Jedna od najboljih scena u britanskoj božićnoj bajci 'Zapravo ljubav' iz 2003. jeste ona kada prodavač nakita (Rowan Atkinson) u elegantnoj robnoj kući kupcu (Alanu Rickmanu) uslužno pakira zlatni lančić s privjeskom, namijenjen uredskoj simpatiji. Dok kupac kipti nestrpljenjem, bojeći se da ga žena ne ulovi s prstima u zlatu, Atkinson izvodi cijelu predstavu, pakirajući nakit u raskošnu kutiju, a kutiju stavlja u golemu celofansku vrećicu, teatralno dodajući suhe latice cvijeća, štapiće cimeta i miris lavande, pa sve to veže ukrasnom vrpcom. Mali komadić nakita, golema ambalaža.

Primamljivija ambalaža, veća cijena

Ono što izvodi smiješni Atkinson, u trgovačkoj logici uopće nije smiješno. Što više primamljive ambalaže, to bolja prodaja proizvoda, naročito u predblagdanskim danima, kada sve pršti od šarenila. Malo napuhanih obećanja nikome ne škodi, osim vašemu džepu. Tome ste i sami svjedoci kada vam uobičajene proizvode nude u specijalnom prazničkom omotu. Isti proizvod, drugo pakiranje i znatno viša cijena, pa se na policama europskih trgovina nudi 250 grama čokoladica Merci upakiranih u kutiju zvjezdanog oblika, ali 50 posto skupljih od standardnog pakiranja.

U emisiji njemačke TV-postaje WDR o zaštiti potrošača, autorica Yvonne Willicks navodi mnoštvo trikova kojima proizvođači i trgovci neprimjetno muzu potrošača. Tako su Toffifee pralinice u prazničkom izdanju 43 posto skuplje nego obične. Četiri Raffaello kuglice 50 posto su skuplje u zvjezdanom pakiranju od obično zamotanih u celofan. Milkinih 100 grama mini-čokoladica u kartonu u obliku uskršnjeg zeca plaćate 78 posto više nego obično pakiranje. Malo keksića dobit ćete u velikoj limenoj kutiji sa snježnim prizorima, sobovima i praporcima. Dječje igračke su redovito upakirane u goleme, šarene fantazije. U nekim pakiranjima sladoleda može se naći trostruko više praznog prostora od onoga koje zauzima sam sladoled. Kozmetička će vam industrija ponuditi specijalni poklon-paket u golemoj kartonskoj kutiji, na plastičnoj podlozi i s božićnom kuglicom po specijalnoj cijeni, a kad ga otvorite, u njemu ćete naći malu kremicu za ruke, običan deodoranT i mali uski šal od poliestera koji vam ne treba. Što dobivate kupujući čokoladnog Djeda Mraza i uskršnjeg zeca? Puno zraka omeđenog tankom opnom od čokolade i staniola.

Velika pakiranja kriju puno zraka

Proizvođači općenito vole prodavati zrak. Što ćete naći u velikoj kutiji kukuruznih pahuljica? Vrećicu pahuljica i puno lufta u koji bi stala još jedna vrećica. U napuhane vrećice čipsa također stane mnogo više. Prema nekim europskim zakonima, dozvoljeno je prodavati 30 posto zraka, tj. proizvode u ambalaži s trećinom praznog prostora, a iznimno veći postotak odnosi se na ambalažu za proizvode koji se ne mogu drukčije pakirati iz tehničkih i higijenskih razloga ili zbog standardiziranja dimenzija. U tu sivu zonu proizvođači mogu svašta utrpati; takve sitne prevare ionako su 'sitni grijeh', koji se malo kontrolira, a tko će sankcionirati proizvođača deterdženta kada u njegovoj kutiji nađete 45.3 posto zraka? Samo vi svojom nekupnjom.

Police trgovina tako se sve više pune megalomanskim pakiranjem koje sugerira da dobivate puno za malo novca. Sve dok kod kuće ne raspakirate kupljeno i shvatite da je više toga završilo u smeću, nego u ostavi ili hladnjaku. Kao što Rowan Atkinson pakira zlatni lančić, kozmetička industrija pakira kremice – što manja staklenka, veća ambalaža, a neki to tumače činjenicom da ne mogu svi kupci zbog slaboga vida čitati sitna slova te su velike kutijice izmišljene zbog njihove dobre informiranosti o proizvodu.

Do grla u smeću

Oni koji ne prodaju napumpane vrećice, prodaju staniol, stiropor, plastiku, celofan, lim, karton i kutije s lažnim dnom. Trik je u tome da snizite količinu proizvoda, a pojačate ambalažu, jer većina kupaca to neće primjetiti ako im ne dirate cijenu. Onoga tko ne obraća pozornost na cijenu po kilogramu, lako je zavesti izgledom, pa ćete se nemalo iznenaditi kada od jednog domaćeg proizvođača suhomesnate robe kupite moćan vakumirani paket narezane slanine, no kada ga otvorite, shvatite da je slanina prozirna u svojoj tankoći, a između svake šnitice nalazi se debeli list nevidljive plastike. Da se slanina ne zalijepi.

Na stranu to što ćete se kao kupci ponekad osjećati namagarčeni, ali cijenu će na kraju ipak platiti vaši potomci. Jer, zamislite samo koliko se više energije troši na prijevoz suvišnog zraka i nepotrebnog pakunga. Količina ambalaže koja završava na otpadu zadnjih se deset godina dramatično povisila, naročito u Europi i Sjevernoj Americi, ali ih sustižu Kina, Meksiko, Južna Koreja i Brazil. Samo Nijemci godišnje u smeće bace 16,5 milijuna tona iskorištene ambalaže, cijelu planinu 2.260 puta težu od konstrukcije Eiffelova tornja. Koliko je od toga neophodno, a koliko trgovačka obmana?

U svakom slučaju, imajte na umu (i savjesti) da naša civilizacija dnevno proizvodi 3.5 milijuna tona otpada, mahom odbačene ambalaže, i on raste brže od svih drugih zagađivača, čak brže od stakleničkih plinova. Stoga, nastavimo li istim tempom, 2025. dočekat ćemo uz glamurozno upakirane poklone, ali uvaljeni u dvostruko više smeća.