'Gdje je nestala ova godina?' pitanje je koje si svake jeseni postavlja sve više ljudi. Najčešće objašnjenje zvuči logično: odrasli imaju previše obveza, dani su ispunjeni poslom, računima i planiranjem, pa se jednostavno ne stigne primijetiti kako vrijeme prolazi. Drugi posežu za matematikom. Petogodišnjaku je jedna godina petina cijelog života, dok je četrdesetogodišnjaku tek mali djelić ukupnog iskustva, pa mu se i čini kraćom.

Obje teorije imaju smisla, ali znanstvenici upozoravaju da ne otkrivaju cijelu priču. Ključ, čini se, leži u samom mozgu.

Mozak starenjem bilježi manje 'kadrova'

Međunarodni tim znanstvenika proučio je 557 ispitanika u dobi od 18 do 88 godina. Sudionici su gledali osmominutni film, a istraživači su pritom pratili promjene u njihovoj moždanoj aktivnosti. Rezultat je bio jasan: mozak starijih osoba rjeđe je i sporije mijenjao svoja stanja nego mozak mlađih sudionika.

Zašto je to važno? Mozak neprestano dijeli iskustvo na zasebne događaje, a upravo su oni svojevrsne kvačice na koje vješamo sjećanja. Što je tih 'rezova' manje, to je manje uporišnih točaka u pamćenju. Kad se kasnije osvrnemo na proteklo razdoblje, ono nam se čini kraćim, iako je trajalo jednako dugo.

Slično je ranije tvrdio i profesor Adrian Bejan s Dukea. Prema njegovoj teoriji, s godinama se usporava brzina kojom obrađujemo vizualne informacije, pa u istom vremenu 'vidimo' manje mentalnih slika. Mlada osoba život promatra kao film na usporenoj snimci, dok starija, sa sve manje zabilježenih slika, gleda isti film na ubrzanoj traci.

Zašto su ljeta u djetinjstvu trajala vječno

Veliku ulogu igra i novost. Djetetu je gotovo sve prvi put: prvi dan škole, prvo more, prvi bicikl. Svako takvo iskustvo mozak bilježi detaljno i zasebno. Odrasli, s druge strane, žive u rutini. Isti put na posao, isti kafić, isti raspored obveza. Mozak slična iskustva s vremenom počinje slagati u veće 'pakete', pa se tjedni stapaju u jednu nejasnu cjelinu.

Zanimljivo je i to da osjećaj ubrzavanja vremena nije jednak u svim životnim razdobljima. Neka istraživanja pokazala su da je najjači između dvadesete i pedesete godine, kada su pritisak posla i obiteljskih obveza najveći, dok se kod starijih od pedeset taj osjećaj više ne pojačava.

Kako 'usporiti' vrijeme

Dobra vijest je da percepciju vremena možemo barem djelomično uzeti u svoje ruke. Budući da mozak pamti ono što je novo i drugačije, svaka promjena rutine stvara nove 'kadrove'. Putovanje na nepoznato mjesto, učenje novog jezika ili vještine, pa čak i drugačiji put do posla daju mozgu više materijala za pamćenje.

Stručnjaci ističu i važnost svjesne prisutnosti. Kad usporimo i doista primijetimo ono što nas okružuje, dani prestaju biti samo niz obveza i postaju skup trenutaka koje ćemo zapamtiti. A upravo tako izgledaju godine koje ne prolete u tren oka.