'OVO BI MOGLA BITI MOJA ULICA'

Vrhunski obračun s devijacijama društva

  • Autor: Igor Tretinjak
  • Zadnja izmjena 25.04.2011 17:01
  • Objavljeno 25.04.2011 u 17:01
Ovo bi mogla biti moja ulica (7)

Ovo bi mogla biti moja ulica (7)

Izvor: Promo fotografije / Autor: ZKM

U predstavi 'Ovo bi mogla biti moja ulica', potaknutoj ubojstvom Luke Ritza, autorice Anica Tomić i Jelena Kovačić na izuzetno potresan i dojmljiv način su se obračunale sa sve prisutnijom maloljetničkom delinkvencijom
ZKM

ZKM

Izvor: Promo fotografije / Autor: ZKM

Nova predstava ZKM-a Ovo bi mogla biti moja ulicascenski je prikaz jutra nakon tragičnog gubitka mladog života. Iako je redateljicu Anicu Tomić i dramaturginju Jelenu Kovačić na stvaranje predstave potaknuo Lukin slučaj, a u nastanku su im pomogli razgovori s njegovim roditeljima i najboljom prijateljicom Larom Janić, koja ujedno sudjeluje kao izvođačica, predstava nije rekonstrukcija konkretnog događaja. Predstavlja poopćeno suočavanje s problemom mladenačke delinkvencije koja je davno prerasla svađu uz usputnu šaku te sve češće završava zavita u crne tonove.

Autorski tandem predstavi je pristupio bez kalkulacija, zaskočivši gledatelja sa svih strana dramom roditelja ispunjenih boli koja ključa unutar njih, izgubljenošću prijatelja koje izgriza sumnja u nepotvrđenog ubojicu, grižnjom savjesti samog krivca i svjedoka koji nisu djelovali te strahovima krivčeve obitelji.

Te silno sputane napetosti koje, pojačane naglašenim tjelesnim drhtanjem aktera, stvaraju izuzetan emocionalni naboj na sceni, u trenucima katarzičnih pražnjenja šikljaju iz likova uz zvuke bjesomučnog premlaćivanja, žrtvine krikove i završni zvuk gašenja života. Kako smrt bliske osobe ostavlja trajnu ranu, s kulminacijom ne prestaje muka, već se predstava nastavlja do novih mučnina, katarza uz pokoji trenutak olakšanja.

U završnom dijelu predstave dolazi do emocionalnog pražnjenja aktera i prokazivanja krivaca u liku udarača, ali i predstavnika institucija koji na sceni panično i nelagodno izmjenjuje isprike i tanušne alibije, pokazujući svu nesposobnost državnog aparata. Potvrda tome je i u ponedjeljak donesena sramotna presuda stvarnim ubojicama Luke Ritza.

Iako na vrlo skliskom terenu, ne bježeći od emocija, autorice su se uspjele othrvati patetici u koju predstava ne upada, odlično kontrolirajući i podižući emocije na sceni, koje su bile glavni ritmički pokretač predstave. Ipak, katarzični trenuci gubili su svoj naboj prema očekivanom, ali nužnom kraju predstave, u kojemu izvođači na sceni izgovaraju imena maloljetnih žrtava neimenovanih, a često i neznanih udarača.

Izuzetno važan element predstave je scena, koju potpisuje ARCHIsquad, ispunjena povišenim stambenim prostorima koji poput otoka nude lažni osjećaj izolacije, dok između njih poput krvotoka kola život ulice na kojoj se susreću i isprepliću životi aktera mučnog čina, ujedno susjeda. U tim žilama susreću se ubojica i najbolji prijatelj žrtve, svjedok i žrtvin otac, nemoćni psiholog i novinar koji nije na vrijeme reagirao, svi opterećeni vlastitim saznanjima i pitanjima, u mučnoj tišini i podrhtavanju.

Oca žrtve odlični Damir Šaban oblikovao je uz fizičko susprezanje emocionalnih lomova, što je dočarao sputavanim pokretima ruku i podrhtavanjem glasa, dok je Suzana Nikolić majku oblikovala znatno krhkijom. Tako, dok otac na kraju pod teretom tuge propada u krevet, majku salijeće pročišćavajuća bujica plača.

Vrlo dobri i energični u nastupu bili su Vedran Živolić kao prijatelj žrtve i Jadranka Đokić u ulozi njegove djevojke, dok je Petar Leventić vrlo uspješno dočarao lomove, ljutnje, bjesove i strahove koji se skrivaju iza ledenog ubojičinog lica. Njegovog oca Goran Bogdan odlično je oblikovao kao okrutnog nasilnika koji tjera strah u kosti svoje obitelji, pojačavši dojam mračnosti šepanjem, gestom iskrivljenosti i laganom govornom manom.

ZKM

ZKM

Izvor: Promo fotografije / Autor: ZKM

I ostali glumci, Nađa Perišić u ulozi policajke koja nije opalila iz pištolja, Danijel Ljuboja kao ubojičin brat, Marica Vidušić u ulozi ubojičine bake, Filip Nola kao novinar koji nije reagirao i Dora Polić Vitez kao njegova trudna supruga, Edvin Liverić u ulozi psihologa i Zoran Čubrilo kao predstavnik državnih institucija, bili su vrlo dobri, odlično kontrolirajući emociju i ritam predstave te dosljedno gradeći svoje likove.

'Ovo bi mogla biti moja ulica' vrhunski je kazališni obračun s devijacijama društva koje sve snažnije utječu na živote hrvatskih građana, prodirući u njihove ulice i domove, u konkretnom primjeru udarajući u najvrednije – mlade ljude koji tek stupaju u život. Autorski tandem odlično je pogodio emociju gledatelja, ne podilazeći joj, već je kontrolirano dižući i utišavajući te pravovremeno pretvarajući u katarzičnu bujicu. Usput, Tomić i Kovačić nisu stale tek na ukazivanju složenosti situacije, već su jasno i glasno uprle prst krivnje u smjeru obiteljskog nasilja, društvene sredine, straha građana i nefunkcionalnih državnih institucija.

I dok je kroz predstavu u ZKM-u progovorio krik razuma, tek dva dana kasnije riječ pravosuđa ukazala je na paradoksalnost i grotesknost društva u kojemu živimo.

 

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi