnom tužilaštvu. Je li to bio jedni razlog? Sud, kao produžena ruka autoritarne države, osudio je generala i time riješio dilemu o tome što je važnije – oružje ili ljudski životi. Tko je žrtveni jarac? Tko je izdajnik, a tko ratni zločinac?!', pita službena najava filma 'Izdajnik protiv zločinca' srpskog redatelja Želimira Gvardiola, koji je u nedjelju, 11. rujna, premijerno prikazan u zagrebačkom Dokukinu Croatia.

'Izdajnik protiv zločinca' producirala je nevladina udruga za zaštitu ljudskih prava PRADOK, uz pomoć novca švicarskog Medienhilfea. 'Koprodukciju su obećali RTS i HRT, a onda su odjednom nestali i ušutjeli', priča Gvardiol. 'Valjda im se tema učinila neprijateljska prema domaćim istinama. Premijerno je prikazan na TV B92, gdje ga je gledalo 400.000 gledatelja, a potom na desetak međunarodnih TV festivala. Ideja za film leži u činjenici da nam je podmetnut rat i da je čovjek osuđen u dvije sredine za isti zločin, ali s različitim razlozima. No važnija od toga je činjenica da je taj čovjek bio dobar povod za razmisliti o počecima rata u ex-Yu i o metodama rata koji se dogodio. To je dobro poznati scenarij: konstruirati zločin i na njemu konstruirati mržnju i duboku konfrontiranost. Ta laž je služila za pojačavanje netrpeljivosti između naroda i pripremanje terena za ratne trube. Mržnja se lako stvara na boli i žrtvi pa je nekada dobro i stvoriti je, ako je u stvarnosti nema.'

Koliko je bilo teško doći do svih razgovora s osobama upletenima u slučaj?

I nije bilo tako teško ovoliko godina poslije događaja. Moralni problem je bio na strani vojnika, neposrednih aktera, jer nisu imali hrabrosti o tome govoriti kada je trebalo svjedočiti na suđenju generalu. Najveća poteškoća bila je u stvaranju kontakata s bivšim vojnicima, jer ne postoji evidencija o njima ili je skrivena. Jedan broj onih koje smo nalazili još je živio u strahu i nije želio govoriti o događaju. Što se tiče sudionika iz Hrvatske, nije bilo teško doći do ljudi koji su ključ rješenja zagonetke 'Trifunović', jer je jedan odvjetnik na suđenju u Varaždinu, a drugi neposredni pregovarač u događaju. Problem je bio samo taj što nas sutkinja koja je osudila generala u Hrvatskoj nije željela vidjeti.

Jeste li imali ikakav kontakt s Trifunovićem tijekom snimanja? Jeste li pokušali doći do intervjua?

General Trifunović nije bio predmet našeg rada. Ja se inače ne bavim biografskim filmom. U Srbiji je već snimljen jedan broj filmova u kojima general lamentira i optužuje tko mu je sve učinio nedjela. Ima nečasnosti u postupanju države prema generalu, ali naš fokus je bio otkrivanje pozadine ovog progona i rezultata koji su izostali, jer general nije srušio Varaždin i nije dozvolio krvnu žrtvu među svojim vojnicima koji su trebali biti mrtvi 'sveci i ikone', a koje bi dokazivale da su Hrvati vrijedni svakog napada i prezira. Sa strane Hrvatske trebalo je biti jasno da su četnici zapravo zaslužili sve što će uslijediti. General je iznevjerio očekivanja obje vrhuške i zato je skupo platio. Ja ne znam je li on to tada razumio ili se ponašao kao čovjek koji nije dozvolio da se ubije 300 mladih ljudi, ili je to bio jednostavno strah. Na ta pitanja nisam tražio odgovore, pa mi zato general nije bio potreban za snimanje. Naravno, imao sam kontakte s njim i duge razgovore, koji su uvijek bili vezani za njegovu osobnost i privatnu bol, a ne za šire političke kontekste koji su mene zanimali. Nadam se da u filmu nalazite odgovor na pitanje čemu je služio takav progon ovog čovjeka.

Po posljednjim vijestima, Trifunović traži odštetu od Srbije zbog dvogodišnjeg boravka u zatvoru, a najavljuje i pokretanje postupka za ukidanje presude u Hrvatskoj. Hoćete li možda snimiti nastavak ovog dokumentarca, kad se jednom (ako se) sve završi?

Iza posljednjih vijesti ima i posljednjih. Trifunović je u Srbiji doživio rehabilitaciju, presuđena mu je odšteta koja nije uobičajena u Srbiji i ponuđena pomoć za eventualni postupak u Sloveniji, koji je pokrenut zbog njegovog sudjelovanja u onom tzv. ratu u Sloveniji. Što se Hrvatske tiče, prije mnogo godina odvjetnici su podnosili zahtjeve za obnovu postupka pred sudom u Varaždinu s velikom argumentacijom, ali nikada nije stigao nikakav odgovor od pravosuđa RH. Ta presuda je još uvijek na snazi. General je čak više osuđen u Hrvatskoj nego u Srbiji. Tu je dobio 15 godina zato što je 'srušio' Varaždin, a u Srbiji 11 godina zato što 'nije srušio' Varaždin, pa je tako ojačao poziciju obrane hrvatskih snaga ZNG, a oslabio borbenu moć JNA. Što se mene tiče, ova tema je iscrpljena i, nadam se, razjašnjena na nivou ideje. Putešestvije generala nakon svih rehabilitacija i novih procesa nisu predmet daljeg istraživanja ni mog zanimanja.

Rat je leglo sličnih kafkijanskih tragikomedija, koje uglavnom nisu smiješne, ali su itekako paradoksalne u načinu na koji se ljudi u ekstremnim situacijama igraju svojim i tuđim životima. Jeste li planirali iskopati još takvih priča i snimiti nešto slično?

Tragikomedije ovog tipa su očito specijalnost ovih prostora pa nije nemoguće da će ovakvih tema biti još. Meni su sada bliže tragikomedije iz tzv. tranzicije i nove metode za prijevaru i korištenje ljudi u svrhu tuđeg interesa i osobnog bogaćenja. Osim toga, tranzicija je ponovo u prvi plan stavila 'duh' malog čovjeka s Balkana i to sada izaziva smijeh do suza i natrag. Ljudima je dosta ratnih tema, ali ako ima mjesta u srcima gledalaca, napravite moju ratnu retrospektivu pa ćete vidjeti i filmove o Bosni i Hercegovini, Kosovu, Srbiji itd. Meni je rata dosta, ali i tranzicija me polako počela umarati.

Vlado Trifunović – heroj ili zločinac?

Moja teza o generalu je da je on žrtveni jarac. Mislim da nije heroj, jer za heroja mu nedostaje pravi odnos i razumijevanje situacije u kojoj se našao. Djelo koje je počinio spašavajući vojnike dio je njegove dužnosti, a ne hrabrosti. Ali on nije ni zločinac, jer činjenice nedvosmisleno govore o tome da nije počinio zločin, osim u medijima koji su ga predstavili kao takvog. Ratna propaganda i potrebe veličanja svoje žrtve napravili su od njega žrtvu, a posle su se oba pravosuđa stavila bez razmišljanja u službu dnevnih potreba ratnih političara. Posebno mjesto beščašća pripada tužiteljstvima koja se u tim vremenima nisu bavila istraživanjem istine. Njihove staljinizirane svijesti nisu se promijenile ni poslije dvadeset godina od događaja.