Britanski TV kuhar Tom Kerridge uvjeren je da je gotovo svako dijete izbirljivo. Njegov desetogodišnji sin ozbiljno trenira ragbi, pa ga Kerridge pokušava nahraniti prije nego što shvati da je gladan. Inače bi, kaže, odabrao ono u najšarenijem pakiranju. Povrće skriva u umak od rajčice, a sina uključuje u kuhanje, pa sin sam slaže pizzu ili nabada paprike na ražnjiće. ‘Ako sudjeluje, veća je vjerojatnost da će to pojesti’, ističe za Guardian.

Autorica kuharica Meera Sodha priznaje da je njezina kći do šeste godine jela samo ‘bež’ hranu, a danas u ljutom pobjeđuje cijelu obitelj. Nova jela nudi uz nešto što djeca već poznaju. Najvažnije joj je da djecu ne etiketira, jer će dijete koje stalno nazivate izbirljivim s vremenom povjerovati da je takvo.

Skrivati povrće ili ne?

Oko toga se kuhari ne slažu. Slastičarka Helen Goh u jela ubacuje naribane tikvice, ali djeci kaže što je unutra jer ne želi da hrana postane trik. Shvatila je i da je lakše kad djecu pita zašto im se nešto ne sviđa. Tako je otkrila da jedan sin ne mrzi piletinu, nego samo kožicu.

Jedna druga autorica kuharica smatra da dijete koje ne zna što jede neće ni saznati da mu se to sviđa. Roditelji kod nje odlučuju što će biti na stolu, a dijete koliko će pojesti.

Šećer nije nagrada

Slastičarka Ravneet Gill kao dijete je bila vrlo izbirljiva. Danas sinu daje isto što jedu i roditelji i ne brani mu slatkiše. Ne predstavlja ih kao nagradu jer misli da je upravo tu kod nje pošlo po zlu. Sin zna da ih smije jesti, pa za njima ne žudi.

Otac četvero djece, također kuhar, nekad je odbijanje hrane shvaćao osobno. Zaključio je da je to jedan od rijetkih oblika moći koje djeca imaju. Više sugovornika slaže se da je izbirljivost uglavnom faza. Ne računa se svaki pojedini obrok, nego ono što dijete jede kroz tjedne i mjesece.