Postoji mali trenutak odraslog života o kojem se ne govori dovoljno. Petak je, radni tjedan je završio, imate dogovorenu večeru na koju ste pristali prije desetak dana i tada vam je zvučala kao sasvim dobra ideja. A onda stiže poruka: 'Ej, je li problem da ipak odgodimo?'

Umjesto razočaranja - olakšanje

Odjednom imate slobodnu večer. Možete ostati kod kuće, nešto skuhati, pogledati seriju, pročitati knjigu ili jednostavno ne razgovarati ni s kim. Ako vam ovaj scenarij zvuči poznato, niste nužno postali nedruštveni. Vjerojatnije je da se promijenio način na koji doživljavate vlastito vrijeme. U dvadesetima društveni život često funkcionira gotovo automatski. Fakultet, prvi poslovi, izlasci, rođendani, festivali, zajednička putovanja i beskrajne kave stvaraju okolnosti u kojima stalno upoznajemo ljude. Ne moramo posebno organizirati društveni život jer smo mu neprestano izloženi. Tridesete tu dinamiku prilično brutalno prekidaju.

Nije problem samo u tome što 'nemamo vremena'

Najjednostavnije objašnjenje glasi: odrasli smo i imamo više obaveza. To je točno, ali nije cijela priča.

Karijera postaje zahtjevnija, neki ulaze u ozbiljne veze ili brakove, drugi dobivaju djecu, netko seli u drugi grad, a prijatelj koji je nekada živio pet minuta od vas sada je na drugom kraju grada. Spontano 'vidimo se za pola sata' pretvara se u grupni razgovor u kojem šest odraslih osoba pokušava pronaći slobodan četvrtak tri tjedna unaprijed. No paralelno s tim događa se još nešto: postajemo selektivniji.

Jedno od najpoznatijih objašnjenja promjena društvenih odnosa kroz život daje teorija socioemocionalne selektivnosti psihologinje Laure Carstensen sa Stanforda. Pojednostavljeno, kako postajemo svjesniji da vrijeme nije beskonačno, sve manje nas privlači količina odnosa, a sve više njihova kvaliteta. Kada smo mlađi, novi ljudi predstavljaju mogućnost. Novi prijatelj može otvoriti novi društveni krug, iskustvo, posao, putovanje ili ljubav. Kasnije već imamo izgrađeniji identitet i jasniju predodžbu o tome što nam odgovara. Ne treba nam dvadeset novih poznanstava samo zato da bismo imali osjećaj da se nešto događa.

Počinjemo čuvati vrijeme za ljude uz koje možemo biti ono što jesmo.

Prijateljstva više ne nestaju dramatično

Zanimljivo je da se mnogi odnosi u odrasloj dobi ne završavaju svađom. Nema velikog sukoba, blokiranja brojeva ni dramatičnog posljednjeg razgovora. Samo se prestanemo zvati. Jednom ne možemo mi, drugi put ne može druga osoba. Prođu dva tjedna, pa dva mjeseca, pa shvatimo da nekoga s kim smo nekada provodili nekoliko dana tjedno nismo vidjeli godinu dana. I to nije nužno ničija krivnja.

Prijateljstva trebaju nešto što odrasli život proizvodi sve manje - ponavljanje. Velik dio naših najčvršćih prijateljstava nastao je upravo zato što smo s istim ljudima godinama sjedili u istoj učionici, išli na isti fakultet, radili na istom mjestu ili izlazili na ista mjesta. Bliskost nije nastala samo zato što smo pronašli 'svoje ljude', nego zato što smo s njima imali stotine malih, neplaniranih kontakata. Odrasli život takvu infrastrukturu uglavnom ukida.

Zbog toga prijateljstvo nakon tridesete sve manje može živjeti samo od spontanosti. Mora postati namjerno.

Postajemo li zapravo introvertiraniji?

Postoji i druga zanimljiva promjena. Ono što smo nekada smatrali dosadom danas često nazivamo mirom. Večer kod kuće s 22 godine mogla je izgledati kao dokaz da propuštamo život. Ista večer s 38 može izgledati kao luksuz.

Dijelom je riječ o promjeni prioriteta, ali i o tome da bolje poznajemo vlastite granice. Nakon cijelog dana sastanaka, poruka, poziva, notifikacija i razgovora, još tri sata intenzivnog druženja ne moraju djelovati kao odmor. Ponekad su samo još jedna obaveza. Tu je važna razlika između samoće i usamljenosti.

Samoća može biti izbor i može nam goditi. Usamljenost je osjećaj da nemamo dovoljno kvalitetne povezanosti s drugima. Možete imati deset večera tjedno i osjećati se usamljeno, baš kao što možete provesti nekoliko dana sami i osjećati se potpuno ispunjeno. Problem, dakle, nije u tome što više ne želimo biti na svakom druženju. Problem nastaje kada shvatimo da više nemamo osobu koju možemo nazvati kada nam je zaista potrebna.

Manji krug ljudi nije nužno loša vijest

Postoji određeni pritisak da društveno uspješan život mora izgledati vrlo prometno. Instagram dodatno pojačava taj dojam: vikendi u velikim društvima, zajednička putovanja, večere za deset ljudi, rođendani i stalno neko događanje. No broj ljudi oko stola nije osobito dobar pokazatelj kvalitete odnosa.

S godinama sve manje toleriramo prijateljstva koja postoje isključivo zbog navike, odnose nakon kojih se osjećamo iscrpljeno ili druženja na kojima stalno igramo neku verziju sebe. To ponekad znači da krug ljudi postaje manji, ali i da odnosi koji ostaju postaju dublji. Dobar prijatelj u odrasloj dobi često više nije osoba s kojom se čujemo svakog dana. To je osoba kojoj nakon tri mjeseca možemo poslati poruku i nastaviti razgovor kao da smo se vidjeli jučer. Netko tko razumije da su razdoblja tišine ponekad samo posljedica života, a ne nedostatka ljubavi.

Ali postoji jedna zamka: takva prijateljstva ipak nisu potpuno samoodrživa.

Prijateljstvo nakon tridesete treba staviti u kalendar

Možda zvuči krajnje neromantično, ali u odrasloj dobi bliskost često zahtijeva logistiku.

Ako stalno čekamo da se spontano otvori večer u kojoj nitko nema obaveze, vrlo lako možemo čekati mjesecima. Zato redovita kava, zajednički ručak jednom mjesečno, šetnja nakon posla ili vikend koji se dogovori dovoljno unaprijed nisu dokaz da je prijateljstvo izgubilo spontanost. Upravo suprotno – često su način da ga sačuvamo. I ne mora svako druženje biti događaj.

Možda je jedna od najvećih pogrešaka odraslog društvenog života to što smo druženje pretvorili u projekt. Treba pronaći restoran, rezervirati stol, uskladiti šest kalendara i imati cijelu večer na raspolaganju. Ponekad je dovoljno popiti kavu 45 minuta, zajedno otići na plac ili nazvati nekoga dok hodamo kući. Bliskost se češće gradi malim ponavljanjima nego spektakularnim gestama.

Zato činjenica da nam se nakon 35. možda manje druži ne mora značiti da smo postali hladniji, dosadniji ili zatvoreniji. Možda smo samo prestali vjerovati da je svaki slobodan termin potrebno popuniti ljudima. U dvadesetima često pokušavamo biti svugdje. Kasnije shvatimo da je puno važnije znati gdje zaista želimo biti – i s kim.