Ako je, kako to u svom remek-djelu 'Century Of Birthing' tvrdi filipinski genije Lav Diaz, film jedini način na koji čovječanstvo može sačuvati svoje sjećanje, onda je Chris Marker, redatelj koji se u svom igranom i dokumentarnom opusu više puta hrvao s motivima sjećanja, vlasnik istinski dragocjenog albuma pokretnih fotografija. Posebno ako imamo na umu da je živio 91 godinu, gotovo cijelo stoljeće čiji je dobar dio ispunio upravo svojim kreativnim radom – kako filmom, tako i kao pjesnik, pisac i fotograf.

Pogledate li, recimo, samo njegov 'Level 7', dobit ćete odličan uvid u to tko je i kako razmišlja Chris Marker – riječ je o filmu koji se predstavlja kao SF, mada pravovjerni fanovi žanra ovaj provokativni filozofski koktel nikada ne bi doživjeli kao takav; u ovom cjelovečernjem kolažu pionirska opsesija internetom susreće predavanje o japanskoj ulozi u Drugom svjetskom ratu, povijest, politiku, poeziju, intimu... Kako i priliči jednom aktivističkom arthouseu koji, iako nastao 1997, nastavlja s oružjem kojim se Marker služio od svojih početaka rada iza kamere.

A prije negoli se uhvatio režije, studirao je filozofiju i sudjelovao u francuskom pokretu otpora; nakon rata pisao je za marksističke i filmske magazine, a 1952. konačno potpisao i prvi komad celuloida, dokumentarni film 'Olimpijske igre'. Francuski novi val kuhao je revoluciju, a jedan od krakova tog pokreta bio je i Left Bank Cinema, unutar kojeg je djelovao i Marker, zajedno s drugim lijevim filmašima poslijeratne Francuske, kao što su Alan Resnais, Agnes Varda i dr.

Tijekom karijere duge više od pola stoljeća snimio je mnoge eseje, polunarativne filmove i dokumentarce, a na ovogodišnjem Subversive Film Festivalu imat ćemo priliku pogledati presjek tog bogatog i intrigantnog opusa. Primjerice, u programu će se naći dokumentarni filmovi 'Zrak miriše na crveno' (kronika razočaranja revolucionarnim idejama), 'I kipovi umiru' (lamentacija o umjetnosti) i 'Bez sunca' (još jedna analiza sjećanja), zatim dokumentarno-igrano-eksperimentalne kombinacije poput 'Daleko od Vijetnama' (kompilacija na kojoj su, između ostalih, radili Varda i Godard), 'Mjesto oproštaja' (inspiracija za '12 majmuna') i distopijski klasik '2084', nastao Orwellove 1984. Između ostalih.

U današnjem filmskom ozračju Markerovi uraci izgledaju kao da dolaze iz neke druge dimenzije, iz nekog drugog svemira – svakako iz jednog drugog vremena, kada film nije bio isključivo narativni zabavljač, prepun filozofa koji su prihvatili medij, ali i rušili norme naracije za osobnu autorsku igru, kao i katapultiranje poruka preko igre zvuka i slike. No unatoč tome, mnogi od njih se i 2013. gledaju kao da govore o prezentu, o ovom svemiru i društvu koje dlaku mijenja, ali kožu, bilo da je sadistički dere ili nježno maže eteričnim uljima, nikada. Provjerite zašto.