NENAD PUHOVSKI:

Dokumentaristi misle da će ih više slušati ako budu ozbiljni

25.02.2012 u 09:00

Bionic
Reading

Uoči osmog ZagrebDoxa porazgovarali smo s direktorom festivala Nenadom Puhovskim o ovogodišnjem programu, novinama, odnosu dokumentaraca i današnjice, hrvatskih dokumentaraca i svjetskih te koječemu još

Pred nama je još jedan, osmi ZagrebDox. Možete li nam ga predstaviti u nekoliko rečenica?

Još jedna svečanost dokumentaraca s puno sjajnih filmova, provjerenih vrijednosti i s najprestižnijim svjetskim nagradama, ali i posve nepoznatih, iznenađujućih, novih dokumentaraca!

Koliko ste u izboru filmova išli za aktualnošću? Što nam dokumentarci na ZagrebDoxu govore o vremenu i nama?

U konkurencijama sam išao prije svega na kvalitetu, a u ostalim programima na kombinaciju kvalitete i neke 'dodane vrijednosti', ovisno o programu. No program 'Stanje stvari' mišljen je baš kao ponuda filmova koji prikazuju krize i nedoumice suvremenog svijeta. Ove godine to se prije svega odnosi na analizu krize neoliberalnog društvenog modela u filmovima 'Četiri jahača', 'Dugokracija', 'Preživjeti napredak' i 'Zavjera oko žarulje'.

Osim 'Stanja stvari' te međunarodne i regionalne konkurencije, festival čini još niz programa, između ostalih Kontroverzni Dox i Happy Dox. Koji je od ta dva programa bilo lakše složiti, odnosno okreću li se danas dokumentaristi više žarišnim problemima društva ili od njih bježe u osmijehom omotane društvene simpatičnosti, paradokse i pretjeranosti?

Uvijek je najteže složiti Happy Dox – neke pozitivne, dobrodušne i vesele filmove. Još uvijek, baš poput nekih jako mladih ljudi, dokumentaristi često misle da će ih se više slušati ako budu ozbiljni, pa i namršteni.

Koji će filmovi iz Kontroverznog Doxa podignuti najviše prašine?

Prije svega, vjerojatno, film o sastancima Tuđmana i Miloševića. No skrenuo bih pažnju i na film 'Ambasador' kojim je otvorena ovogodišnja IDFA, a za koga se tražila zabrana prikazivanja, kao i film 'Ispovijedi Ekoterorista' koji na zanimljiv, duhovit i provokativan način govori o vječnom pitanju – gdje su dopuštene granice protestnih akcija?

Okrenimo se malo domaćim dokumentarcima. Kako se u svjetskoj dokumentaristici snašla i pronašla hrvatska dokumentarna scena? Što nam nude novi dokumentarci hrvatskih autora?

Hrvatski dokumentarizam je, posve sigurno, na uzlaznoj putanji. Mislim da je na neki svoj malen način tome pomogao i ZagrebDox promocijama hrvatskih filmova koje ove godine nastavljamo ne samo filmovima u službenoj konkurenciji – 'Nije ti život pjesma Havaja' Dane Budisavljević, '20 dana u Tibetu' Silvestra Kolbasa, 'Od zrna do slike' Branka Ištvančića, 'Bosanoga (sasvim slučajna smrt)' Morane Komljenović, 'Veliki dan' Đure Gavrana, 'Terasa' Vedrana i Sanje Šamanović, 'Nije bilo vitra' Mejre Mujičić, Nike Radić i Marine Viculin - već i Factumovim filmovima i filmovima iz produkcije ADU

Razvija li se domaći dokumentarac u nekoj zasebnoj poetici ili se osjećaju naglašeniji utjecaji svjetske scene?

Mislim da je suvremeni hrvatski dokumentarac sve više 'u dosluhu' s najboljim svjetskim i europskim dostignućima, prije svega u jednoj daleko slobodnijoj formi, kao i 'pripuštanjem' filma u osobnu, intimnu sferu autora.

'Nije bilo vitra'
Osmi Dox izmijenio je vizualni identitet. Ima li još novina?

Mi svake godine pokušamo malo pomaknuti festival. Programski, tu su ove godine uvođenje novih programa dokumentaraca filmskih škola i filmova članova žirija, a organizacijski prezentacijom novog vizualnog identiteta i weba, kao i uspostavljanjem pravog Festivalskog centra.

Za kraj, što očekujete od ovogodišnjeg Doxa? Nove pomake u broju, percepciji, recepciji gledatelja ili nešto četvrto?

Teško je unaprijed licitirati brojem gledatelja i njihovom percepcijom, a osobno mislim da to možda i nije najvažnije. Ono što smatram doista važnim jesu oni tihi, gotovo intimni, ali strastveni razgovori o filmu nakon izlaska iz kina. To je ono zbog čega treba raditi festival!