Mucanje i druge govorne razlike kod djece često ostaju tema o kojoj se šuti – iz nelagode, straha da će se dijete povrijediti ili jednostavno zato što ne znamo kako o tome razgovarati. Mihaela Trbojević, članica Uprave Span d.d., vodeće hrvatske IT tvrtke, odlučila je to promijeniti, i to na način koji polazi iz vlastitog iskustva.

Njezina kćer Dora ima vrstu netečnosti u govoru, a upravo je taj odnos, izgrađen na razumijevanju i strpljenju, bio polazište za novu knjigu 'Z-z-zagonetni glafit', nastalu u suautorstvu majke i kćeri. Kroz priču o troje prijatelja, Lani, koja ponekad zastane dok govori, Leu, koji slovo R zamjenjuje slovom L, i Tini, koja više promatra nego što priča, knjiga djeci na jednostavan način pokazuje ono što odraslima često izmakne: da razlike u govoru ne umanjuju dijete, njegovu vrijednost ni njegovu sposobnost da gradi prijateljstva.

Inspiracija je došla iz osobnog iskustva

U intervjuu za tportal Mihaela Trbojević otkrila je između ostalog i kako je osobno iskustvo odgoja djeteta s govornom netečnošću oblikovalo priču, zašto je važno o ovim temama razgovarati s djecom već u ranoj dobi, te kako roditelji i učitelji mogu doprinijeti da dijete koje se suočava s nerazumijevanjem okoline izgradi samopouzdanje i osjećaj prihvaćenosti.

'Inspiracija je došla iz mog osobnog iskustva i odnosa s kćeri Dorom koja ima vrstu netečnosti u govoru. Kroz njezin razvoj i naš zajednički put naučila sam koliko govor može biti kompleksan i kako iza jednog zastajkivanja često stoji puno misli koje su brže od riječi i želja da se nešto kaže na pravi način. Ono što mi je posebno važno jest da je naše iskustvo zapravo do sada jako pozitivno. Dora ima puno prijatelja i kroz te odnose se jasno pokazalo da djeca mogu razumjeti, slušati i prihvatiti jedni druge onakvima kakvi jesu. Kada im se da prostor i kada nema pritiska, djeca prirodno reagiraju s empatijom. Upravo to sam htjela prenijeti kroz knjigu, da govorne razlike ne treba gledati kao prepreku, nego kao dio djeteta koji ne umanjuje njegovu vrijednost niti njegovu sposobnost da bude prihvaćen i da gradi odnose', kaže Mihaela.

Knjiga, kako kaže nije nastala iz teorije, nego iz svakodnevnog života, a upravo je Dora, kojoj je priča i posvećena, bila i njena suautorica, a u priču je ugrađeno i puno iskustava iz autoričinog odnosa s kćeri.

'Dora ima jako dobar osjećaj za to kako djeca razmišljaju, što im je zanimljivo i kako međusobno komuniciraju. Zajednički smo pričale o situacijama iz škole i među djecom, pa su mnogi odnosi i reakcije u knjizi zapravo nastali iz tih razgovora. To je i razlog zašto priča ima taj prirodni dječji kut gledanja. Dora i njezina prijateljica prve su čule cijelu priču. Inzistirale su da nemamo pauze i da ju u komadu čuju do kraja, svaka stranica im je bila sve napetija i zanimljivija što mi je bio jasan znak da je knjiga na dobrom putu i da zadržava dječju pažnju', priča Trbojević.

Djeca, ističe, vrlo rano primjećuju razlike, ali ih ne razumiju.

