Neću se ni pretvarati da sam objektivna i nepristrana kada je riječ o emisijama i 'zabavnim' serijalima u kojima je glavna tema mršavljenje. Kao što većina čitatelja zna, a pokoji komentator koristi to i kao argument za obezvrjeđivanje onoga što pišem, čitav se život borim s viškom kilograma te zdravstvenim, fizičkim, društvenim i emotivnim problemima koje to donosi sa sobom. Nisam od onih koji dobro reagiraju na takozvanu i, po mojem mišljenju apsolutno lažnu, tough love, kojom se debele ljude navodno pokušava 'suočiti s istinom' i okrutnošću 'natjerati' da učine nešto sa svojom težinom.

Dapače, smatram to najobičnijom okrutnošću, naslađivanjem, niskim strastima i načinom na koji se oni koji nemaju problema s debljinom na jeftin i prizeman način osjećaju nadmoćnima nad onima koji taj problem imaju. Jedini koji mi imaju pravo prigovarati na moju težinu, davati mi savjete o tome kako je riješiti i podučavati me koji su najbolji načini da to učinim jesu stručnjaci: liječnici, nutricionisti, možda i pokoji stručan trener, a i taj samo ako ga nešto pitam. Tolerirat ću to i od članova svoje najuže obitelji, za koje znam da me doista vole i to mi govore za moju dobrobit. Svi ostali kad govore o mojoj – ili bilo čijoj težini, debljini i svemu vezanom uz to – više govore o sebi i svojem karakteru nego o meni, o debljini ili o debelim ljudima.

Smršavi i učini me milijunašicom

Zbog svega toga 'zabavni' serijali kao što je američki 'The Biggest Loser', a i naša domaća inačica 'Život na vagi', izrazito su mi odbojni, ružni, okrutni i uvredljivi. Neću ulaziti u to jesu li opasni po zdravlje jer nisam stručnjakinja, ali pogledajte najnoviji trodijelni dokumentarac 'Vitki za TV: istina o showu 'Život na vagi' na Netflixu pa zaključite sami.

Odmah za početak reći ću i da je hrvatski prijevod izvornog naslova serijala neprecizan. Iako ga spominje poimence (u prijevodu), NIJE riječ o dokumentarcu o hrvatskoj varijanti tog showa, 'Životu na vagi', a on je prema onome o čemu govori ovaj dokumentarac - mala beba. Riječ je o američkom izvorniku, reality showu 'The Biggest Loser'. Sad već nekoliko godina ugašen serijal u svojih je petnaestak sezona organizirao natjecanje u mršavljenju te bi onaj koji je izgubio najviše kilograma osvajao novčanu nagradu od 250.000 dolara, nacionalnu slavu, konfetiće, pljesak, ovacije i priliku da mu jedna od trenerica, zloglasna Jillian Michaels, uz zagrljaj u uho prošapće: 'Dragi moj, upravo si me učinio milijunašicom.'

Bio je to festival mučenja. Publika je uživala.

Ljudi se jednostavno vole rugati debelima

'Gledajte, mi smo i tada znali da se kile gube PREHRANOM', negdje na početku ovog dokuserijala govori drugi slavni trener iz američkog showa, Bob Harper, 'ali tko bi na televiziji gledao šačicu pretilih ljudi kako broje kalorije, jedu male porcije i gladuju?' Zato se rodila ideja da se pretile (i to IZNIMNO pretile) podvrgne režimu ekstremnog vježbanja. Jer zabavnije ih je gledati kako se muče na traci za trčanje, kako trčeći nose golem teret po nekoj osunčanoj pustopoljini, kako svoje mjesto u showu osvajaju trčeći milju po kalifornijskoj pješčanoj plaži (i pritom skoro umru od rabdomiolize, kao natjecateljica Tracey Yukich, također jedna od sugovornica u dokumentarcu) te kako vježbaju po šest sati dnevno, što je suludo čak i za nekog tko teži upola manje od njih.

Producent originalnog serijala Dave Broome u Netflixovu dokumentarcu tvrdi da mu je ideju za 'The Biggest Loser' dao oglas koji je vidio u svojoj teretani. 'HELP WANTED!', navodno je glasio, a u nastavku je pisalo da pretila osoba moli da joj netko spasi život i vježba s njom/njim. 'To bi mogao biti show', za Netflix govori Broome, ali jedna od nekadašnjih natjecateljica, Joelle Gwyn, priča drugačiju priču. 'U jednom trenutku, dok smo se prijateljica i ja mučile u teretani, dok je ona padala s trake, dok se Bob Harper derao na nas i prostačio, zapitala sam se: 'Rade li oni to namjerno? Uživaju li u tome da nas gledaju kako se mučimo?' Zatim zastaje, zamisli se i kimne glavom kameri: 'Da, namjerno to rade. Jer ljudi se vole rugati debelima. To je jednostavno tako.'

Je*ite se i ti i tvoj mali pas

Kako pokazuju snimke koje su svojedobno emitirane u sklopu NBC-jeva 'The Biggest Losera', Harper se stvarno derao na Joelle k'o luđak, psujući i vrijeđajući je, pa nije ni čudo to što dotična u Netflixovu dokumentarcu svojem nekadašnjem treneru poručuje: 'Je*i se, Bobe Harperu. Je*ite se i ti i tvoj mali pas.' Harper također sudjeluje u dokumentarcu i sad, kad show više ne ide i više nije vezan brojnim ugovorima, priznaje da su im motivi bili podosta krvožedni te da su mučenje, povraćanje i muka natjecatelja bili prečac do goleme gledanosti i zarade, a ne nekakva briga za javno zdravlje, spašavanje života natjecatelja, bla-bla-bla. No može on sad, donekle pokajnički, sa šarmantnim smijehom i skrivajući se iza svojeg slatkog psića (da, da, i on je u dokumentarcu) govoriti što hoće. Povijest se ne može izbrisati. Sudjelovao je u tome.

