Jesen često doživljavamo kao priliku za novi početak. Nakon ljeta vraćamo se svakodnevnim obavezama, uvodimo nove rutine, donosimo odluke i sastavljamo popise svega što bismo željeli promijeniti.

Obično namjeravamo više vježbati, zdravije jesti, bolje upravljati emocijama, naučiti postavljati granice, riješiti se loših navika i napokon postati ona verzija sebe kakvom želimo biti.

Na prvi pogled u tome nema ništa loše. Želja za promjenom može biti snažan pokretač, a briga o mentalnom zdravlju i bolje razumijevanje vlastitih potreba važni su za kvalitetu života. No što kada osobni razvoj prestane biti izbor i pretvori se u još jednu obavezu? Kada, umjesto zadovoljstva postignutim, stalno imamo osjećaj da nismo dovoljno dobri?

Upravo je to bio povod za razgovor s psihologinjom Anitom Batinić Bajkovec iz tvrtke Prava formula, s kojom smo otvorili pitanje o kojem se znatno rjeđe govori od važnosti rada na sebi: možemo li u toj potrazi pretjerati i zaboraviti da ne moramo neprestano postajati netko drugi?

Kada rad na sebi prestaje pomagati?

Iako se osobni razvoj najčešće predstavlja kao nešto pozitivno, granica između zdrave želje za promjenom i iscrpljujućeg pritiska ponekad može biti vrlo tanka. Kako prepoznati trenutak u kojem nam rad na sebi više ne koristi?

'Rad na sebi ima smisla dok nam pomaže da bolje živimo, gradimo odnose, mijenjamo ono što možemo i lakše podnosimo ono što ne možemo promijeniti. Problem nastaje kada rad na sebi postane cilj sam po sebi. Granica je ondje gdje nešto prestaje doprinositi kvaliteti našeg života i postaje samo još jedna obveza na našem popisu. Umjesto da nam pomaže jasnije vidjeti što nam je važno i konkretno promijeniti nešto, počinje stvarati osjećaj da stalno zaostajemo za osobom kakva bismo trebali postati. Dodatni problem je ako osjećamo da se gubimo u proturječnim informacijama, ne možemo kritički promotriti izvore i zapravo se stalno pitamo kojim putem krenuti, a zapravo se u našim životima ništa značajno ne mijenja. Zato bih, umjesto da se stalno pitamo jesmo li dovoljno napredovali i kako se još možemo usavršiti, radije postavila neka druga pitanja: Zašto nam je ta promjena važna? Što konkretno želimo promijeniti? Kako ćemo to postići? I kako ćemo se nositi s preprekama na tom putu?”, kaže psihologinja.

Jesmo li sami sebi postali projekt koji nikada nije dovršen?

Poruke o osobnom razvoju danas nas prate na svakom koraku. Uvijek postoji nova metoda, knjiga ili program koji obećava da ćemo se bolje osjećati, biti uspješniji ili konačno pronaći unutarnji mir. No može li takav pristup stvoriti uvjerenje da s nama stalno nešto nije u redu?

'U industriji samopomoći postoji i nezgodna povratna sprega – ako stalno vjerujemo da još nešto moramo popraviti na sebi, uvijek postoji nova knjiga, radionica ili program koji nam obećava da ćemo napokon biti zadovoljni sobom. Vječito optimiziramo svoj život u potrazi za tom finalnom srećom kad ćemo napokon shvatiti i razumjeti sebe te moći mirne duše krenuti živjeti svoje savršene živote, 'pročišćeni' od prošlosti i trauma. Podsjeća me to na kratku priču 'Madež' Nathaniela Hawthornea, u kojoj je znanstvenik Aylmer opsjednut malenim madežom na licu svoje žene. Iako je lijepa, on ne može prihvatiti tu nesavršenost i odlučuje je ukloniti, što završava tragično. Ponekad se i sami tako usredotočimo na ono što bismo trebali promijeniti pa zaboravimo vidjeti sebe u cjelini, kao da ćemo tek kad uklonimo sve svoje mane napokon biti zadovoljni sobom', objasnila je.

Paradoks je u tome što se i aktivnosti kojima bismo trebali smanjiti stres ponekad pretvaraju u novo natjecanje sa samima sobom. Meditacija, mindfulness i druge tehnike opuštanja, dodaje, mogu postati još jedna stavka na popisu zadataka koje moramo uspješno obaviti.

