'Nemoj sada uznemiravati mamu', 'Tata ima dovoljno svojih problema' ili 'Ti si uvijek bio tako razumno dijete'. Mnogi su tijekom odrastanja slušali slične rečenice, ne razmišljajući previše o tome što se od njih zapravo očekuje.

Pomagati roditeljima, biti samostalan i pokazivati razumijevanje za druge važan je dio odrastanja. No što se događa kada dijete počne osjećati da se mora brinuti o roditeljevu raspoloženju, rješavati probleme odraslih ili vlastite potrebe stalno stavljati u drugi plan?

U psihologiji se takva zamjena uloga naziva parentifikacijom. Ona može uključivati preuzimanje praktičnih obaveza koje nisu primjerene djetetovoj dobi, ali i mnogo suptilniji emocionalni teret. Dijete tada postaje roditeljev povjerenik, tješitelj ili osoba koja pokušava održati mir u obitelji.

Osobito je zanimljivo to što takav odnos izvana ne mora izgledati problematično: dijete može biti uspješno u školi, iznimno odgovorno i osjetljivo na potrebe drugih. Odrasli ga zbog toga često hvale, ne primjećujući da se iza njegove samostalnosti možda krije osjećaj da nema izbora.

A ono što je u djetinjstvu bilo način prilagodbe obiteljskim okolnostima može se nastaviti i godinama poslije. Neki ljudi teško postavljaju granice, osjećaju krivnju kada nekoga odbiju ili imaju dojam da su odgovorni za raspoloženje partnera, prijatelja i članova obitelji.

Odrastanje u kojem nema mjesta za vlastite potrebe

Kako prepoznati razliku između zdrave odgovornosti i tereta koji dijete ne bi smjelo nositi? Zašto se neka djeca prerano nauče oslanjati isključivo na sebe? I može li odrasla osoba promijeniti obrasce koje je usvojila još u djetinjstvu?

O tim smo pitanjima razgovarali s Idom Juranić, mag. psych., MBA, specijalisticom kliničke psihologije i psihologije medicine rada iz Psihološkog centra Juranić.

Kad možemo reći da dijete više ne pomaže roditelju, već preuzima njegovu ulogu?

Pomaganje roditeljima prirodan je i poželjan dio odrastanja. Obavljajući svakodnevne obaveze, primjerene njihovoj dobi i mogućnostima, djeca razvijaju samostalnost, osjećaj odgovornosti i praktične životne vještine.

Međutim postoji važna razlika između djeteta koje povremeno pripremi obrok ili pomogne mlađem bratu i djeteta o kojemu svakodnevno ovisi funkcioniranje obitelji. Granica se prelazi kada ono počne preuzimati odgovornosti koje bi, s obzirom na njegovu dob i razvojne mogućnosti, trebale pripadati odraslima.

Slično vrijedi za emocionalne odnose. Prirodno je da dijete primijeti roditeljevu tugu i spontano mu pokaže suosjećanje, primjerice zagrljajem ili riječima utjehe. No teškoća nastaje kada počne osjećati da je odgovorno za roditeljevo raspoloženje ili da je njegova dužnost pobrinuti se da on bude dobro.

Bliskost s roditeljem ili teret koji dijete ne bi smjelo nositi?

U psihologiji takvu zamjenu uloga nazivamo parentifikacijom. Razlikujemo instrumentalnu parentifikaciju, koja uključuje preuzimanje praktičnih odgovornosti odraslih, i emocionalnu parentifikaciju, u kojoj dijete postaje roditeljev emocionalni oslonac, povjerenik ili posrednik u obiteljskim sukobima.

Pritom nije presudno samo ono što dijete radi, već koliko dugo traje njegova odgovornost, koliko ga opterećuje, ima li odgovarajuću podršku i može li ponekad jednostavno reći da nešto ne može. Odgovornost pomaže djetetu odrastati kada je primjerena njegovoj dobi, ali ga može preopteretiti kada zbog nje mora prerano odrasti.

Koji je najjasniji znak toga da dijete nosi teret što bi trebao pripadati odraslima?

Jedan od najvažnijih znakova jest kada dijete počne vlastite potrebe prilagođavati roditeljevu emocionalnom stanju, čak i onda kada to nitko od njega izravno ne traži.

