Rijedak je film koji gledatelju omogućuje upravo onakvu vrstu zabave i onakvo uživanje kakvo omogućuje film Eduarda Galića 'Za ona dobra stara vremena' – samo jedan od nekoliko premijernih hrvatskih filmova 65. Pulskog Filmskog Festivala. Film je nošen fantastičnom glumom i fokusiranom režijom koje mu daju boju i život – atmosferu i pristupačnost (a pogotovo mlađoj publici) kakvu je osvježenje vidjeti na ovogodišnjoj Puli.

Osvježenje je upravo vidjeti film kakav se drži podalje od praznih holivudskih uzora ili filmskih tema kao što su uzimanje skupih droga, neprekidno partijanje u elitnim prostorima ili poetična nesigurnost glavnih protagonista u pronalasku svojeg jedinstvenog životnog puta. Činjenica je da ne posjedujemo svi niz obiteljskih vinograda kao ogroman izvor zarade i da nismo svi iznenađujuće uspješni grafički dizajneri pakiranja za mačju hranu kojima je kokain dostupan na svakom uglu, u svakom trenutku. Upravo je zbog toga 'Za ona dobra stara vremena' daleko bliži mladim ljudima (bez obzira što je smješten još u 2002.) nego većina filmova koji su obilježili hrvatsku produkciju u proteklih par godina.

Naime, u središtu filma dvojica su prijatelja u svojim ranim dvadesetima – Hrvoje (Marko Petrić) i Borna (Karlo Mrkša) te razvoj njihovog odnosa s obzirom na dva različita pogleda na svijet – dok jedan brani čistu te istinsku emociju, poštenje i život čija su pravila tu ne kako bi nas ograničila već usmjerila ka nečemu većem, drugi zastupa isključivo potpunu slobodu kao da gotovo ništa nije bitno i kao da su posljedice tek apstraktan pojam koji na nas nije primjenjiv - također se redovito oslanjajući na tadašnje stanje u državi. Film je zanimljiv prozor u mladenački život Zagreba početkom dvijetisućitih godina koji prati jednu specifičnu generaciju mladih ljudi u vremenu društvene i ekonomske tranzicije. Film obogaćuje red šarenih, no prilično poznatih i bliskih likova vođenih iznimno talentiranom postavom glumaca počevši od mladih Petrića i Mrkše pa sve do glumaca poput Ksenije Pajić, Miljenka Brlečića i Mustafe Nadarevića. Redatelj Eduard Galić dopustio je svojim glumcima da u velikoj mjeri surađuju, predlažu i intenzivno rade na svojim likovima što se vidi i izuzetno odražava na realnoj i doista uspješnoj glumačkoj izvedbi.

Radnju obilježava brza dinamika, ponajviše početkom filma, a s kojom se kasnije ipak malo manje uspješno nosi. Paralelni razvoj likova i nekoliko priča naših glavnih protagonista možemo predstaviti kao niz raspletenih niti za čiji spoj u cjelovito klupko predano navijamo tijekom trajanja cijelog filma, ali krajem ipak možda dobivamo tek nekoliko nespretno svezanih čvorova. Iako relativno zadovoljavajuće, priče naposljetku djeluju kao da ipak zaslužuju bolje dramaturško rješenje. Borba s ovakvom dinamikom i gomilanjem priča rezultira u općoj nekozistentnosti i scenama koje nam djeluju nepotrebno ili nasilu ubačeno – ovim misleći na akcijsku scenu pred sam kraj filma koja među ostalima jednostavno djeluje kao razočaravajući višak.

'Za ona dobra stara vremena' filmska je ekspedicija s kojom se lagano poistovjetiti i koja vrlo uspješno obrađuje teme životnoga raskrižja, mladenačke neodlučnosti i sazrijevanja odgovornosti bez da djeluje daleko, pretenciozno ili nezanimljivo te upravo zbog toga zaslužuje biti nazvan jednim od uspješnijih hrvatskih naslova 2018. godine.