Ona koja je također, i to još glasnije od njega, sudjelovala u tom mučenju bila je Michaels, trenerica čija je praktički zaštićena fraza bila 'I will kick your ass'. Takvim se stavom savršeno uklapajući u sadistički koncept - publici na veselje - odbila je pak sudjelovati u Netflixovu dokumentarcu iako je navodno napustila 'The Biggest Loser' nakon što je u jednoj od kasnijih sezona bila sablažnjena prevelikim gubitkom kilograma Rachel Frederickson, pobjednice koja je na pozornicu u finalu išetala gotovo ispijene figure. Zanimljivo je da ju je TEK TO šokiralo, a nije je nimalo brinulo što su ljudi povraćali po teretani, rušili se u nesvijest, nakon showa dobivali skoro sve kile natrag, borili se s viškom kože i brojnim drugim zdravstvenim problemima uzrokovanim takvim načinom mršavljenja.

Odakle sad ovaj srčani?!

Kao što u dokumentarcu govori još jedan pobjednik showa, Danny Cahill, koji je poslije vratio sve kilograme, pokušavao je kontaktirati s produkcijom i dogovoriti nekakav, kako ga naziva, after care ili podršku natjecateljima u održavanju težine, ali nitko nije bio zainteresiran za to. Naravno. Koga briga sad kad više nisi debeljko koji plače od užasa jer je triput tog dana povraćao od prevelikog napora, bole ga koljena, a još su mu i mučitelji iz produkcije smislili 'izazov' u kojem mora zubima prenositi poslastice s jednog mjesta na drugo u studiju, a da pritom ne pojede ni zalogaj. Zar je od takvih ljudi očekivao pomoć i podršku? Zar mu je doista djelovalo kao da bi ljudi koji su smislili takvo što doista bili zainteresirani za dobrobit natjecatelja?

Nije ni čudo što se Michaels nije pojavila u dokumentarcu. Morala bi odgovoriti i na takva pitanja i vrlo vjerojatno, kao ni Harper, ne bi uspjela u tome. A ima još jedna stvar. Harper je prije nekoliko godina doživio težak srčani udar. Da, taj superzdravi i superfit trener, koji je svima prijetio da će umrijeti od nečega takvog ne budu li intenzivno vježbali čak i kad ne mogu, doživio je vrlo težak i tragičan zdravstveni incident. Ne naslađujem se, iskreno mi je žao čovjeka, doista. No spominjem to jer, po njegovim riječima u dokumentarcu, nakon što je završio u bolnici i borio se za život javili su mu se svi iz produkcije, čak i neki natjecatelji. Svi osim Michaels. A bili su si jako buddy-buddy u showu. Toliko o osobi Jillian Michaels.

Volimo misliti da se društvo ipak promijenilo

Netflixov dokumentarac donosi još neke šokantne podatke: da je Michaels poticala natjecatelje da uzimaju kofeinske suplemente da bi brže mršavjeli, da nitko nije obraćao pozornost na prehranu prvog pobjednika showa, koji je zadnjih dana pred finale samo pio vodu s limunom i kajenskom paprikom da bi pobijedio, da su natjecatelji, prema propisanoj dijeti, jeli samo 800 kalorija dnevno – što je debelo ispod preporučene restrikcije – da se nisu baš previše obazirali na preporuke medicinskog savjetnika, dr. Roberta Huzienge, a najgore je istraživanje The New York Timesa, koje je pokazalo da je većina natjecatelja nakon tog showa patila od ozbiljnih metaboličkih poremećaja.

Neki natjecatelji pred Netflixovim su se kamerama, godinama nakon sudjelovanja u 'The Biggest Loseru', pojavili vitki ili barem vitkiji nego što su bili kada su stigli u show. No većina onih kojima je to uspjelo imala je isti odgovor na pitanje 'kako?' - Ozempic. Vremena su se promijenila, medicinska i farmakološka saznanja o mršavljenju su se promijenila. Vjerojatno zbog toga publika danas 'The Biggest Losera', barem u njegovu izvornom, američkom izdanju, vjerojatno ne bi više gledala istim očima. Možda i ne bi bio tako popularan.

Zbogom i dobro da smo te se riješili!

No nisam sigurna. Jer ona rečenica natjecateljice Joelle o tome da se ljudi jednostavno vole rugati debelima, da uživaju gledajući ih kako pate, da smatraju da su to zaslužili, da se vole osjećati nadmoćno nad njima jer sami nemaju taj problem - i da je to lako kapitalizirati - i dalje stoji. Porazgovarajte malo s 'običnim svijetom' oko sebe i vidjet ćete da – iako možda to neće izreći tim riječima da ne bi zvučali kao čudovišta – u suštini tako rezoniraju. Čak i taj Ozempic komentiraju kao nešto što je nalik 'varanju' jer valjda nije dopušteno gubiti kilograme ako teškim mučenjem ne opravdaš svoju manjkavost i grijehe koji su te doveli do tolikog viška.

Izvitoperujući notornu činjenicu da zdrava prehrana i zdrava tjelovježba DOISTA DOVODE do zdrave tjelesne težine, 'The Biggest Loser' po mojem je mišljenju jedno od najgorih utjelovljenja reality televizije u suvremenom svijetu. Netflixov dokumentarac pošteno ga je ispratio u povijest. I neka je.