U svijetu u kojem žene svakodnevno pokušavaju biti najbolje majke, partnerice, kćeri, prijateljice i zaposlenice, vlastite potrebe nerijetko ostavljaju za poslije. A kada tijelo i um više ne mogu pratiti tempo, javljaju se nemir, iscrpljenost, pretjerana zabrinutost, nesanica i osjećaj da je sve jednostavno - previše. Varaždinska psihologinja Monika Bombelles Melnjak već devet godina radi s ljudima, a posljednjih godina putem Instagrama i svojih programa za anksioznost stvara prostor u kojem se žene mogu otvoreno suočiti s onime što ih muči, bez srama i pretvaranja
Nakon rada u bolnici i pokretanja Centra za mentalno zdravlje, Monika Bombelles Melnjak odlučila je krenuti drugim putem i svoje znanje približiti većem broju ljudi kroz društvene mreže gdje je ubrzo stekla vojsku pratitelja. Svojim pitkim, lako razumljivim i neposrednim pristupom pomaže ženama da bolje prepoznaju vlastite emocije, razumiju anksioznost i bez srama potraže podršku.
U razgovoru za tportal govori o visokofunkcionirajućoj anksioznosti, pritisku da sve moramo izdržati same, najvećim zabludama o anksioznosti te važnosti podrške, autentičnosti i dopuštenja da ne moramo biti savršene.
Kad ste odlučili da na Instagramu otvorite svoj profil i počne na taj način pomagati ženama? Zašto mislite da je vaš sadržaj tako snažno odjeknuo na društvenim mrežama?
Zapravo od kad postoje društvene mreže, nekako sam maštala da ću jednog dana imati koristan sadržaj koji će pomagati ljudima na neki način. Kad sam završila psihologiju, život me odveo u klinički smjer i rad u bolnici, no i dalje je ta želja bila intenzivna i postojana. Naravno, reakcije okoline bile su: 'Što će jedna ozbiljna psihologinja raditi na društvenim mrežama?' i 'Drži se ti sigurnog posla'…U jednu ruku, to mi je pomoglo puno naučiti o sebi i svojim potrebama, usmjerilo me na otvaranje mog Centra za mentalno zdravlje, što je bio pvi i tad jedini takav Centar u našoj i okolnim županijama, tako da sam mnogo proživjela i naučila kroz to. Ipak, želja za drugačijim načinom i pomaganjem još većem broju ljudi je prevladala i u jednom trenutku sam odlučila zatvoriti Centar i početi sama kao 'solopreneur' na Instagramu.
Hahaha, ja sam sama sebi najveći kritičar (yep, i sama se nosim s jednim oblikom anksioznosti, tzv. visokofunkcionirajuća anksioznost), pa sad kad me pitate: 'Kako to da je tako snažno odjeknuo?', prvo sam pomislila 'Ma nije to ništa, moglo bi to puno bolje'; ali da, nastojim si redovito osvještavati da je divno što je moj prvi Program za anksioznost, već u prva 2 mjeseca postojanja na Instagramu s tom pričom, upisalo deseta žena, da je divno što trenutno upisujem već 7. generaciju, da je divno što imam platformu na kojoj se žene povezuju, redovito rade na sebi mijenjajući na taj način ukorijenjene obrasce društva…
'Opuštena sam, pomalo smotana i vrckasta'
Mislite li da su ljudi danas otvoreniji prema radu na mentalnom zdravlju i koliko je u tome važan opušten, neposredan i autentičan pristup stručnjaka?
A gledajte, rekla bih da su ipak ljudi sve osvješteniji što se tiče rada na sebi, da sve više prepoznaju i nije ih sram priznati da ne žive život kakav bi htjeli živjeti, da im treba pomoć i podrška. U početku sam se i sama dosta orijentirala na takvu vrstu osvještavanja kroz postove i webinar 'Imaš za frizuru, a za psihologa ne?#kakoto'.