Psihologinja Batinić Bajkovec priznaje da se i sama susrela s takvim osjećajem.

'Mislim da se to događa češće nego što primjećujemo. I sama sam, kad sam se susrela s mindfulnessom, imala snažan osjećaj da trebam meditirati na određeni način, pa sam čak osjećala pritisak da bude uspješna u tome. To je zapravo suprotno poruci mindfulnessa, jer on nam pomaže upravo da budemo dobro u bivanju sa samim sobom. Mogu samo zamisliti koliko zbunjujuće i opterećujuće može biti ljudima bez stručnog znanja iz psihologije, koji su svakodnevno izloženi mnoštvu metoda i alata, od kojih gotovo svaki obećava bolji, sretniji i ispunjeniji život', objašnjava psihologinja.

A tužna stvarnost je da smo u svemu tome često sve nesretniji.

'Istraživanja psihologinje Iris Mauss i njezinih suradnika upućuju na to da pridavanje pretjerano velike važnosti sreći može imati paradoksalne posljedice. U njihovim istraživanjima žene koje su više vrednovale sreću u određenim su okolnostima prijavljivale da su manje sretne, među ostalim zbog razočaranja vlastitim osjećajima. To ne znači da je želja za srećom problem, već da stalno provjeravanje jesmo li dovoljno sretni može otežati uživanje u onome što se događa. Važno mi je naglasiti da ovo nije poziv na odustajanje od terapije ili traženja pomoći. Ako se suočavamo s ozbiljnim teškoćama, pomoć je važna. Pitanje je pokušavamo li riješiti stvarni problem ili smo upali u uvjerenje da stalno moramo raditi na sebi kako bismo bili dovoljno dobri', naglašava.

Kada previše analiziramo svoje osjećaje

Danas se mnogo govori o važnosti osvještavanja emocija, prepoznavanja obrazaca ponašanja i razumijevanja vlastitih reakcija. No postoji i druga strana introspekcije: neprestano analiziranje sebe koje nas ne vodi prema rješenju, već nas zadržava u istim mislima.

'Introspekcija nam može pomoći da razumijemo svoje reakcije, ali nije uvijek korisna. Važno je razlikovati promišljanje koje vodi do novih uvida od ruminacije, odnosno ponavljajućeg vraćanja na iste misli bez osjećaja da smo išta razriješili. Istraživanja upućuju na povezanost određenih oblika usmjerenosti na sebe s negativnim emocionalnim stanjima, uključujući depresivnost, anksioznost i loše raspoloženje. Ta je povezanost izraženija prilikom ruminacije, odnosno ponavljajućeg vraćanja na negativne misli bez osjećaja da smo išta razriješili, nego kod drugih oblika samopromišljanja. To pak ne znači da je razmišljanje o sebi štetno, već da je važno razlikovati ono koje nam pomaže razumjeti neko iskustvo od onoga koje nas drži zarobljenima u istim mislima. Primjerice, možemo se zapitati zašto nas je nečija primjedba toliko pogodila i pokušati razumjeti svoju reakciju. Ali možemo se i danima vraćati na isti razgovor, analizirati svaku riječ i pritom postajati sve uznemireniji. Slično vrijedi za odnose. Ako smo zaokupljeni time kako se osjećamo, jesmo li dobro reagirali i jesu li naše potrebe zadovoljene toliko da više ne čujemo drugu osobu, introspekcija prestaje biti korisna. Cilj nije da prestanemo misliti na sebe, već da uz vlastito iskustvo ostavimo dovoljno prostora i za iskustvo drugih ljudi', kaže psihologinja.

Jesu li naše granice postale zidovi?

Postavljanje granica jedna je od najčešćih tema suvremene psihologije i popularne literature o osobnom razvoju. Iako su zdrave granice nužne, Batinić Bajkovec upozorava da postoji razlika između zaštite vlastitih potreba i izbjegavanja svake neugodne situacije.