Zamislimo to da se veseli rođendanu prijatelja, ali odluči ostati kod kuće jer se boji da će majka biti tužna ako ostane sama. Ili dijete koje je doživjelo nešto neugodno u školi, ali šuti o tome jer smatra da roditelji već imaju dovoljno problema.

Posebno bih obratila pozornost na djecu koja neprestano procjenjuju roditeljevo raspoloženje. Prije nego što zatraže nešto, razmišljaju o tome je li umoran, zabrinut ili uznemiren te pažljivo prate njegov ton glasa, izraz lica i ponašanje da bi procijenila što smiju reći, a što je bolje prešutjeti.

Takva osjetljivost izvana može izgledati kao iznimna empatija. Međutim ponekad je riječ o prilagodbi okolnostima u kojima dijete nije imalo dovoljno prostora za vlastite osjećaje i potrebe.

Kako izgleda emocionalna parentifikacija u svakodnevnom životu – što dijete tada radi ili osjeća?

Emocionalna parentifikacija može biti teško uočljiva jer se često razvija u odnosu koji izvana djeluje vrlo blisko i povezano.

Primjerice, majka redovito razgovara s kćeri o problemima u braku. Povjerava joj koliko je nesretna, kako je partner razočarava i nema nikoga tko je razumije. Kći voli majku i iskreno joj želi pomoći; sluša je, tješi, savjetuje i pokušava pronaći način da se bolje osjeća, a s vremenom počinje unaprijed razmišljati o tome što bi je moglo uznemiriti i kako to spriječiti. Pritom roditelj ne mora imati loše namjere, može biti usamljen, iscrpljen ili bez odgovarajuće podrške, pa se postupno sve više oslanjati na dijete, ne primjećujući koliko ga time opterećuje.

Ono što je u početku bilo spontano pružanje utjehe s vremenom može postati obaveza koju kći osjeća prema majci. Može osjećati ponos jer joj majka toliko vjeruje, ali istodobno i pritisak, zabrinutost ili strah da će je razočarati.

Važno je naglasiti da roditelji ne moraju skrivati svoje emocije. Sasvim je primjereno reći djetetu: 'Danas sam tužna' ili 'Zabrinuta sam zbog nečega na poslu'. Razlika je u tome dijeli li roditelj s djetetom svoje osjećaje ili od njega očekuje da preuzme odgovornost za njih.

Roditelj, primjerice, može dodati: 'Imam nešto što trebam riješiti, ali pobrinut ću se za to. Ti se ne moraš time opterećivati.'

No roditeljska namjera i djetetovo psihološko iskustvo nisu uvijek jednaki. Dijete može osjećati da je roditelju najvažnija osoba na svijetu, a istodobno biti preopterećeno odgovornošću koju nosi takva bliskost.

Zašto je nekima tako teško reći 'ne'?

Što dijete može zaključiti o sebi ako odrasta vjerujući da mora biti snažno i brinuti se za sve?

Djeca u odnosima s važnim odraslim osobama oblikuju uvjerenja o sebi, drugim ljudima i tome što je potrebno da bi bila prihvaćena i voljena. Ako ponavljano doživljavaju to da su najviše pohvaljena, primijećena ili potrebna kada pomažu drugima, mogu postupno razviti uvjerenje da njihova vrijednost proizlazi iz onoga što čine za druge.

Takva uvjerenja najčešće nisu izgovorena i nastaju u svakodnevnom iskustvu. Dijete, primjerice, može zaključiti:

'Ako sam dobar i ne stvaram probleme, roditelji će biti mirniji.'

'Ako kažem da mi je teško, samo ću ih dodatno opteretiti.'

'Ako nekoga razočaram, možda me više neće voljeti.'

S vremenom takva uvjerenja mogu postati svojevrsna pravila prema kojima osoba oblikuje svoje ponašanje i odnose s drugima, često ih više ni ne preispitujući.

Ono što je u djetinjstvu možda predstavljalo način prilagodbe obiteljskim okolnostima može se nastaviti i u odrasloj dobi. Osoba može osjećati pretjeranu odgovornost za druge, stalno tražiti odobravanje, teško odbijati tuđe zahtjeve ili osjećati nelagodu kada sama treba pomoć.

