INTERVJU: MILKO VALENT

'Umjetne suze' su roman radikalnog discipliniranja kaosa epohe banalnosti

  • Autor: Gordan Duhaček
  • Zadnja izmjena 25.10.2014 11:47
  • Objavljeno 25.10.2014 u 11:47

Milko Valent

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Finalist nagrade roman@tportal.hr Milko Valent govori o svojem romanu 'Umjetne suze' i njegovom mjestu u hrvatskoj književnosti

Milku Valentu se često u medijima pripisivala etiketa enfant terriblea hrvatske suvremene književnosti, što se uvijek činilo kao lijen način klasificiranja književnog autora i opusa koji se jednostavno ne uklapa u standarde mainstreama domaće književnosti.

Valent je rođen 1948. u Zagrebu, u kojem je na Filozofskom fakultetu diplomirao filozofiju i komparativnu književnost, a pisanjem se počeo baviti sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Od tada je napisao brojne drame, romane, pjesme, eseje i priče, njegujući inovativan pristup književnosti, između ostaloga kroz brojne javne nastupe od recitala do punokrvnog performansa.

''Umjetne suze'' su, čini se u ovom trenutku, kruna Valentove književne karijere, mamutski i za čitatelje izazovan roman o ''epohi banalnosti'', u kojemu je autor upotrijebio skoro svaki književni postupak koji je savladao tijekom svoje duge spisateljske karijere.

Krenimo od naslova ''Umjetne suze''. Zbog čega su umjetne? Je li i to još jedna manifestacija tzv. epohe banalnosti koju obrađujete u romanu?

Odlično pitanje. Da, umjetne suze osim svog praktičnog i blagotvornog utjecaja na oči imaju i svoju simboličnu literarnu i antropološku vrijednost, te su samo su jedan od brojnih znakova epohe intenzivne banalnosti (sugeriraju ljepljivu dakle lažnu sentimentalnost, suze glumljenih emocija, lažne iskaze empatije i socijalne osjetljivosti itd.) koja se od početka 21. stoljeća do danas zahuktala ne samo u Hrvatskoj i Europi nego i u cijelome svijetu. Pritom treba spomenuti da su sve dosadašnje epohe bile banalne, ali je naše ''društvo spektakla'' zbog silno uznapredovale tehnologije i globalne dostupnosti medija prepunih trivijalnih sadržaja našu epohu učinilo do te mjere vidljivo banalnom da ne možemo izbjeći konstataciju da se po prvi put u ljudskoj povijesti zbiva epoha banalnosti, takoreći kult banalnosti, koji je svojim do bola beznačajnim sadržajima prožeo sve dijelove i slojeve društva pa čak i sloj u kojem bi se to moglo najmanje očekivati: sloj intelektualaca. Sloj intelektualaca? Da, i taj sloj. Nevjerojatno!

Kako gledate na ''Umjetne suze'' u kontekstu hrvatske književnosti odnosno književne povijesti? Zasad se samo istaknulo kako je riječ o 'trećem najdužem romanu', a ispred vas su u tom kontekstu Marija Jurić Zagorka i Krleža.

Ta činjenica o trećem najdužem romanu u povijesti hrvatske književnosti stoji, ali je s umjetničkog, dakle poetičkog odnosno literarnog aspekta potpuno nevažna. Naime, bilo koji opseg, mali, srednji, velik ili golem, svejedno, ne garantira nužno i kvalitetu umjetničkog djela. Što se tiče smještanja romana Umjetne suze u kontekst hrvatske književnosti, ja kao umjetnik, dakle kao pisac svakodnevno obuzet svojim spisateljskim projektima nisam najpogodnija osoba za takvu vrstu procjene. Ipak, ako se na trenutak odmaknem od svojega nužno autorskog subjekta i da se, eto, shizofreno rascijepim na autora i književnog kritičara i književnog povjesničara, mogu reći da su Umjetne suze, koliko ja znam, prvi roman koji je u hrvatskoj književnosti napisan poetikom psihotičnog realizma. Takav tip realizma jest mjestimice brutalan i, dakako, radikalno politički nekorektan. Ukratko, Umjetne suze su, između svega, ostalog, roman radikalnog discipliniranja kaosa koji izaziva epoha banalnosti u kojoj upravo živimo.

Roman ste pisali kroz desetogodišnji period. Jeste li odmah na početku imali jasnu ideju gdje idete ili ste s vremenom i aktualnostima dobivali neke nove poticaje i ideje? Odnosno, koliko su ''Umjetne suze'' bile unaprijed zamišljene i osmišljene?