I ono čega sam se u početku plašila hoće li biti prihvaćeno, a sad znam da je pomoglo da se žene lakše jave baš meni, je to što ja zbilja nisam neka ozbiljna gospođa psiholog. Puno se pojavljujem i u direktnom radu puno radim kroz zabavu i smijeh, opuštena sam, pomalo smotana i vrckasta… preozbiljno shvaćamo ovaj život, a ja nastojim kroz svoj primjer prikazati da unatoč anksioznim, depresivnim ili teškim periodima života, i dalje možemo uzeti nešto dobro iz svake situacije i usput se dobro zafrkavati.
Što je kod žena danas najčešći okidač anksioznosti?
Uf, ima ih više, no ovako na prvu mi odmah pada na pamet 'enorman broj uloga' koje žene nastoje zadovoljiti, po mogućnosti do savršenstva. 'Trebam biti najbolja moguća majka', 'Trebam biti najbolja moguća supruga', 'Trebam biti najbolja moguća radnica', 'Trebam na najbolji i najkorisniji način usmjeriti svoju karijeru', 'Trebam biti dobra kućanica, kuća uvijek treba biti čista', 'Trebam biti dobra kćer, ne smijem majci reći ne', 'Trebam biti dobra prijateljica, pristojno slušati tuđe probleme makar ne imala kapaciteta niti oči držati otvorenima'… od svih tih moranja i trebanja, koje smo si same postavile (ok, da sad ne pišem od stoljeća sedmnog i ne pojašnjavam kako je došlo do toga da si same to radimo), jednostavno se pogubimo i tjeramo sebe van svih normalnih, potrebnih pa i očekivanih granica.
Anksioznost se onda pojavi da nam ukaže da smo gadno pretjerale i da ne može to tako više. Na žalost, u početku je većina žena ignorira, dok je anksioznost još relativno tiha i 'pristojna', čuju je tek kad se pretvori u velike panične napadaje, burn out, psihosomatiku ili u overthinkanje koje im gotovo u potpunosti narušava svakodnevno funkcioniranje.
'Anksioznosti postaje problem kad počne ometati osobu u svakodnevnom funkcioniranju'
Kako prepoznati granicu između 'normalnog stresa' i anksioznosti koja traži stručnu pomoć?
Pa, znaš kaj ću ti ja prvo reći…mislim da postoji možda 5 osoba na svijetu, kojima rad na mentalnom zdravlju, ne treba. Koje su imale tu sretnu kombinaciju oboje zdravih, emocionalno zrelih i stabilnih roditelja, odrastali u zdravom mikrosvijetu, kroz školovanje nisu imali nikakvih odnosnih ili ispitnih trauma, pronašli su sebi slične prijatelje (također barem relativno psihički stabilne), odgovarajućeg partnera/icu, sebe poznaju i razumiju fanstastično i zapravo im nikakav rad na sebi ne bi značajno unaprijedio život.Osim tih 5, svima ostalima neki oblik psihološke podrške i smislenog rada na sebi, bi dobro došao.
A što se tiče same anksioznosti, ona postaje problem kad počne ometati osobu u svakodnevnom funkcioniranju, kad se simptomi (dakle sve što nije uobičajeno poput učestalih trbobolja, glavobolja, preskakanja srca, strah od gutanja, strah od povraćanja, overthinkanje, nemogućnost usnivanja ili često buđenje tijekom noći, jutarnja buđenja u stresu i zabrinutosti, poteškoće koncentracije, brzo umaranje, općenita zabrinutost vezana uz različita životna područja…) pojavljuju redovito tijekom 6 mjeseci. Ovo za vrijeme trajanja simptoma je službeni kriterij za dijagnozu kliničke anksioznosti (točnije, generaliziranog anksioznog poremećaja), no ja bi toplo savjetovala osobi koja ima ovakve simptome u trajanju više od mjesec dana, da ipak potraži stručnu pomoć. Što se prije poduzmu konkretne i smislene akcije, lakše će se i brže smanjiti anksioznost.
Kako biste opisali svoj pristup radu i zašto mislite da u njemu pronalaze dovoljno sigurnosti da vam se otvore i povjere?
