No veliki pregled dosadašnjih istraživanja upozorava da bi upravo najmlađa djeca trebala biti što manje izložena ekranima.

Britanski istraživači zaključuju da djeca mlađa od dvije godine ne bi trebala imati redovito, namjerno vrijeme pred ekranom jer se ono povezuje s nizom potencijalnih problema u razvoju, zdravlju i kvaliteti života.

Autori rada posebno upozoravaju na svojevrsnu 'slijepu točku' u raspravama o djeci i tehnologiji. Dok se posljednjih godina mnogo govori o društvenim mrežama, pametnim telefonima i njihovom utjecaju na tinejdžere, puno se manje pozornosti posvećuje bebama i maloj djeci koja se s ekranima susreću praktički od rođenja.

Prve dvije godine posebno su osjetljivo razdoblje

Istraživanje su proveli stručnjaci sa sveučilišta Leeds, Leeds Trinity, Loughborough i Aston, okupljeni u istraživačku skupinu Action on Digital Device Immersive Conditions Team.

Autori ga opisuju kao dosad najopsežniji sustavni pregled globalnih znanstvenih istraživanja o korištenju ekrana kod beba.

Njihov zaključak prilično je jasan: djeca mlađa od dvije godine ne bi trebala redovito i namjerno provoditi vrijeme pred ekranima. Razlog nije samo ono što dijete radi dok gleda u ekran, nego i sve ono što u tom trenutku ne radi.

Vrijeme provedeno uz mobitel ili tablet može značiti manje fizičke igre, manje neposrednog razgovora i kontakta s roditeljima i drugim osobama te manje prilika za razvoj jezika kroz stvarnu komunikaciju. Istraživači navode i moguću povezanost s pretjeranom stimulacijom, poteškoćama sa spavanjem, zdravljem očiju i pretilošću u djetinjstvu.

Jedan od važnijih problema odnosi se na razvoj komunikacije.

Beba je u prvim godinama života nevjerojatno usmjerena na ljude oko sebe. Promatra izraz lica, prati pogled, sluša ton glasa, pokušava ponoviti zvukove i postupno otkriva da njezino glasanje ili gestikuliranje izaziva reakciju druge osobe.

Takva komunikacija odvija se u oba smjera. Ekran to iskustvo teško može u potpunosti reproducirati. Istraživači zato upozoravaju da vrijeme provedeno uz uređaj može ograničiti prilike za razvoj jezika i povezivanje s roditeljima i skrbnicima. Problem, dakle, nije samo pitanje je li sadržaj koji dijete gleda označen kao 'edukativan'. Kod tako male djece razvoj se velikim dijelom odvija kroz neposredno iskustvo – dodirivanje, kretanje, istraživanje prostora i interakciju s drugim ljudima.

Posebno ih zabrinjava korištenje ekrana za smirivanje

Istraživači upozoravaju i na naviku koja je mnogim roditeljima vrlo dobro poznata – davanje mobitela ili tableta djetetu kako bi se smirilo.

Kratkoročno može djelovati savršeno. Dijete koje je nervozno, dosađuje se ili plače vrlo brzo može usmjeriti pažnju na šarene slike i zvukove. No stručnjaci postavljaju pitanje što se događa ako ekran postane redoviti način reguliranja neugodnih emocija.

U pregledu se navodi zabrinutost zbog toga što se mala djeca mogu početi okretati digitalnim uređajima radi utjehe i smirivanja umjesto roditelju ili drugoj bliskoj osobi.

Zanimljivo je da istraživači ne promatraju samo koliko vremena dijete provodi pred ekranom.

Rafe Clayton sa Sveučilišta Leeds, jedan od voditelja istraživanja, upozorava da roditelji često nemaju dovoljno jasnih smjernica ni o vlastitom korištenju mobitela pred djecom.

Mala djeca uče promatranjem. Ako od najranije dobi gledaju roditelje kako neprestano posežu za telefonom tijekom jela, razgovora, igre ili svakog slobodnog trenutka, takav odnos prema uređaju vrlo brzo postaje normalan dio njihove svakodnevice. Clayton smatra da roditelji tako, potpuno nenamjerno, mogu djecu učiti nezdravim navikama i odnosu prema digitalnim uređajima.

Znanstvenici ipak nisu dokazali izravnu uzročnost

Ovo je važna ograda cijele priče.

Pregled istraživanja nije dokazao da korištenje ekrana uzrokuje određene razvojne poremećaje.

Istraživanja pokazuju povezanost između ranog vremena pred ekranom i niza razvojnih i zdravstvenih ishoda, ali iz toga se ne može automatski zaključiti da je ekran njihov izravni uzrok. Upravo zato autori traže dodatna istraživanja.

No istodobno smatraju da postojeći dokazi pružaju dovoljno razloga za oprez te zaključuju da djeca mlađa od dvije godine ne bi trebala imati redovito namjerno vrijeme pred ekranom. Pasivnu izloženost u današnjem svijetu gotovo je nemoguće potpuno izbjeći, navode, ali smatraju da nema potrebe tome dodavati redovito svjesno korištenje uređaja.

A što je s videopozivima baki i djedu? Upravo se oko iznimaka vodi zanimljiva rasprava.

Britanske smjernice preporučuju izbjegavanje ekrana za djecu mlađu od dvije godine, ali ostavljaju prostor za zajedničke aktivnosti koje potiču povezivanje, razgovor i interakciju. Primjer može biti videopoziv s članovima obitelji.

Rachel de Souza, povjerenica za djecu u Engleskoj, naglasila je da preporuka o izbjegavanju ekrana za djecu mlađu od dvije godine ostaje jasna, ali da smjernice moraju uzeti u obzir i stvarni život obitelji. Povremeni videopoziv s rodbinom ili određene aktivnosti uz aktivno sudjelovanje roditelja smatra normalnim dijelom današnjeg života.

Autori novog pregleda ipak pozivaju na oprez i smatraju da bi službene preporuke trebalo preispitati kako roditelji iznimke ne bi protumačili kao poruku da je redovito korištenje ekrana u toj dobi dokazano bezopasno.

Roditelje ne treba osuđivati

Možda je jedna od važnijih poruka istraživanja upravo to da problem nije moguće jednostavno prebaciti na roditelje.

Pametni telefoni i tableti dio su svakodnevice, roditelji su često iscrpljeni i preopterećeni, a sadržaji koji se reklamiraju kao edukativni i prikladni za bebe dostupni su na svakom koraku.

Andrea Leadsom, osnivačica britanske zaklade 1,001 Critical Days Foundation, rezultate je opisala kao upozorenje, naglasivši važnost prvih 1001 dana života za razvoj djeteta.

No istaknula je i da roditelji ne bi trebali snositi krivnju za problem koji nisu sami stvorili. Smatra da im treba ponuditi pouzdane informacije i praktičnu pomoć, a dio odgovornosti trebale bi preuzeti i tehnološke kompanije, posebno kada sadržaj promoviraju kao prikladan za bebe.

Poruka istraživanja zato nije da roditelji trebaju paničariti ako je dijete nekoliko puta pogledalo crtić ili se javilo baki preko videopoziva.

Naglasak je na tome da redovito i namjerno vrijeme pred ekranom ne postane zamjena za ono što je djeci u prve dvije godine posebno potrebno. Kretanje. Dodirivanje predmeta. Gledanje lica. Slušanje glasa. Brbljanje s roditeljima. Igra na podu. Dosada. Istraživanje.

Drugim riječima, možda najvažnije pitanje nije samo koliko minuta malo dijete provodi gledajući ekran. Nego što bi radilo da tog ekrana nema.