'Granice su važne. Ako nas netko zlostavlja, ponižava ili iskorištava, udaljavanje može biti nužan oblik samozaštite. Ali granice ponekad počinjemo koristiti i da bismo izbjegli svaku nelagodu, neslaganje ili napor, sve ono što neizbježno donose kontakti i odnosi s ljudima. Zdrava briga o sebi pomaže nam da bolje funkcioniramo i budemo prisutni u vlastitom životu, ali i u odnosima. Problem nastaje kada zaštita našeg mira postane jedino mjerilo prema kojem procjenjujemo ljude i situacije. Stoga si pritom možemo postaviti pitanje: štiti li me ova granica od štete ili me samo štiti od napora? Naravno, odgovor ovisi o kontekstu. Prijateljica koja nas često zove da bi razgovarala o svojim problemima ne mora biti toksična, ali ako je odnos s njom dugoročno jednostran i iscrpljujući, imamo pravo nešto promijeniti. Isto tako, nečije drukčije mišljenje samo po sebi ne znači da ta osoba narušava naše granice. Bliskost podrazumijeva i određenu dozu nelagode: ponekad moramo saslušati nešto što nam se ne sviđa, priznati pogrešku ili napraviti ustupak. To ne znači da trebamo trpjeti loše postupanje, već da nije svaka nelagoda znak da trebamo nešto prekinuti', objašnjava.

U vremenu u kojem je toliko pozornosti usmjereno na vlastite potrebe, osjećaje i osobni razvoj, naime, lako je zaboraviti koliko na našu dobrobit utječu i drugi ljudi.

Mogu li pomaganje drugima, njegovanje prijateljstava i osjećaj pripadnosti zajednici učiniti više za naše zadovoljstvo od još jednog programa samopomoći?

'Mislim da smo se dosta usmjerili na sebe i na to što još trebamo promijeniti, a zaboravljamo koliko nam znače odnosi s drugim ljudima i osjećaj da radimo nešto smisleno. Martin Seligman, jedan od utemeljitelja pozitivne psihologije, među važnim sastavnicama dobrobiti navodi upravo bliske odnose i smisao: osjećaj da ono što radimo ima vrijednost i za druge, a ne samo za nas same. Potvrđuju to i istraživanja. U jednom od njih sudionici koji su činili dobra djela za druge pokazali su veći porast psihološkog procvata od onih koji su se usredotočili na aktivnosti za sebe. Zanimljivo je i veliko Harvardovo istraživanje razvoja odraslih, započeto još 1938. godine. U početku je obuhvaćalo 724 osobe, a s vremenom se proširilo na njihove partnere i potomke. Istraživači tako desetljećima prate sudionike, od mladosti do starosti, i došli su do važnog zaključka: kvaliteta naših odnosa jedan je od najsnažnijih pokazatelja sretnijeg i zdravijeg života. To je dobar podsjetnik da ne moramo baš uvijek raditi na sebi; ponekad je važnije ulagati u ljude i odnose koje već imamo. Naravno, to ne znači da trebamo stalno biti na raspolaganju drugima. U radu s ljudima često vidim koliko se lako briga za druge pretvori u iscrpljenost ako ne znamo postaviti granice. Važno je pronaći mjeru u kojoj se možemo brinuti o sebi, a istodobno ostati povezani s drugima i raditi ono što nam daje osjećaj smisla', ističe.

Kada svi oko nas postanu 'toksični' i 'narcisi'

Psihološki pojmovi danas su dio svakodnevnog govora. Govorimo o traumama, toksičnim odnosima, narcisima i emocionalnim granicama, a društvene mreže, kaže psihologinja, prepune su savjeta za to kako prepoznati ljude koji nam navodno štete.

No postoji li opasnost da takvim izrazima počnemo olako opisivati sasvim uobičajene nesuglasice i probleme u odnosima?

'Danas lakše prepoznajemo i imenujemo iskustva o kojima se nekada šutjelo, što je važno i pozdravljam to. Ali postoji i mogućnost da psihološke pojmove tijekom pustog izučavanja i osobnog razvoja počnemo preširoko koristiti i njima opisivati svakodnevne sukobe ili neugodne situacije koje same po sebi nisu znak poremećaja, već dio našeg nesavršenog života. Pri tome smatram da nije problem u alatima. Treninzi, terapija, meditacija ili pisanje dnevnika mogu biti korisni. Problem nastaje kada ih počnemo koristiti kao način potvrđivanja vlastite vrijednosti ili kao sredstvo za procjenjivanje i osuđivanje drugih. Tada se može dogoditi da, uvjereni u svoj napredak, dociramo drugima o empatiji i osobnom razvoju, kao da smo zbog rada na sebi postali bolji od njih. To nas dovodi do toga da bliske ljude proglašavamo toksičnima, partnere narcisima, uobičajene roditeljske postupke koji nam se nisu sviđali traumama i slično. Australski psiholog Nick Haslam opisao je taj proces pojmom concept creep – širenjem značenja psiholoških pojmova koji se odnose na štetu i patologiju tako da obuhvaćaju sve širi raspon iskustava. Narcisoidan, toksičan... takve riječi mogu opisivati stvarne probleme, ali ako ih olako koristimo, riskiramo svođenje složenih odnosa na jednu etiketu', upozorava Batinić Bajkovec.