Pritom može biti vrlo uspješna, sposobna i odgovorna, ali istodobno imati osjećaj da nikada ne čini dovoljno. Kao da vlastitu vrijednost mora stalno iznova dokazivati.

Takva uvjerenja osobito dolaze do izražaja u situacijama u kojima osoba treba postaviti granicu. Dok će nekome odbijanje tuđeg zahtjeva biti uobičajena svakodnevna odluka, nekome drugome može izazvati snažan osjećaj krivnje i misao: 'Sebična sam. Razočarat ću ih.'

Zato u psihološkom radu nije uvijek dovoljno poučiti osobu kako reći 'ne'. Važno je razumjeti što za nju znači to odbijanje.

Ponekad najveća teškoća nije u tome što ne zna postaviti granicu, nego u uvjerenju da će zbog te granice izgubiti ljubav, prihvaćanje ili bliskost. Dobra je vijest da takva uvjerenja nisu nepromjenjiva. Novim iskustvima i psihološkim radom osoba može postupno naučiti da ima pravo na vlastite potrebe i granice, čak i kada one nisu u skladu s tuđim očekivanjima.

Zašto se djeca koja preuzmu odgovornost često doživljavaju kao 'zrela', iako možda zapravo nemaju izbora?

Zato što odrasli često procjenjuju zrelost prema ponašanju, a ne prema okolnostima u kojima se ono razvilo.

Dijete koje je samostalno, poslušno, uspješno izvršava obaveze i razumije probleme odraslih često dobiva pohvale da je iznimno zrelo za svoje godine. Ponekad to doista odražava razvijene sposobnosti. Međutim isto ponašanje može nastati i zato što dijete nije imalo dovoljno prilika osloniti se na odrasle.

Zamislimo dvoje djece koja samostalno rješavaju školske obaveze, organiziraju svoje vrijeme i rijetko traže pomoć.

Jedno je odrastajući postupno dobivalo više odgovornosti, uz roditelje koji su mu bili dostupni kada nešto nije moglo samo. Drugo je naučilo da pomoć nije dostupna ili da svojim problemima ne smije dodatno opterećivati obitelj.

Izvana mogu izgledati gotovo jednako, oboje su sposobni i odgovorni. Ali jedno doživljava samostalnost kao mogućnost, a drugo kao nužnost.

Zato bih kod djeteta koje djeluje izrazito zrelo promatrala i drugu stranu: zna li zatražiti pomoć, dopušta li sebi pogrešku, može li pokazati ljutnju ili tugu, ima li priliku jednostavno biti dijete? Emocionalna zrelost ne znači samo znati brinuti se za druge i izvršavati obaveze, već uključuje i sposobnost prepoznavanja vlastitih potreba, prihvaćanja ograničenja i oslanjanja na druge. Sposobnost da se dijete snađe bez pomoći ne govori nam nužno koliko je zrelo. Ponekad nam govori koliko je rano naučilo da se mora samo snaći.

Kako roditelj može prepoznati da mu se dijete povjerava zato što želi, a ne zato što osjeća da mora?

U odnosu koji se temelji na povjerenju dijete zna da roditelju može govoriti o svojim brigama, ali i da ima pravo na privatnost primjerenu svojoj dobi. Osjeća se sigurno podijeliti ono što ga muči, bez pritiska da mora ispričati svaku misao ili osjećaj kako bi sačuvalo roditeljevu ljubav i bliskost.

Teškoća nastaje kada dijete počne osjećati da je njegova otvorenost važna ne samo zbog međusobnog povjerenja, nego i zbog roditeljeva emocionalnog stanja. Primjerice, majka može djetetovu šutnju doživjeti kao znak da joj više ne vjeruje te pokazati razočaranje ili tugu. Dijete tada može početi detaljno prepričavati događaje iz škole ne zato što to želi, nego da bi spriječilo majčino nezadovoljstvo.

Na taj način povjeravanje postupno može postati obaveza. Umjesto da razgovara s roditeljem zato što mu je potrebna podrška, počinje osjećati da razgovorom mora održavati roditeljevu emocionalnu sigurnost.

