Njegov dosadašnji umjetnički pristup karakteriziraju direktne intervencije na zidovima ili na podu izložbenog prostora te reagiranje na zatečene prostorne situacije. Reagirajući, naoko na jednostavan način, Eškinja stvara neobične ambijente koji su na pola puta između stvarnosti i imaginacije, a mnogi od njegovih radova upućuju na prolaznost. Uoči izložbe u Muzeju suvremene umjetnosti u pariškom predgrađu Val de Marne razgovarali smo s tim zanimljivim mladim umjetnikom:

Rad se zove 'Upijajući interijer ili aktualnost života u neaktualnim svjetovima'. Radi se o višedijelnoj instalaciji sastavljenoj od televizijskih ekrana koji projiciraju televizijsku sliku na strop muzeja, stvarajući na taj način određeni svjetlosni ambijent, te radova na novinskom papiru na kojima je sunce 'izvuklo' takozvane skrivene crteže. U oba slučaja koristim sredstva masovne komunikacije kojima sam oduzeo informacijski element i koristim ih iz pozicije onoga koji konzumira informacije. Drugim riječima, služim se tim sredstvima iz jedne rubne pozicije, odnosno iz pozicije periferije.

Ima li taj rad veze s nekim vašim drugim radovima i na koji način?

Pokušao sam, u formalnom smislu, napraviti nekakav pomak, premda mislim da je pristup i senzibilitet sličan kao u nekim mojim prethodim radovima. Prvenstveno se ta povezanost odnosi na seriju radova 'Tepisi od prašine'.

Sunce i svjetlost su snažni simboli grada Pariza, počevši od Luja XIV, glamura, mode itd., a vi koristite te elemente u svojim crtežima i prostornoj instalaciji. Jesu li to namjerne reference?

Simbol svjetla je stalno prisutan u slici Pariza i mogli bismo reći da simbolizira gotovo svaki značajni period tog grada, od apsolutne monarhije preko Pariza, grada svjetlosti u smislu prosvjetiteljstva, do današnje medijske scenografije mode i luksuza. Mene zanima svjetlost pariškog predgrađa. Pariz multietničkih spavaonica.

Kako je došlo do suradnje s Muzejom u Val de Marne koji je respektabilna institucija u području suvremene umjetnosti i što je sve rezidencijalni program uključivao?

Pozvan sam od voditeljice rezidencijalnih programa muzeja Valerie Labayle, a program je uključivao dvomjesečni boravak i produkciju novog rada.

Kao dobitnik nagrade Radoslav Putar za najboljeg mladog umjetnika dobili ste boravak u New Yorku u sklopu organizacije ISCP – International Studio and Curatorial Practice. Možete li usporediti taj boravak s iskustvom Pariza?

Moj boravak u ISCP u New Yorku je bio relativno kratak i više je funkcionirao kao mjesto za predstavljanje radova i stvaranje nekakvih kontakata u svijetu umjetnosti. U Pariz sam došao s idejom za projekt i koncentrirao sam se na izvedbu tog projekta.

Bili ste i na drugim rezidencijalnim programima. Može li se ijedan usporediti s pariškim?

Rezidencijalni programi u velikoj mjeri ovise o namjeri s kojom se nekamo odlazi. Bez obzira da li se radi o istraživanju, produkciji, prezentaciji rada ili odmoru, taj odlazak oblikuje očekivanja i boravak u nekom gradu. Osim ove rezidencije imao sam jako dobra iskustva i u Beču u sklopu Henkel Art Awarda koji organizira KulturKontakt Austria.

Današnji umjetnici imaju mogućnost proputovati cijeli svijet zahvaljujući rezidencijalnim programima. Kako je došlo do toga i mijenja li to percepciju njihovog rada? Utječe li to primjerice na vašu umjetnost?

Mislim da rezidencijalni boravci otvaraju velike mogućnosti za mlade umjetnike, prvenstveno u smislu istraživanja. Sigurno da se to reflektira i u brojnim radovima suvremenih umjetnika koji su nastali u doba fenomena rezidencijalnih programa. Ono što mogu reći iz osobne perspektive je da ti programi omogućavaju život na periferiji, ali isto tako brojni umjetnici borave i stvaraju u najrazličitijim mjestima na planetu.

Poznato je da je Pariz bio svjetski centar umjetnosti, kulture, a na svakom koraku se vidi briga za baštinu. Je li današnji Pariz zanimljiv suvremenim umjetnicima ili je to ipak grad koji prvenstveno živi od stare slave i turizma?

Mislim da Pariz ne živi isključivo od stare slave. Brojne kvalitetne institucije za suvremenu umjetnost kao što su Centre Pompidou, Palais de Tokyo, Jou de Pomme, Maison Rouge, Le Plateou govore o snažnom međunarodnom suvremeno-umjetničkom centru. Radi se o ogromnoj produkciji suvremene kulture. Da ne spominjemo privatne galerije, obrazovne institucije, dizajn, modu i sve ostalo.

Osim vas, u MAC/VAL će se predstaviti i naša međunarodno poznata umjetnica Sanja Iveković. Jeste li surađivali s njom i je li bilo dogovaranja oko toga tko će što izlagati?

Svako je predložio i razvio samostalan umjetnički rad. Mislim da je vrijednost u tome što su ti radovi različiti.

Što ćete raditi nakon Pariza

Slijede grupne izložbe u studenome, također u Francuskoj, u Nantesu, te u Roterdamu u Nizozemskoj, a u prosincu bih trebao imati samostalnu izložbu u talijanskom Roveretu.