Svaki pisac ima različit pristup radu. Meni je bitna početna ideja koju zatim dugo razrađujem. Ukoliko je ona kvalitetno razrađena, sve ostalo, a to je proces pisanja, jest neizvjesno i mukotrpno traganje, vlastita bespoštedna borba za izraz te ideje. Od početka sam bio svjestan da želim napisati roman o epohi banalnosti. Hrvatska je kao prividno demokratska zemalja, zamalo banana-država, kao stvorena za takav umjetnički eksperiment jer je ekstremno odličan primjer države koja se od početka 21. stoljeća nalazi usred grube neoliberalne kapitalističke tranzicije. Taj uži hrvatski tranzicijski kontekst stavio sam u širi kontekst surove europske tranzicije pa sam na taj način uspio napisati uznemirujući europski roman o epohi banalnosti.

Koliko hrvatska suvremenost korespondira s onom zapadne Europe? Naime, ''Umjetne suze'' su roman koji tematizira i europski kontekst, kako ste rekli, za kojim Hrvatska žudi i uvijek nekako zaostaje.

Hrvatska izvrsno korespondira s europskim kontekstom i uopće za njim ne zaostaje, osobito ne u ''privatnim'' aspektima suvremenosti, recimo u krizi monogamnog braka, nemogućnosti dugoročnih ljubavnih emocija, u strasti i osveti i sve jačoj prisutnosti privatne i socijalne bešćutnosti. Što se tiče onog naizgled ''ne-privatnog'', Hrvatska je čak unaprijedila suvremeni robovlasnički sustav bankarske demokracije tako da je hrvatsko ''mnoštvo'' (Negri, Hardt) u potpunom skladu s potlačenim europskim ''mnoštvom'' bez obzira na činjenicu što je suvremeni europski radnički rob (elementarna čestica ropstva) pritisnut dužničkim kmetstvom bolje plaćen za svoje ropstvo nego hrvatski radnički rob.

Vratimo se na trenutak onome što ide uz to ''mnoštvo'', tj. takozvanoj političkoj nekorektnosti. Inače nikad niste pridavali previše pažnje političkoj korektnosti, a tako je i ovoj knjizi. Tko bi se, dakle, mogao naći uvrijeđenim ''Umjetnim suzama'' i što je to što u tekstu knjige i diskursu likova odskače od danas standardnog načina razmišljanja i govorenja?

Postavili se dva izvanredno važna, zapravo temeljna pitanja. Prvo ću odgovoriti na drugo. U Umjetnim suzama koje se, između ostalog, osim s desetak bitnih ljudskih tema bave i aktivizmom, te ih možemo nazvati i aktivističkim, i kompozicijom teksta i diskursom likova odskaču u mnogim stvarima od standardnog mainstream načina razmišljanja i govorenja. Prvo, to razmišljanje jest napredno u svakom smislu te riječi i nije prožeto lažnom političkom korektnošću. Drugo, na ovaj ili onaj način glavni likovi romana ( Marko i Tina Globan, Vanda Kočiš, Željko Gorgić, Emil Globan) s odbojnošću pa čak i s gnušanjem tretiraju mitove (i one religijske i one umjetničke i one kulturološke koje je, zapravo, teško odvojiti). I kao umjetnik, i kao autor, i kao osviješteni intelektualac dijelim tu odbojnost i nikad nisam, a nikad ni neću, literarno tretirati poetički i literarno potrošeno antropološko smeće, tj. mitove, osobito ne mit o postojanju boga jer to odavno u zahtjevnoj književnosti nije u bitnom smislu, literarnom, zanimljivo. Zanimaju me, dakako, u najvećoj mogućoj mjeri posljedice retardiranih mitoloških diskursa i njihov utjecaj na suvremeno društvo, preciznije rečeno: njihov utjecaj na suvremenog pojedinca.
Na Vaše drugo pitanje odgovorit ću kratkim popisom onih sitnih karakterima, narod ih zove ''sitnim dušicama'', u koje spada većina svjetske populacije, a koji bi se mogli naći uvrijeđenim romanom Umjetne suze jer on detabuizira mnoge tabue. To su, općenito rečeno, ili intelektualno ili kulturno ili obrazovno zaostali ljudi, ili sve to troje. Manje općenito to su 1) religiozni ljudi koji unatoč argumentiranim znanstvenim , teorijskim i filozofskim uvidima u narav ljudskog svijeta i svemira još uvijek vjeruju u mitove, osobito u mit o postojanju boga ili nekih drugih ''viših'' bića; 2) homofobi, tj. ljudi koji ne mogu u očitoj sličnosti ljudske psihe i tijela prihvatiti uvijek dobrodošlu različitost, osobito ne različitost seksualnih orijentacija koje ovaj ljudski svijet čine i ljepšim, zanimljivijim i bogatijim; 3) karakterni i časni ljudi koje muči ozbiljna dilema odnosno teška dvojba jesu li pedofilija i homoseksualnost bolest odnosno biološka devijacija ili su pak integralan dio čovjeka, ljudskog sisavca, primata iz porodice majmuna hominida (orangutan, čimpanza, gorila i čovjek); 4) Politički zaostali ljudi koji sumnjaju da je direktna demokracija moguća u kontekstu surovog predatorskog kapitalizma i nove svjetske vlade (Družba Bilderberg itd.) i 5) psihički teško oboljeli ljudi koji svoje stanje prikazuju kao savršeno stanje zdravlja. Itd. Etc. Nažalost, zbog kratkoće ovog intervjua moram se na ovome mjestu zaustaviti. ''Popis uvrijeđenih'' romanom Umjetne suze broji 36 tipova ljudi koji u ovom trenutku (25. listopad 2014.) čine otprilike 95% čovječanstva. (Mislim, dakako, na postotak onih ljudi koji znaju čitati; još preciznije: na postotak onih ljudi koji čitaju knjige.)