Zato je važno kako roditelj reagira kada dijete ne želi razgovarati. Može li prihvatiti njegovu šutnju bez uvrijeđenosti? Može li pokazati zanimanje, a da pritom ne stvara pritisak? I može li vlastitu zabrinutost regulirati bez očekivanja da će ga dijete morati umiriti?

Naravno, poštovanje djetetove privatnosti ne znači zanemarivanje situacija u kojima postoji opravdana zabrinutost za njegovu sigurnost. Razlika je u tome pokušava li roditelj razgovorom zaštititi i razumjeti dijete ili prvenstveno umiriti vlastite osjećaje.

Umjesto inzistiranja na razgovoru, roditelj može reći: 'Vidim da ti se sada ne razgovara i to je u redu. Ako te nešto muči, želim da znaš da sam tu i da mi se uvijek možeš obratiti.'

Jednako je važno ono što se događa kada dijete ipak odluči podijeliti nešto teško. Ako njegova zabrinutost ili tuga izazovu toliko snažnu reakciju da ono na kraju mora tješiti roditelja, ponovno dolazi do zamjene uloga. Dijete tada može naučiti da je sigurnije prešutjeti vlastite teškoće nego riskirati dodatno opterećivanje roditelja.

Bliskost se ne dokazuje time koliko nam dijete govori, već i time koliko se sigurno osjeća kada nešto odluči zadržati za sebe.

Možemo voljeti roditelje i istodobno biti povrijeđeni

Može li dijete voljeti i razumjeti roditelja, a istodobno biti povrijeđeno teretom koji je nosilo?

Naravno. Ljubav prema roditelju i povrijeđenost zbog određenih iskustava iz djetinjstva mogu istodobno postojati. Međutim osobama koje su rano preuzimale odgovornost za roditelje ponekad je teško prihvatiti to da imaju pravo na oba osjećaja.

Takve osobe često pokušavaju objasniti i opravdati roditeljevo ponašanje. Govore da mu je bilo teško, da je bio bolestan ili usamljen, da nije imao podršku ili da je radio najbolje što je znao. Sve to može biti istina, ali razumijevanje roditeljevih okolnosti ne znači da trebamo zanemariti vlastita iskustva.

Ipak, upravo se to ponekad događa. Osoba može osjećati tugu zbog podrške koja joj je nedostajala, ali istodobno i krivnju što uopće tako razmišlja. Kao da priznavanjem vlastite povrijeđenosti umanjuje roditeljev trud ili dovodi u pitanje ljubav koju osjeća prema njemu.

Zbog toga može godinama opravdavati i umanjivati vlastita iskustva rečenicama poput: 'Nije bilo tako strašno' ili 'Drugima je bilo puno gore'. Na taj način pokušava pomiriti svoje osjećaje s potrebom da sačuva pozitivnu sliku o roditelju.

Međutim razumijevanje vlastitog djetinjstva ne zahtijeva da roditelja proglasimo lošim, niti da njegova ponašanja opravdamo pod svaku cijenu. Važno je moći sagledati i roditeljeve okolnosti i vlastito iskustvo bez potrebe da jedno poništava drugo.

U psihološkom radu zato nije cilj nametnuti zaključak kakav bi odnos netko trebao imati s roditeljem, već pomoći da razumije svoje osjećaje i odluči kakav odnos danas želi graditi. To ne mora uključivati prekid odnosa, kao što ni oprost nije obavezan uvjet psihološkog oporavka.

Možemo voljeti roditelja, razumjeti njegove životne okolnosti i istodobno priznati da nam je nešto nedostajalo. To nisu suprotstavljene istine, već samo različite perspektive istog iskustva.

Kako se parentifikacija može odraziti na odrasle odnose, primjerice na postavljanje granica i traženje pomoći?

Obrasci koje razvijamo u djetinjstvu mogu utjecati na način na koji kasnije doživljavamo svoju ulogu u bliskim odnosima. Ako je dijete naučilo da se bliskost održava brigom o drugima, može i kao odrasla osoba osjećati pretjeranu odgovornost za tuđe raspoloženje i zadovoljstvo.

