Vijest o požaru na vrhu planine Kehlstein stigla je samo nekoliko dana nakon što smo i sami posjetili to povijesno zdanje. Fotografije pocrnjelih kamenih zidova i dima nad bavarskim Alpama djeluju nestvarno svakome tko je ondje nedavno stajao i gledao iste te vizure
Bili smo među posljednjim posjetiteljima koji su imali priliku doživjeti to fascinantno, poviješću opterećeno mjesto u njegovu punom sjaju, ne sluteći da će se pretvoriti u ruševinu koju, prema prvim policijskim procjenama, vjerojatno više neće biti moguće spasiti.
vezane vijesti
Krcati autobusi usred radnog dana i put kroz oblake
Doći do Orlova gnijezda (Kehlsteinhausa) doživljaj je sam po sebi, pothvat koji zahtijeva preciznu organizaciju. Vlastitim automobilom gore se ne može; vozilo ostavljate u podnožju, na golemom parkiralištu Obersalzberg nedaleko od Berchtesgadena (parking se plaća 5 eura). Odatle kreće posebna flota crvenih planinskih autobusa s posebno prilagođenim kočnicama i motorima.
Danas ga cijeli svijet zna kao Orlovo gnijezdo, no to nikada nije bilo njegovo službeno ime. Kumovao mu je francuski veleposlanik koji je, posjetivši to zdanje na samom rubu ponora 1938. godine, ostao toliko fasciniran lokacijom da ga je u svojim bilješkama nazvao Nid d'aigle. Izraz je ubrzo preveden na engleski i trajno se ukorijenio među angloameričkim novinarima i vojnicima, potpuno zasjenivši izvorni naziv Kehlsteinhaus.
Premda je bio običan radni dan, gužva je bila nevjerojatna. Za kupnju ulaznice (koja stoji 34,50 eura za odrasle) čekalo se u dugom redu, a prilikom kupnje ulaznice (koja uključuje predviđeno vrijeme boravka na vrhu od oko dva sata) bira se točno vrijeme polaska autobusa iz podnožja. Autobusi polaze svakih 25 minuta i bili su popunjeni do posljednjeg mjesta. Oko nas se miješao prava 'lepeza' jezika - čuli su se skandinavski naglasci, glasan engleski, precizni njemački, talijanski, srpski... Zanimljivo je i toplo bilo vidjeti koliko je lokacija otvorena za sve, mnogi su putnici sa sobom bez problema vodili svoje kućne ljubimce, pa su se dobroćudni psi mirno stiskali uz noge vlasnika dok je autobus savladavao oštre planinske zavoje.
Prema službenim podacima bavarskih vlasti i regionalne turističke zajednice Berchtesgadena, Orlovo gnijezdo (Kehlsteinhaus) godišnje posjeti oko 350.000 ljudi. U pojedinim rekordnim sezonama ta se brojka penjala i prema 400.000 do pola milijuna posjetitelja. Zbog visokogorskih uvjeta, snijega i zaleđene ceste na 1838 metara nadmorske visine, sezona posjeta traje svega pet do šest mjeseci - od svibnja do kraja listopada.
Sama vožnja do traje dvadesetak minuta po cesti (6,5 kilometara dugoj), izgrađenoj krajem tridesetih godina prošlog stoljeća u samo trinaest mjeseci. Pravo je inženjersko čudo - s jedne strane okomite litice, s druge ponor koji oduzima dah jesenskim bojama i vizurama nestvarne prirode. Zbog iznimne opasnosti i strmine, tom cestom od 1952. godine ne smiju prometovati privatna vozila, bicikli ni pješaci, pristup je strogo rezerviran isključivo za posebnu flotu planinskih autobusa.
Zlatnim liftom u srce povijesti
Nakon što autobus stigne do platoa (na 1696 metara nadmorske visine) ulazi se u dugačak, hladan tunel popločan kamenom koji vodi u samu utrobu planine. Na njegovu kraju čeka originalni, raskošni mjedeni lift s uglačanim ogledalima u kojem se ne smije fotografirati. Taj vas lift za svega 41 sekundu uspinje točno 124 metra ravno u središte zdanja.
Izaći iz tog povijesnog dizala na vrh zgrade na 1838 metara nadmorske visine osjećaj je koji se ne zaboravlja. Zdanje koje je nekada služilo visokim nacističkim dužnosnicima, a koje je u povijesti ostalo zabilježeno kao 'Hitlerova čajana', od 1952. godine živjelo je sasvim drukčijim životom, kao planinski restoran i vidikovac otvoren svijetu.
Kako je 'Hitlerova čajana' preživjela kraj rata i postala opomena
Za razliku od obližnje Hitlerove rezidencije Berghof i većine nacističkih zdanja na Obersalzbergu, koji su krajem travnja 1945. sravnjeni sa zemljom u savezničkom bombardiranju, Orlovo gnijezdo (Kehlsteinhaus) čudom je izbjeglo uništenje. Teško pristupačna zgrada, ostala je gotovo netaknuta, a američke trupe zauzele su je početkom svibnja 1945. godine.
Zdanje je dovršeno 1938. godine kao poklon Nacionalsocijalističke stranke za Hitlerov 50. rođendan, a gradnju je vodio Martin Bormann. Iako ga je diktator zbog straha od visine i rijetkog zraka posjetio svega nekoliko puta i to uglavnom za primanje stranih diplomata, zgrada je u povijesti ostala zabilježena kao 'Hitlerova čajana'. Mnogo češće od njega ondje su boravili članovi njegovog najužeg kruga, među njima i Eva Braun. Hitlerova stvarna planinska rezidencija nalazila se niže na Obersalzbergu.
