'Siromašan sam, ali sam pošten. Siromašan sam, ali mirno spavam. Siromašan sam, ali ću s drugima dijeliti zadnju koru kruha', kaže skrušeno naš osiromašeni čovo, vežući poštenje, skromnost, empatiju i nesebičnost uz one kojima kunići ne skaču u džepu. A bogati? Oni su, reći će, škrti, sebični, bezosjećajni, zabavljeni samima sobom. I bit će u pravu, ako je vjerovati rezultatima najnovijih opsežnih istraživanja grupe sociologa i psihologa s kalifornijskog Sveučilišta Berkley na temu psihologije i društvenog ponašanja današnjih bogatuna.

Što više imaš, trebao bi osjećati veću potrebu i obvezu da dio toga dijeliš s drugima, kaže staro kršćansko učenje, ali ne i stvarnost jer je statistika pokazala da su u SAD-u bogati u posljednjih godinu dana za milodare izdvojili samo 1,3 posto prihoda, a najsiromašniji gotovo trostruko više – 3,2 posto. Što bogatiji, to škrtiji, čak uz činjenicu da ih američki Linić oslobađa poreza na darovani dio prihoda. Dakako, 1,3 posto jednog milijardera sto je puta više od siće siromašnih, ali riječ je o veličini srca.

Nakon ozbiljne depresije koja bogate zemlje drma od sredine prošloga desetljeća, sve više teoretičara poput američkog povjesničara Neilla Fergusona u knjizi 'Velika degeneracija' upozorava na novu stvarnost u kojoj Zapad gubi svoj put. Simptomi su svugdje oko nas, piše Ferguson: usporeni rast, gomilanje dugova, sve veća nejednakost, sve starije stanovništvo, antisocijalno ponašanje, sve manja socijalna mobilnost. Podsjeća li vas ovo na najnoviju članicu EU-a?

U novoj stvarnosti jedan posto Amerikanaca grabi bogatstvo kao u doba 'Velikog Gatsbyja', pa jedan posto njih posjeduje 35 posto neto vrijednosti SAD i 42 posto financijskog bogatstva, ostatak je stoka sitnog zuba. Ozdravljenje Wall Streeta siromašne je učinilo siromašnijima, njih i njihovu djecu, a bogate bogatijima, njih i njihovu djecu. Bogatstvo se nasljeđuje, a bogati su sve bogatiji bez vlastite zasluge - pogledajte bivšu suprugu i kćeri Bernieja Eclestonea. Ili se jednog jutra probude bolesno bogati zahvaljujući nekontroliranoj eksploziji novih tehnologija - pogledajte Marka Zuckerberga. O tranzicijskim zemljama u mulju liberalnog kapitalizma, o ruskim oligarsima, o made in China multimilijarderima, omanskim šeicima, bugarskim 'mutritima' (mafijaškim bogatunima) i o hrvatskim tajkunima da ne govorimo.

Dobili smo novu globalnu elitu i njihove malo manje potkožene klonove. Sredinom prošloga stoljeća grčki milijarder Aristotel Onassis dokazivao se jahticom Christinom i otočićem Scorpiosom, danas to može bolje plaćena holivudska zvijezda ili hrvatski meštar maloprodajnog lanca mješovite robe, čak i da je dužan kao Grčka. Današnji novopečeni bogatuni sve manje poštuju protestantsko načelo zgrči perje u tišini, budi skroman, šuti.

Visok stupanj narcisoidnosti među bogatima

A istraživače s Berkleyja zanimalo je ponašanje baš takvog društvenog soja. Nizom opsežnih pokusa s nekoliko stotina studenata i stotinu bogatih i siromašnih građana, oni su potvrdili visoki stupanj narcisoidnosti među bogatima, iako ispitivači nisu dali odgovor na to jesu li bogati došli do bogatstva zahvaljujući narcisoidnoj prirodi ili su postali narcisoidni zato što su se obogatili. Sjećate li se Kerumove faze s razdrljenom košuljom i ricavom frizurom uz crveni Maybach?

U svakom slučaju, imućni tvrde da bespogovorno zaslužuju to što imaju. Bogati su, po vlastitu mišljenju, naprosto predodređeni da budu bogati, a osjećaj samodopadnosti dokazivali su čak naoko smiješnim, infantilnim detaljima – tijekom ispitivanja češće su se pogledavali u ogledalo od onih siromašnog statusa. Imućni ispitanici iskreno su vjerovali da zaslužuju bolje od drugih i vidjeli sebe na višoj društvenoj stepenici od one koja im pripada po stvarnom dohotku, obrazovanju i položaju na poslu.

Za razliku od stereotipa po kojem siromasi više lažu i kradu (možda, ali s manje žrtava), ova nova istraživanja pokazuju da su bogati skloniji neetičkom ponašanju. Naročito u poslu. Ne moramo otići u svijet, dovoljno se prisjetiti domaćih poduzetnika i novostvorene kulture poslovanja u kojoj radnik dolazi na kraj hranidbenog lanca, ali i na kraju ostane gladan.

Jesu li bogati siromašni osjećajima?

Serija pokusa je pokazala da siromašniji bolje čitaju tuđa raspoloženja, tj. imaju bolju 'empatičnu točnost', kako to opisuju istraživači s kalifornijskog sveučilišta. U nekim drugim promatranjima i eksperimentima, od opasne vožnje automobilom, do laganja ili prešućivanjima bitnog u poslovnim pregovorima (ono sitnim slovima), došlo se do zaključka da se bogatiji ponašaju manje etično. U simuliranim intervjuima za posao bogati ispitanici više su lagali o sebi, napuhujući svoje kvalitete, nego siromašni. Snimajući najprometnija raskrižja San Francisca pokazalo se da oni u skupim markama češće prolaze kroz crveno, triput se više deru na pješake i četiri puta više presijecaju put jeftinim vozilima, što odudara od uvjerenja da vlasnici najskupljih cestovnih ljubimaca voze opreznije kako ne bi plebejskom krvlju uprljali karoseriju. O domaćim primjerima, kada je riječ o zlatnoj mladeži, znate sami.

No, razlog takvog ponašanja voditelj istraživanja Paul Piff ne vidi neizbježno u bogataškoj kasti kao takvoj, nego u činjenici da se slažu sa čuvenim zaključkom Gordona Gekka iz filma 'Wall Street' koji kaže da je 'pohlepa dobra'. Drugim riječima, bogati svijet iskorištava siromašni zato što sebičnost i pohlepu smatra prihvatljivim, a ne samo stoga što imaju više novca i socijalni status, zaključuje Piff. On je također primijetio da su bogati ispitanici bili manje spremni pomoći drugim ispitanicima u nevolji ili stresu, ali su zato emocionalno reagirali gledajući video o gladnoj i siromašnoj djeci u svijetu.

'Ne želimo tvrditi da su bogati siromašni osjećajima', kaže voditelj istraživanja s Berkleyja. 'Ali treba ih podsjećati da ih imaju.'
Isto tvrdi i poznati filantrop među milijarderima Warren Buffet, pa tražeći više poreze za najbogatije, u magazinu Time izjavljuje: 'Većina se tomu ne bi protivila, naročito kada vide patnje svojih sugrađana.'

Blago američkom ministru financija.