Pa kao što sam spomenula u jednom od prethodnih pitanja, vjerujem da je upravo ta moja otvorenost, lagodnost i za mene ponekad bolno realna autentičnost, ono što žene prepoznaju i kliknu s time. Vjerojatno pomaže i to što sam i sama prošla kroz anksioznost u manjoj mjeri, kroz depresiju u potpunoj mjeri xD, pa ih zbilja razumijem. I već duuugo dugo mi se ne može desiti da čujem nešto novo od klijenata, u smislu…žene su često zabrinute da je neki simptom jedinstven samo za njih ili da samo one imaju određeni specifični problem. Kad mi se jave i kažu o čemu se radi, odmah kroz iskustvo pričam o tome i dajem im odmah barem nekoliko načina kako se nositi s onime što ih muči.
'Nažalost, ne uče nas o tome u školi...'
Što je po vama najveća zabluda o anksioznosti?
Da je ona loša, da je se trebamo čim prije riješiti ili se boriti s njom ili je ignorirati. Već sam toliko puta to ponovila da mislim da sam dosadna i Bogu i Vragu, ali eto ipak se i dalje dogodi da mi se javi netko s porukom 'već godinama se borim s anksioznosti'…pa ja napišem, 'evo čim se prestaneš boriti, već će ti biti malo lakše..'. Ili, 'želim se riješiti anksioznosti', moj odgovor redovito bude 'može, kad otkrijemo kako se možemo riješiti emocija tuge, ljutnje, straha ili ako si okej da se odmah riješiš i osjećaja sreće, onda eventualno ćeš se moći riješiti anksioznosti'. Ljudi ne razumiju kako anksioznost funkcionira, kako uopće funkcioniraju emocije, pa imaju totalno krivu sliku o tome što anksioznost radi. Nažalost, ne uče nas o tome u školi, a kroz odgoj nas najčešće uče da nije dobro ili poželjno plakati se ili ljutiti i tako onda bježimo od svih emocija i uopće se ne znamo nositi s time.
Zato u mom program prolazimo sve od temelja, da žena shvati što, kako i zašto se događa to što joj se događa, povezujemo to sa svim aspektima funkcioniranja, ulazimo u odgoj i pogrešna uvjerenja, učimo kako čuti i razumijeti same sebe i tijekom tog procesa zaista ođemo do toga da se ne bojimo anksioznosti, da se ne želimo boriti s njom, nego da znamo kada dođe - da je došla s razlogom i veselimo se čuti što nam ima za reći, jer razumijemo da to zapravo služi osobnom razvoju te da dobivamo mogućnost osobnog napredovanja i većeg zadovoljstva sobom i životom. Ups, malo poduža rečenica, al super ti je ovo pitanje i baš je važno da se razumije to.
Koliko su društvene mreže istovremeno i okidač i prostor gdje se može pružiti pomoć?
Definitivno su okidač, ali to je samo zato jer ljudi nisu dobro, smanjenog su samopouzdanja, puni nesigurnosti i onda ih trigerira kad vide nešto što oni nemaju, a misle da bi htjeli imati ili da je netko ovakav/onakav, a oni misle da bi htjeli takvi biti. Kad se jednom krene raditi na sebi, kad se osoba upozna i zapravo zavoli, baš je briga što netko drugi ima, jer zna da ono što ona ima je neprocjenjivo, njezino i da može napredovati u bilo kojem trenutku da odluči. Baš je briga što je netko ovakav/onakav, ona zna da je posebna na svoj način, da je upravo takva najbolja i upravo takva potrebna svijetu.
Definitivno je i prostor gdje se može pružiti pomoć, ali pametno je ipak provjeriti tko je osoba čiji savjet ili usmjerenje slušaš, je li ono što piše zaista tako ili je napisano samo da se dobije reakcija i lajkovi i preporučam da prije nego se netko odluči platiti nečiji Program, zatraži barem kratko upoznavanje putem videocalla, ipak je bitno da osoba kojoj namjeravaš povjeriti svoje tajne, strahove i boli, bude osoba koja ti sjeda i čije vrijednosti dijeliš i sama.
'Lagali su te jer ni sami nisu znali bolje'
Što biste poručili ženama koje dugo guraju simptome pod tepih jer misle da 'moraju same'?