Lucy Foulkes i Jack Andrews, dodaje, predložili su hipotezu da veća osviještenost o mentalnom zdravlju može imati i neželjene posljedice. S jedne strane, pomaže nam prepoznati i imenovati stvarne teškoće, a s druge može pridonijeti tome da blaže i prolazne oblike uznemirenosti tumačimo kao znakove poremećaja. Autori naglašavaju da je riječ o hipotezi koju treba dalje empirijski provjeravati, a ne o dokazanom objašnjenju porasta psihičkih teškoća.

'Važno je, dakle, ne umanjivati stvarnu patnju, ali ni svako neugodno iskustvo odmah pretvarati u dijagnozu. Ponekad je korisnije reći da nas je netko povrijedio nego ga proglasiti toksičnim', kaže ona.

Još jedna česta poruka iz svijeta osobnog razvoja jest da se za svaki problem iz sadašnjosti odgovor krije u prošlosti. Iako razumijevanje svojih iskustava može biti važno, Batinić Bajkovec ističe da samo analiziranje nije uvijek dovoljno za promjenu.

'Razumjeti vlastitu prošlost može biti vrlo važno, ali nije cilj zauvijek ostati u njoj. U radu s klijentima često vidim da ljudi s vremenom dobro razumiju zašto reagiraju na određeni način, ali im to samo po sebi ne pomogne da promijene nešto. Mnogi suvremeni psihoterapijski pristupi stavljaju naglasak na sadašnjost i na ono što danas možemo učiniti. Prošlosti se vraćamo kako bismo razumjeli neka uvjerenja i obrasce koje smo davno usvojili, možda zato što su nam tada pomagali da se nosimo s okolnostima, ali nam danas više ne služe. Važno je prepoznati ih, ali i naučiti kako reagirati drukčije. Nije, dakle, problem baviti se prošlošću, već to da ostanemo samo na analiziranju onoga što nam se dogodilo. Prošlost ne možemo promijeniti, ali možemo mijenjati način na koji je danas razumijemo, kako se odnosimo prema sebi i kako postupamo u situacijama pred nama', naglasila je psihologinja.

Nije svaka osobina mana koju moramo ispraviti

Možda je jedna od najvažnijih poruka razgovora upravo ona da ne moramo svaku svoju osobinu promatrati kao problem koji zahtijeva rješenje. U društvu koje naglašava napredak, produktivnost i stalno usavršavanje, prihvaćanje vlastitih ograničenja ponekad se pogrešno doživljava kao odustajanje.

'Živimo u kulturi koja često poručuje da je sve stvar truda. Ako se nismo promijenili, možda se nismo dovoljno trudili. No stvarnost je složenija. Osobine ličnosti prilično su stabilne, iako se donekle mijenjaju protekom godina, iskustvom i voljom, ali promjene nisu uvijek nužne ni poželjne. Npr. introvertirana osoba može naučiti lakše se snalaziti u društvu, a da ne mora postati silno društvena. Zrelost vidim u sposobnosti da razlikujemo ono na čemu želimo i možemo raditi od onoga što je bolje prihvatiti. Nije svaka osobina problem koji treba riješiti, niti svaka promjena vrijedi energije koju to traži od nas', savjetuje psihologinja.

Za kraj razgovora zamolili smo za jednostavan savjet koji možemo primijeniti već sada, bez novih programa, radionica i velikih planova za promjenu života.

'Predložila bih jednostavan jesenski eksperiment: umjesto popisa deset stvari koje treba popraviti, odaberite jednu promjenu koja vam je zaista važna i dajte si vremena da je ostvarite. Ne moramo stalno postajati bolja verzija sebe. Dovoljno je da male promjene koje su nam važne uspijemo provesti u djelo. Ponekad je za sretniji i ispunjeniji život važnije biti prisutan u njemu i njegovati odnose koje već imamo nego neprestano tragati za novom verzijom sebe', zaključuje Batinić Bajkovec.