Nakon što su ga saveznici 1952. predali Bavarskoj, izbjegnuto je njegovo miniranje kako bi se spriječilo stvaranje mita. Umjesto toga, zdanje je pretvoreno u planinski pansion i restoran. Sav prihod od posjeta usmjeren je u dobrotvorne svrhe, a prema službenoj web stranici, zgrada danas služi kao 'opominjajuće podsjećanje na ponore nehumane nacističke diktature'.
Kava, domaći kolač i pogled koji ledi dah
Atmosfera tog dana bila je sve samo ne sumorna. U prostranom restoranu vladala je tipična bavarska živost – konobari su užurbano nosili pladnjeve, a mi smo sjeli uz prozor kako bismo upili taj trenutak. Ugodna toplina interijera pružila nam je savršen predah od oštrog planinskog zraka dok je kroz staklo pucao nestvaran pogled na okolne alpske vrhove, jezero Königssee i dolinu Berchtesgadena. Na drvenom stolu dočekao nas je jelovnik za kraj sezone – od bečkog odreska i lovačkih šnicli do tradicionalnih alpskih slastica. Naručili smo veliku šalicu tople kave i prepustili se slatkim brigama: birati između bogate čokoladne torte kuće (Schoko-Duo Torte), klasičnog kolača od jabuka s cimetom ili mirisnog kolača sa šljivama i hrskavim posipom po 5,90 eura.
Bilo je nečeg katarzičnog u tome da se na mjestu građenom za mračnu elitu jednog propalog režima danas pije kava, razgovara na svim svjetskim jezicima i uživa u jednostavnim životnim radostima. Prije nego što smo ponovno izašli na zrak, zastali smo u maloj suvenirnici koja se smjestila u dijelu sale restorana. Tamo se povijest stapala s klasičnim turizmom: uz police s knjigama o Trećem Reichu i Obersalzbergu stajale su majice i hudice s natpisom Kehlsteinhaus, magneti, razglednice i suvenirske novčanice, podsjećajući kako je ovo nekada zabranjeno mjesto postalo dostupno svima.
Mladi orlovi iznad bezdana i tišina kod križa
Nakon kave prošetali smo kružnom planinskom stazom koja vodi oko samog zdanja. Vrijeme nas je poslužilo, oštar planinski zrak bio je kristalno čist. U jednom trenutku pogled nam je privuklo komešanje na nebu: visoko iznad stijena kružila su dva mlada orla, savršeno mirno jedreći na zračnim strujama, kao da podsjećaju zašto ovo mjesto s punim pravom nosi svoje mitsko ime.
Nedaleko od same kamene zgrade, je stajala drvena kućica - suvenirnica, a nedaleko od nje, na isturenoj hridi s koje puca pogled u beskraj, ponosno se uzdiže jednostavan drveni križ. To je točka na kojoj svi zastanu. Tamo gužva i žamor turista odjednom utihnu. Križ nema nikakve veze s originalnom gradnjom iz 1938. godine. U vrijeme kada je građen kompleks, nacistički režim nije dopuštao postavljanje kršćanskih simbola na svojim reprezentativnim objektima. Križ je na vrhu prvi put podignut tek 1960. godine kao tradicionalni alpski vrhunski križ (Gipfelkreuz), ali i kao tihi spomenik pomirenja i sjećanja na žrtve rata. Inače, od križa dalje nastavlja samo osigurana i opasna alpinistička ferata (Mannlgrat) prema masivu Hoher Göll, rezervirana isključivo za iskusne penjače s kacigama i opremom.
Danas, dok gledamo fotografije pepela i zgarište koje je ostalo nakon vatrene noći, te uspomene poprimaju gotovo nadrealan ton. Teško je pojmiti da tog mirisnog restorana, drvenih detalja i prostora koji je preživio Drugi svjetski rat i desetljeća turizma više nema te da smo imali privilegiju svjedočiti njegovim posljednjim mirnim danima prije nego što je nepovratno nestao u plamenu.
Suočavanje s prošlošću: Stalni postav i podzemni bunkeri Obersalzberga
U samom podnožju planine, odmah uz veliko parkiralište s kojeg polaze autobusi prema vrhu, smjestio se Dokumentacijski centar Obersalzberg (Dokumentation Obersalzberg). Riječ je o jednom od najvažnijih memorijalnih i edukacijskih centara u Njemačkoj, kojim upravlja minhenski Institut za suvremenu povijest.
Upravo je Obersalzberg između 1933. i 1945. godine bio drugo sjedište moći Trećeg Reicha. Cijelo je područje bilo proglašeno zatvorenom zonom u kojoj su boravili Hitler, Göring i Bormann te gdje su se planirali ratni pohodi i donosile ključne političke odluke.
Suvremeni postav centra nosi naziv 'Idila i zločin' (Idyll und Verbrechen), precizno razbijajući propagandni mit o mirnom bavarskom odmorištu kroz 350 povijesnih dokumenata, fotografija i svjedočanstava o zločinima režima. Posebna i najpotresnija točka posjeta je silazak u izvorne podzemne bunkere. Riječ je o dijelu golemog labirinta od gotovo šest kilometara tunela i podzemnih prostorija koje su od 1943. godine u planinskom masivu gradili prisilni radnici kako bi osigurali sklonište za nacistički vrh. Prolazak kroz te hladne betonske hodnike posjetiteljima pruža autentičan, tjeskoban uvid u razmjere i paranoju tadašnjeg sustava.