'Ako o tome ne razgovaramo oni će sami stvarati zaključke, a isti često budu pogrešni. Kada im objasnimo na jednostavan i prirodan način, djeca puno lakše razvijaju empatiju i prihvaćanje. U tom smislu, ova knjiga je alat i ne opterećuje djecu teorijom, nego im kroz priču pokazuje kako gledati jedni na druge. Nadalje, najvažnije je da dijete kod kuće ima osjećaj sigurnosti i prihvaćenosti. Djeca jako brzo osjete kada roditelj postane nesiguran ili previše zabrinut pa i sama počnu tako gledati na svoju poteškoću. Također, važno je razgovarati s djetetom o situacijama iz škole i zajedno pronalaziti načine kako reagirati, ali bez stvaranja osjećaja da 'nešto nije u redu s njim'. Jednako je važno raditi i s okolinom, učitelji i druga djeca često samo trebaju malo razumijevanja da bi reagirali drugačije', kaže.

Jedna od središnjih poruka knjige jest da različitost djecu čini posebnima.

'Djeca to ne usvajaju kroz poruke tipa 'svi smo posebni na svoj način' ili 'ti možeš sve', nego kroz iskustvo. Kada vide da lik u priči unatoč svojoj različitosti ima važnu ulogu, doprinosi timu i postiže uspjeh tada to stvarno razumiju. U stvarnom životu to znači davati djetetu prilike da pokaže svoje snage, a ne stalno fokusirati pažnju na ono što mu je teže. Samopouzdanje dolazi iz osjećaja da vrijediš i doprinosiš', poručila je M. Trbojević.

Detektivski žanr, pun zagonetki i napetosti, odabran je kao okvir za ovako osjetljivu temu, objašnjavajući da djeca puno lakše prihvaćaju ozbiljne teme kad su dio uzbudljive priče.

'Detektivski okvir daje dinamiku, napetost i osjećaj avanture, a istovremeno omogućuje da se likovi pokažu kroz djelovanje bez puno objašnjavanja. U ovoj priči ono što ih čini dobrim detektivima nije savršen govor, nego sposobnost da promatraju, razmišljaju i najvažnije od svega slušaju jedni druge', kaže.

Važnost empatije

Mihaelin profesionalni život, na prvi pogled, uvelike se razlikuje od svijeta dječje književnosti.

'Kao članica Uprave u IT kompaniji koja se bavi naprednim tehnologijama i kibernetičkom sigurnošću, svakodnevno sam u svijetu koji se izrazito brzo mijenja i snažno utječe na način na koji živimo i komuniciramo. Upravo me ta perspektiva potaknula da kroz knjige za djecu adresiram teme koje vidim kao važne za odrastanje u današnjem digitalnom okruženju. Djeca danas odrastaju u svijetu koji je potpuno drugačiji nego prije i tehnologija im je prirodno okruženje, ali to sa sobom nosi i izazove, od sigurnosti do načina na koji komuniciraju i grade odnose. Kroz svoje priče nastojim otvoriti prostor za razgovor o tim temama na njima blizak i razumljiv način. Uz to, vjerujem da je empatija nešto što danas posebno nedostaje i što treba svjesno razvijati. Upravo zato kombiniram tehnološku perspektivu s pričama koje djecu potiču na razumijevanje, slušanje i međusobno povezivanje', rekla je.

Za kraj smo je pitali kakvu poruku želi da čitatelji, mali i veliki, ponesu sa sobom nakon čitanja knjige.

'Za djecu je poruka vrlo jednostavna – slušajte što netko govori, a ne kako govori. Vrijednost prijateljstva ne mjeri se savršenstvom, nego time koliko je netko uz tebe, koliko te razumije i koliko ti je spreman pomoći. Za roditelje je poruka možda malo dublja. Važno je osvijestiti i prihvatiti da dijete može imati neki izazov, ali i da to ne definira njegovu vrijednost. Njihova je uloga stvoriti sigurno okruženje u kojem se dijete osjeća prihvaćeno i osnaženo. Svijet oko sebe ne možemo u potpunosti promijeniti, ali možemo pomoći djetetu da izgradi samopouzdanje i razvije ispravan sustav vrijednosti i zadovoljstva samim sobom', zaključila je Mihaela.