Dajete jednu prilično pesimističnu dijagnozu našeg vremena, ''epohe banalnosti'', ali u ''Umjetnim suzama'' postoje i trenuci vjere u nešto bolje i razne motivacije za borbu. Što se, dakle, može pronaći u našoj epohi banalnosti, a da ima trajnu vrijednost, da, jednostavno rečeno, nije banalno?

Živim za te trenutke koji nisu banalni. Pokušavam ih živjeti svakodnevno, i to svake minute, zapravo svake sekunde. To je ono što kolokvijalno nazivamo ''živjeti punim plućima''. Ukratko, definitivno nije banalna svaka kreativna djelatnost (sve vrste umjetnosti osim ''umjetnosti'' siromašnog konceptualizma, to jest konceptualne dosjetke, koji je, zapravo, itekako poželjan kao socijalni ulični ili galerijski bunt, ali nipošto nije umjetnost!), koja osim umjetnosti u užem smislu uključuje kreativnu znanstvenu invenciju na svim područjima, hortikulturu, bioetički stil življenja, ekološko tretiranje održivosti planeta itd. No po mišljenju Željka Gorgića iz Umjetnih suza, s čijim se mišljenjem slažem, ono što u uzaludnosti ljudskog življenja (uzaludnosti zbog sasvim izvjesne smrti svakog pojedinca) spada u vrh ne-banalnog jest sljedeće: '' (...) tekući vrtlog žudnje za beskrajnim užitkom koja je samo drugo ime za moju jezgru u neprekidnom kretanju i preoblikovanju do svoje prirodne ili nasilne smrti". (Željko Gorgić)

Glavni lik romana je radijski novinar Marko Globan. Njegove seksualne avanture diljem Starog kontinenta čine okosnicu radnje, no kako vi Globana vidite kao muškarca? Je li on paradigma suvremene muškosti, je li izuzetak, je li on ''pravi muškarac''?

Markove avanture ne bih nazvao okosnicom radnje; njegove ne samo seksualne, već i emotivne avanture nazvao bih popratnim efektom radnje romana, čak popratnim efektom njegove naravi. Zapravo, Marko Globan je neobičan čovjek koji se silom prilika mora snalaziti u običnim svakodnevnim situacijama. Usput rečeno, nasuprot već odavno poetički i literarno potrošenoj tekućoj književnoj mantri o ''običnim ljudima u neobičnim situacijama'' mene zanimaju neobični ljudi (doista rijetka pojava) koji se moraju snalaziti u svakodnevnim običnim situacijama. Ne, Marko Globan nije paradigma suvremene muškosti, a ponajmanje je stereotip ''pravog muškarca''. On je prilično stabilan, no ipak kaotičan identitet sazdan od snažnog traganja i snažne nježnosti koja je ponekad praćena onom diluvijalnom grubošću koja je potrebna, osobito u erotskom i spolnom smislu, da bi ovaj, u konačnici uzaludan, život imao barem malo smisla – barem dok živimo.

Ništa manje važan lik nije ni Tina, Markova buduća bivša supruga, iz čije perspektive pripovijedate dijelove romana. Angažman koji ona pokazuje kada se odluči osvetiti Marku je skoro pa neumoran. Kako tumačite njihov odnos? Voli li Tina svojeg supruga?