Primjerice, partner kaže da je imao loš dan. Osoba odmah odustaje od vlastitih planova, pokušava ga oraspoložiti i osjeća nelagodu ako on i dalje ostaje nezadovoljan. Njegovo raspoloženje postupno počinje doživljavati kao pokazatelj vlastite uspješnosti u odnosu.

Iza takvog ponašanja može stajati naučeno uvjerenje: 'Ako je drugome loše, moja je odgovornost poduzeti nešto.'

Teškoća nastaje kada osoba više ne razlikuje suosjećanje s drugima od odgovornosti za njihove osjećaje. Razumjeti da je partner tužan ne znači da smo odgovorni za uklanjanje njegove tuge.

Sličan obrazac može se pojaviti i u prijateljskim ili poslovnim odnosima. Osoba može preuzimati više obaveza nego što može podnijeti, izbjegavati sukobe ili pristajati na tuđe zahtjeve čak i kada to znači zanemarivanje vlastitih potreba. S vremenom takav način funkcioniranja može postati iscrpljujući, osobito ako stalno stavlja svoje zadovoljstvo u drugi plan.

Znanstvena istraživanja povezuju parentifikaciju s povećanim rizikom od određenih emocionalnih i odnosnih teškoća, no to ne znači da će svaka osoba s takvim iskustvom razviti probleme. Ishodi ovise o brojnim čimbenicima, uključujući vrstu i trajanje preuzetih odgovornosti te podršku koju je osoba imala tijekom odrastanja.

Neki pritom razviju i vrijedne sposobnosti, poput samostalnosti, organiziranosti i osjetljivosti na potrebe drugih, te problem nije u tim sposobnostima, nego u tome što osoba može osjećati da ih mora neprestano koristiti, čak i na vlastitu štetu. Zato je važan dio promjene naučiti razlikovati situacije u kojima drugima želimo pomoći od onih u kojima osjećamo da im moramo pomoći.

Prije nego što automatski prihvatimo nečiji zahtjev, korisno je zastati i postaviti si tri pitanja:

1. Želim li to učiniti?

2. Imam li za to dovoljno vremena i energije?

3. Što ću morati zanemariti ako pristanem?

Odgovori nam mogu pomoći prepoznati donosimo li odluku slobodno ili prvenstveno pokušavamo izbjeći osjećaj krivnje, tuđe nezadovoljstvo ili strah od odbacivanja. Pritom je važno prihvatiti to da druga osoba ponekad neće biti zadovoljna našim odgovorom, no njezino nezadovoljstvo nije automatski dokaz da smo pogrešno postupili.

Briga za druge i briga za sebe ne moraju biti suprotstavljene jer zdravi odnosi ostavljaju prostor za oboje.

'I vi se smijete osloniti na druge'

Kad biste morali izdvojiti jednu rečenicu što bi je svaka odrasla osoba koja se prepoznaje u ovom iskustvu trebala čuti, što biste joj poručili?

'Vaša vrijednost nikada nije ovisila o tome koliko ste tuđeg tereta mogli ponijeti.' Ljudi koji su vrlo rano preuzimali odgovornost za druge često su razvili dragocjene sposobnosti: mogu biti iznimno brižni, empatični, savjesni i pouzdani, no sposobnost da učinimo nešto ne znači da smo to uvijek dužni činiti. Možda ste tijekom odrastanja naučili da je sigurnije ne tražiti pomoć, prešutjeti vlastitu tugu ili tuđe potrebe staviti ispred svojih. Takva su vam pravila možda nekoć pomagala da se prilagodite okolnostima u kojima ste živjeli, a to ne znači da prema njima morate živjeti i danas.

Možete učiti prepoznavati vlastite potrebe, postavljati granice i dopuštati drugima da sami preuzmu odgovornost za svoje osjećaje. Također, možete naučiti da tuđe razočaranje ne znači nužno da ste učinili nešto pogrešno i da ne morate uvijek biti snažni, dostupni i korisni kako biste zaslužili bliskost. Možda ste tijekom odrastanja naučili biti osoba na koju se svi mogu osloniti. Sada imate priliku naučiti nešto jednako važno, a to je da se i vi smijete osloniti na druge.