Ovih dana sav fokus usmjeren je prema Vatikanu i konklavi na kojoj 133 kardinala bira novog papu. Tijekom njihovih rasprava, jedini znakovi napretka u izboru su plamenovi dima koji izlaze iz novog dimnjaka smještenog na krovu Sikstinske kapele.

Čeka se bijeli dim

Prema tradiciji, crni dim označava da kardinali još nisu uspjeli donijeti odluku o novom papi, dok bijeli dim signalizira da je novi vođa Katoličke crkve izabran. I dok ovaj podatak uglavnom svi znaju, ono što je manje poznato jest razlog zbog kojeg se dim uopće pušta kao i način njegova nastanka.

Sve je krenulo u 15. st.

Tradicija spaljivanja glasačkih listića radi očuvanja tajnosti datira još od 15. stoljeća. Međutim, sve do 18. stoljeća — kada je dimnjak postavljen u Sikstinskoj kapeli kako bi se zaštitile Michelangelove freske od čađe — dim nije bio vidljiv javnosti.

U početku dim nije bio zamišljen kao javni signal, ali kako je postao vidljiv, promatrači su ga počeli tumačiti kao indikator završetka glasovanja.

Do 19. stoljeća, dim je postao namjerno korišten kao signal: ako bi se pojavio, to je značilo da papa nije izabran (jer su listići spaljeni), dok bi njegov izostanak ukazivao na uspješan izbor. Ova praksa bila je nejasna i često je izazivala zabunu.

Vatikanski su službenici na kraju odlučili pojasniti praksu korištenja dimnjaka formaliziranjem uporabe crnog (fumata nera) i bijelog (fumata bianca) dima.

Brojne zabune u počecima

U početku su u spaljivanje glasačkih listića dodavani vlažna slama i katran. Vlažna goriva teško je zapaliti, ali kad jednom planu, stvaraju gusti, crni dim.

On nastaje uslijed nepotpunog izgaranja: energija iz plamena prvo se koristi za isparavanje vode, što smanjuje temperaturu vatre. Zbog toga mnoge veće molekule u katranu ne sagorijevaju u potpunosti, stvarajući čađu i tamni dim.

Međutim, kad vlaga ispari, vatra gori učinkovitije, proizvodeći uglavnom paru i ugljični dioksid, a dim postaje svjetliji - što je tijekom povijesti izazivalo velike zabune, osobito tijekom konklava 1939. i 1958. godine. Tada naime nije bilo jasno je li sivi dim bliži crnom ili bijelom.

Do 1970-ih, metoda sa slamom je napuštena u korist kemijskih smjesa koje se lakše kontroliraju, što je omogućilo preciznu proizvodnju potrebnih dimnih signala.

Kako se radi crni dim?

U 2013. godini, Vatikan je potvrdio da njihov recept za crni dim uključuje kalijev perklorat (KClO4), tvar koja osigurava kisik za reakciju, antracen, ugljikovodik iz katrana, koji služi kao gorivo za stvaranje teškog dima, i sumpor koji regulira brzinu sagorijevanja.

Ovaj sustav stvaranja dimne reakcije nije osobito učinkovit, jer stvara veliki volumen nesagorenih čestica ugljika. Ove čestice (čađa) čine dim gustim i crnim — sličnim dimu koji dolazi od spaljivanja ulja ili gume, koji je bogat česticama temeljenim na ugljiku.

Kako se radi bijeli dim?

Bijeli dim pak nastaje korištenjem čišćih smjesa za izgaranje i snažnijeg oksidansa. Kalijev klorat (KClO3) — još reaktivniji od perklorata — osigurava snažnu i brzu reakciju. Laktoza služi kao gorivo, brzo sagorijevajući u vodenu paru i ugljični dioksid.

Brzo sagorijevanje šećera daje veliku količinu plinova, stvarajući obilan bijeli oblak. Posljednji sastojak, borovina, pri zagrijavanju stvara gusti bijeli dim, oslobađajući sitne kapljice i svjetlosni pepeo koji je svijetle boje.

Kombinacija oksidacijskog djelovanja kalijevog klorata i brzog sagorijevanja laktoze i smole omogućava proizvodnju uglavnom čistih proizvoda sagorijevanja, dok dim sadrži parnu smjesu i čestice smole koje su bijele ili svijetlo sive.