To je u velikoj mjeri ambivalentan odnos. Tina toliko voli Marka da ga je spremna potpuno uništiti, što na kraju svojom osvetom i uspijeva. Za razliku od primitivne muške osvete ženska je osveta daleko suptilnija, inteligentnija i u najvećoj mogućoj mjeri kreativna, te stoga mnogo žešća, u svakom smislu temeljita, što znači bez ijedne crtice milosrđa. Ono što doista možemo zvati osvetom, i po dubini i po širini tog pojma, jest ženska osveta. U slengu rečeno, muška je osveta ''kikiriki'' ili, kolokvijalno rečeno, ''blaga kamilica'' u odnosu na žensku osvetu, a osobito u odnosu na osvetu Tine Globan koja je radom na radiju uvježbala sve koruptivne strategije i prateće taktike korisne za brutalan postupak totalne osvete, kako je na jednom mjestu naziva.

''Umjetne suze'' ste započeli ''Putokazom'', nekom vrstom kratkog uputstva za čitanje, a završili i vlastitim pogovorom. Je li to (još) jedan aktivistički moment romana: pisac koji poučava čitatelja kako da razvije svoje sposobnosti čitanja?

Moglo bi se tako reći, to o kulturi osviještenog intelektualca koji je, kao takav, i aktivist, ali moglo bi se reći sasvim uvjetno jer u Putokazu i Pogovoru samo predlažem nekoliko modusa čitanja. Naime, ni u jednom jedninom trenutku ja ne poučavam, izravno kao autor ili neizravno putem svojih likova; također nikad ne namećem moralne stavove, ne zastranjujem didaktički i ne šaljem nikakve poruke. Poruke šaljem isključivo usmeno telefonski, SMS-om ili e-mailom. Također u mojem romanu nema nijednog savjeta. Tako naprimjer u Umjetnim suzama ne postoji čak ni savjet o tome na koji je način moguće živjeti kvalitetno, dobro, zdravo i uspješno usred sve jačeg procesa trivijalnosti u ''društvu spektakla'' epohe banalnosti.

Roman je objavljen na početku godine, dosad je bilo dovoljno vremena za nekakvu njegovu recepciju. Kakve ste reakcije kritike i čitatelja zasad dobili na ''Umjetne suze''?

Roman je tiskan, dakle objavljen u prosincu 2013., ali je iz tiskare izišao u siječnju zahvaljujući iznimno obrazovanoj urednici Alici Gracin koja je, svjesna veličine tog izdavačkog projekta, uvažila strukturu mojeg analnog karaktera, pristojnije rečeno mojeg perfekcionizma, osobito perfekcionizma kad je u pitanju književno djelo. Zbog velikog opsega romana i zahtjevne grafičke obrade inzistirao sam u na svakom detalju. Najkraće rečeno, htio sam dobiti, i dobio sam, vrhunski knjižarski odnosno tiskarski proizvod zahvaljujući odličnoj urednici i vrhunskim profesionalcima u tiskari koji su morali otrpjeti fenomen autora koji ne teži perfekciji samo u umjetnosti nego u mediju u kojem se ona pojavljuje.

S obzirom na opseg i obuhvatnost te eksperimentalnu literarnu narav Umjetnih suza, kritička recepcija (Vladimir Arsenić, Strahimir Primorac, Damir Radić i Igor Žic) iznenađujuće je povoljna s, dakako, i ponekom negativnom kritičkom objekcijom. Što se tiče reakcija čitatelja, one su i više nego dobre, što me ugodno iznenadilo. Uzorak je, što bi rekli sociolozi, doduše, malen, jer osobno znam samo 14 čitatelja koji su roman pročitali od prve do posljednje stranice, i svi su na kraju čitanja Umjetnih suza po vlastitom priznanju bili ''neopisivo sretni'', kako je u zadnjoj rečenici svoje kritike romana (Psihotični roman za psihotičnu zbilju) napisao Strahimir Primorac: ''Ova je proza dulja od maratona, i svi koji krenu u utrku i stignu na cilj pošteno, ne tražeći prečace, bit će sasvim sigurno iscrpljeni, ali neopisivo sretni. '' Ipak, najbizarnija od svih recepcija romana, a meni draga, jest ona dr. Nikole Milojevića, englesko-hrvatskog ''kralja botoksa'', koji je pročitao cijeli roman od početka do kraja i svoju kolumnu u magazinu Story nazvao Ljepota je ozbiljan posao, dakle preuzeo je naslov kolumne Agate Šoštarić iz romana usput citirajući neke njezine stavove.

Ulomak romana 'Umjetne suze'

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi