Svako dijete će prije ili kasnije osjetiti frustraciju koju ne zna riješiti na drugi način nego nasiljem, pa nije uvijek lako procijeniti je li riječ o normalnoj fazi ili dijete izrasta u nasilnika. Još veći problem zna biti sa žrtvama nasilja – znaju dugo ostati neotkrivene, a kad situacija eskalira, mnogi u njihovoj okolini kažu da nisu ništa opazili. Odrasli su dužni djeci omogućiti sigurnost, pa su uvijek u velikoj mjeri odgovorni za dječje zlostavljanje, bez obzira što nisu imali lošu namjeru.

Kod vrlo male djece nasilje je uglavnom jednostavno i djeca ga ne znaju sakriti. Čak i kad shvate da će za nasilje biti kažnjena i kad dođu na ideju skrivanja nasilja, mala djeca to će činiti nevješto, pa bi odrasli bez problema morali uočiti svaki oblik zlostavljanja. Naravno, i obitelji i tetama u vrtiću može promaknuti kad jedno dijete prvi puta uvrijedi ili lagano udari drugo dijete. Međutim, radi li se o grubljem udarcu ili se vrijeđanje ponavlja, teško je povjerovati da to odrasli nisu mogli uočiti.

Nije lako istovremeno čuvati dijete od opasnosti i davati mu slobodu i privatnost u skladu s godinama. Srećom, zdrave i stabilne zajednice s puno ljubavi, u kojima odrasli zaista slušaju djecu i posvećuju im puno pozornosti, trebale bi biti dobra garancija za pravovremeno otkrivanje okrutnog ili nasilnog dječjeg ponašanja. Naime, odnos između nasilnika i žrtve razvija se postepeno, tijekom određenog vremena, a nasilje raste od blažeg oblika ka izraženijem. Znakovi se vide i na nasilniku i na žrtvi, i to bez obzira je li riječ o psihičkom ili fizičkom maltretiranju. Naravno, u svim slučajevima šanse za oporavak i nasilnika i žrtve veće su ukoliko se reagira u ranoj fazi nego kad nasilje eskalira.

Veće šanse da postanu nasilnici imaju zanemarena djeca i žrtve fizičkog, seksualnog ili psihičkog zlostavljanja, ali i djeca kojoj odrasli ne postavljaju jasne granice i koja dobivaju skoro sve što požele. Njihove potencijalne žrtve, pak, kriju se među izrazito debelom ili sitnom djecom, djecom s poteškoćama u razvoju ili uočljivim fizičkim manama, koja mucaju ili o čijem osobnom ili obiteljskom problemu odrasli i djeca potiho govore (iako posljednji mogu postati i nasilnici).

Ne prenagljujte u procjeni - nasilje nije ravnopravna svađa dvoje djece koja viču i povremeno se časte pokojim nepristojnim izrazom. Nasilje je situacija u kojoj je jedno dijete u podređenom položaju, a drugo dijete ili skupina djece ga maltretira, fizički ili psihički. Uočite li da je vaše dijete nasilnik, u pravilu bi trebalo reagirati trenutnim prekidanjem nasilja. Nakon što se dijete smiri, treba s njime razgovarati i pokušati otkriti kako razmišlja te što ga muči. 'Izlječenje' nasilnika trebalo bi ići u smjeru da sam shvati da svoju frustraciju iskaljuje na neadekvatan način, najčešće na onome tko nije kriv za tu frustraciju. Znak velikog napretka je trenutak kad se nasilnik može iskreno ispričati žrtvi.

Nasilnik je često nemoćan u rješavanju neke osobne, obiteljske ili društvene frustracije te nasiljem nesvjesno skreće pozornost na sebe. Zato nije neobično da se nasilničko ponašanje pogorša kad okolina uoči nasilnika i počne ga upozoravati ili kažnjavati, a pritom ne učini ništa na otklanjanju ili barem ublažavanju uzroka frustracije. Dakle, jednako treba raditi i s nasilnikom, a ne samo sa žrtvom. Nasilnici nisu uvijek svjesni da imaju problem – ponekad misle da je njima dobro, a da problem imaju žrtve, koje su slabići ili su na drugi način same skrivile svoju situaciju.

Ukoliko je vaše dijete žrtva vršnjačke okrutnosti ili maltretiranja, odluka o tome što učiniti ovisit će ponajviše o razmjerima nasilja i o tome kako dijete podnosi situaciju. Zdrava pamet kaže da bez oklijevanja treba reagirati ako je dijete pretrpjelo fizičku povredu zbog koje je potrebna intervencija liječnika, ili je u depresiji, odbija ići među vršnjake, povlači se u sebe, ne jede ili na drugi, izrazito vidljiv način pokazuje da ga nešto muči.

Sa žrtvama treba biti izrazito oprezan jer nerijetko odbijaju govoriti o problemu. Kad je riječ o zadirkivanju ili blagim fizičkim okršajima bez većih posljedica, dobro je prvo razgovarati s djetetom i pokušati ga podučiti kako da se zauzme za sebe ili nasilniku pokaže da nije tako lak plijen. Međutim, uočite li da dijete teško podnosi situaciju ili se ona pogoršava, odmah reagirajte: prvo upozorite odraslu osobu koja je odgovorna za nasilnika, a ako to ne pomogne, obratite se školi, socijalnoj službi ili u krajnjem slučaju policiji. Koliko god frustrirani bili zbog svog djeteta, nikako si ne biste smjeli dozvoliti da prijetite tuđem djetetu, strašite ga, kažnjavate ili tučete.