Autobus za Erbil u Kurdistanskoj regiji, kako se sada zove kurdska država u nastajanju na sjeveru Iraka, prolazi najturbulentnijim dijelom Turske i Bliskog istoka. U jednom dijelu ide uz dobro čuvanu sirijsku granicu, da bi zatim nastavio uz iračku. Uglavnom prati rijeku Tigris i njezine pritoke, a kako idemo južnije, tako temperatura zajedno s brojem vojnika uz cestu, raste. Ni traga života s druge strane, samo osmatračnice, bunkeri, bodljikava žica, tenkovske zapreke... I sve češće policijske kontrole putnika u autobusu. U Irak idem jer je tamo Aleksandar nanio završni i najteži poraz perzijskoj vojsci, pobjedom kod Gaugamele, u blizini današnjeg Mosula, dokrajčio je perzijsko carstvo.

Kilometarska kolona kamiona uz cestu, najavljuje da se približavamo granici Iraka. Činjenica da je zemlja u krvavom ratu očito ne smeta trgovini, štoviše, stimulira je, rat uvijek povećava mogućnost profita pa šleperi prevoze sve što se može prodati. To što stotine 'malih' svakodnevno ginu ne zanima one 'velike', koji se bave 'biznisom'.

Granica Turske i Iraka djeluje kao ratna zona, brojne prepreke i kontrole, osiguranja i provjere. Kad se konačno probijemo do iračke strane pozdravlja nas veliki natpis Dobrodošli u Irak - Kurdistan regiju. Policajac nam prilazi da nam, kao rijetkim strancima, osobno poželi dobrodošlicu i donosi nam čaj. A onda se najednom pojavljuje neočekivani problem: Hrvati trebaju vizu za Kurdistan, toliko razumijemo arapski. Točno, zemlje članice EU-a ne trebaju vizu, odgovaraju na moje pitanje. Ali Hrvatska treba! Pokušavam objasniti da je Hrvatska već dobra dva mjeseca u EU-u, ali oni imaju papir na kojem piše da Hrvatska, zajedno s Kosovom, BiH i Srbijom - vizu treba.

Kunem se da smo ušli u EU, kažem im, gledao ja proslavu u Zagrebu na televiziji, čitao novine, svuda se slavilo, poslali smo brdo političara na europske plaće u Bruxellesu, čak i onu Tomašić, ma znate je sigurno, Ruža Tomašić? Stvarno ne znate? Sva su nam vrata sad otvorena, rek'o osobno naš predsjednik, citiram. Ništa ne pomaže! Ili vijesti do ovih krajeva putuju jako sporo, ili hrvatska diplomacija slavi u Bruxellesu pa je zaboravila raditi onaj posao za koji je plaćena. Ne znam gdje su ta 'sva vrata' koja su se nama otvorila, ali na ovoj granici sigurno nisu.

Simpatično je to društvo na kontrolnoj točki, pomažu i Kurdi s autobusa koji tvrde kako smo njihovi dugogodišnji prijatelji i kako smo im došli u posjet. Ali protiv birokracije se ne može, vidim da je i policajcima žao. Morat ćemo po vizu u Gaziantep, kažu, jedno dva dana vožnje natrag. U ovakvim trenucima putnik požali što nije Aleksandar Veliki da se popne na svog Bukefala i pokrene vojsku naprijed. Njemu se sigurno nitko nije usudio tražiti nekakvu vizu. Voze nas u policijskoj pratnji natrag na tursku stranu granice.

Kako nevolja nikad ne dolazi sama, tamo se pojavljuje novi problem. Istina, imamo tursku vizu za više ulazaka (vizu koja nam nije trebala dok nismo bili u EU-u!), ali odakle mi to ulazimo? Ovo je ulaz u Tursku iz Iraka, kažu, a gdje su vama dokazi da ste bili u Iraku, nemate nikakve pečate u putovnici. Zanimljiva situacija, provesti život na ničijoj zemlji između Turske i Iraka jer birokracija poštuje propise. Na svu sreću Turci ipak shvaćaju da im ne treba dvoje putnika koji će tu kampirati dok po njih ne dođe nekakav diplomatski predstavnik pa nakratko zažmire i puštaju nas natrag u svoju zemlju.

Slijedi povratak, kao u ubrzanom filmu, natrag prema jutrošnjem polazištu, nekakvim lokalnim prijevozima, privatnim automobilima, dolmusima, autobusima... Četrnaest sati nakon polaska iz Diyarbakira opet smo na istoj autobusnoj stanici, umorni, skuhani od vrućine, gladni i frustrirani. Mrmljam sebi u bradu imena hrvatskih političara koji slave na onih nekoliko tisuća eura euro-parlamentarne plaće, spominjem im i rodbinu, ali pomoći nema. Neću po kurdistansku vizu u Gaziantep! Da se pojavim tamo, vjerojatno nam je ne bi dali jer je Hrvatska u EU-u pa ne treba vizu, rekli bi. Samo što to još nisu uspjeli javiti onima na granici.

Dosta mi je Turske, hvatamo posljednji noćni bus prema istoku i nekih dvadesetak sati kasnije smo na iranskoj granici. Punih pedeset sati autobusnog truckanja nakon što smo krenuli iz Kapadokije otvaraju nam se vrata Irana. Ako nas uopće puste unutra; postajem krajnje nepovjerljiv prema svakom obliku carinsko-policijske uniforme!