Papir za pečenje izrađuje se od celuloze, no tijekom proizvodnje dodatno se obrađuje kako bi izdržao vlagu, masnoću i visoke temperature. Površina mu je najčešće premazana silikonom, zaslužnim za to da se hrana ne lijepi i da možemo peći bez dodatnog podmazivanja. U trgovinama ga nalazimo u dvije osnovne varijante: izbjeljenoj, bijeloj, koja se tretira klorom radi postizanja čiste boje, te neizbjeljenoj, prirodno smeđkastoj, koja ne sadrži spojeve na bazi klora.

Najveći problem nastaje kada se koristi na previsokim temperaturama ili u situacijama za koje uopće nije namijenjen, jer se tada mogu oslobađati tvari koje nikako ne želimo u svojoj hrani.

Mnogi griješe kada papir za pečenje stavljaju direktno na rešetku pećnice, pritom uključujući i funkciju ventilatora. Lagan i tanak, papir se tada može saviti, dotaknuti stijenke ili grijače, pa čak i planuti. Još je rizičnije ako temperatura prelazi preporučenu vrijednost s pakiranja, što se često događa kod pečenja pizze, kruha ili mesa na jakoj vatri.

Nije namijenjen višekratnom korištenju

Još jedna loša navika je ponovno korištenje već upotrebljenog papira za pečenje. Iako se čini praktičnim i štedljivim, takav je papir već oslabio, natopio se masnoćama i možda počeo tamniti, što dodatno povećava rizik pri idućem pečenju. Umjesto toga, bolje je posegnuti za novim listom ili, kad je moguće, koristiti silikonske podloge i kvalitetne neljepljive limove. Često je dovoljno lim lagano premazati tankim slojem ulja kako bi se spriječilo lijepljenje hrane.

Dugoročno, dobro je ulagati u kvalitetno posuđe od nehrđajućeg čelika, koje je stabilno, nereaktivno i lako za održavanje, kao i u staklene ili keramičke posude za pečenje, koje ne otpuštaju neželjene spojeve u jelo.

Zaključak je jednostavan: papir za pečenje dobar je pomagač, ali samo ako poštujemo upute proizvođača, maksimalnu temperaturu i osnovna sigurnosna pravila u pećnici. Koristimo li ga nesmotreno, ovaj naizgled bezazlen kuhinjski saveznik može postati neočekivana opasnost.