Drugo ukazanje Boba Dylana u Hrvatskoj bilo je opterećeno svojevrsnim dugom: kad je prije gotovo dvije godine nastupio u Varaždinu, rijetki su kući otišli s pozitivnim dojmom. Neraspoložen za ikakav prijemljiv kontakt s publikom, Bob Dylan je odsvirao uglavnom nemušti komorni nastup. Stoga je mnoštvo posjetitelja toga nastupa odustalo od zagrebačkog koncerta, uvjereno da izbjegava reprizu nastupa mušičavog glazbenika u najgorim godinama.

Dio publike ipak je odlučio posjetiti zagrebačku Šalatu 7. lipnja ne bi li vidio drugo lice Boba Dylana, a među pet tisuća znatiželjnika bio je i velik broj posjetitelja koji su se prvi put sreli s Dylanom uživo. Bio je posrijedi nastup s vjerojatno najšarolikijom publikom koja se mogla vidjeti na hrvatskim terenima, od 16 do 76 godina. Uostalom, glazba Boba Dylana ne podliježe trendovima, a on je ipak ikona suvremene popularne glazbe.

Oni koji su nazočili koncertu neće požaliti: ukupno 110 minuta glazbe, uključujući izvrstan bis s pjesmama 'Like a Rolling Stone', 'Jolene' i 'All Along the Watchtower' kao vrhuncima nastupa iznimno je pošten obol publici. To što je Dylan samo na kraju iscijedio: 'Hvala vam, prijatelji', prije predstavljanja pratećeg benda, jednostavno valja pripisati konceptu razmjerno raspoloženoga nastupa.

Možda ni sam Dylan nije vjerovao da će raspoložena publika na Šalati zdušno bodriti početak svake pjesme, no očekivano je najviše ruku u zraku bilo tijekom izvedbe skladbi 'Just like a Woman' i 'Mr. Tambourine Man'. Ostatak repertoara bio je presjek skladbi s njegovih posljednjih albuma i poniranja u (bolju) prošlost.

Velika pozornica bila je iznimno jednostavna, na nekoliko pjesma pojavili su se mali svjetlosni efekti, a dlanove publike najprije je zagrijala treća pjesma 'I'll Be Your Baby Tonight', većem dijelu publike poznata po izvedbi Roberta Palmera i UB40. Uslijedila je izvrsna uvodna pjesma s njegovoga posljednjega regularnog albuma 'Together Through Life' – 'Beyond Here Lies Nothin', da bi onda publiku razgalio skladbom 'Just Like a Woman' s albuma 'Blonde on Blonde'.

Stameni peteročlani Dylanov bend izvrsno je manevrirao iz pjesme u pjesmu, prepuštajući gazdi glavnu ulogu na orguljama (pa je ponekad upravo zbog toga hotel wave sounda sve podsjećalo na ribarske noći), gitari ili usnoj harmonici. Dylanov glas iznimno je hrapav, daleko od meketanja na kakvo je veći dio publike navikao, tako da bi – kad bi snimio duet s Tomom Waitsom – teško bilo odgonetnuti kome pripada koji glas.

Svi koji su htjeli vidjeti kako vitalno karijeru održava Bob Dylan, svakako su došli na svoje, oni koji su mislili da će dobiti svoj komadić folk/rock nostalgije, vjerojatno su se prevarili, no nitko nakon ovog nastupa nije mogao otići kući nezadovoljan.