Sestro slatka, znam da misliš da trebaš nastojati biti najbolja u svemu kaj radiš, znam da se ekstremno trudiš, znam koliko ti znači biti dobra žena, majka, prijateljica, ali vjeruj mi… sve to je badava ako izgubiš sebe. Ne trebaš 'plaćati' svojim zdravljem, kapacitetima i energijom, mjesto fantastične zaposlenice i najbolje kćerke. Znam da su ti rekli da samo puno truda i znoja donosi rezultate, ali to zapravo nije tako. Lagali su te jer ni sami nisu znali bolje. Nemoj čekati da se potpuno pogubiš u svemu, da nestaneš ti i sve ono o čemu si nekad sanjala da ćeš biti i raditi. Sve to je još u tebi i šalje ti Ankicu da te trgne, da obratiš pažnju, da počneš brinuti o sebi. I baš takva divna kakva jesi, kad jednom pustiš taj sav svoj sjaj u svijet, tvoji ljudi će to prepoznati (a oni koji neće, aj ćaos, takvi ti ni ne trebaju).
Ima li nešto što žene najčešće rade pogrešno kad pokušavaju same smiriti anksioznost?
Puno toga rade pogrešno, baš zato što ne razumiju kako anksioznost funkcionira i zašto im se javlja. Pa onda bez smisla i reda npr.koriste tehnike izbjegavanja koje zapravo još više potiču anksioznost dugoročno, ili se utope u toksičnoj pozitivnosti koja nekima pomaže na kratko (nekima odmah radi lošije jer se žene osjećaju krivo zašto sad one ne mogu tako instant biti sretne i pozitivne), ali dugoročno se ponovo taloži ta anskioznost i neugodne emocije negdje u tijelu, što posljedično eskalira kroz panične napadaje ili na žalost, neku fizičku bolest.
Privilegija je raditi to što radi
Postoji li 'nešto' što vas je kroz ovih 9 godina rada najviše promijenilo kao stručnjakinju?
Upravo otpuštanje mog Centra, koji je imao velikih potencijala za razvoj i širenje, da bi došla na Instagram pomagati većem broju ljudi. Jednostavno sam imala taj neki glas u glavi koji mi nije dao mira i stalno mi je govorio 'Ovo može drugačije', 'ovo bi na drugačiji način imalo više smisla', 'možeš istovremeno pomoći značajno većem broju ljudi'… I kad sam se odlučila za rad kroz Programe koji primaju veći broj ljudi, umjesto da pomažem isključivo 1:1, koliko god sam vjerovala da će to imati smislila, naravno da sam bila nesigurna. Ali sam vjerovala i znala sam da ako i ne ispadne dobro, da ću makar raditi džabe s tim ljudima do kad ne dostignemo ono što sam im rekla da je moguće dostići. I eto, tu se ponovo pokazalo da taj unutarnji glas, ta neka intuicija se pokazala točnom, i da zapravo ne samo da ja pomažem većem broju ljudi, nego da Program pomaže bolje i brže nego individualni susreti. Eh koji je to bio dobar osjećaj kad sam to shvatila!
Kada vidite da je nekome vaš rad stvarno pomogao, što vam to znači osobno?
Ne znam kako da to opišem, a da ne zvuči patetično i sladunjavo… ma zapravo, nek zvuči, al' kad je to za mene naprosto tako - za mene je to smisao postojanja u ovom životu, na ovoj planeti. Posao koji radim je neizmjerno nagrađujući i koliko god ponekad bilo teško, upravo model rada kakav sam si stvorila, pruža maksimalno zadovoljstvo meni, a i klijentima. Poštujem i učim od svakog svog klijenta i prava je privilegija raditi to što radim. I zapravo mislim da bi svatko od nas mogao i trebao doživjeti taj osjećaj! Ne trebaš biti psiholog, profesor, liječnik da bi pomagao ljudima. Ljudima može pomoći tvoj osmijeh kad ujutro dođu na kavu, može im pomoći brza i efikasna usluga popravljenog auta kad im se žuri na put, može im pomoći komentar: 'Baš imate lijepu kosu' kad na blagajni spremaju namirnice u vrećicu…Svatko od nas može imati autentičan utjecaj i učiniti ovaj svijet malo boljim mjestom.