Komorna za publiku, ali zapravo razvedena po svim planovima staklom, metalom i eskalatorima razvedenog potrošačkog raja, predstava je dokaz kako je kazalište moguće uvijek i svugdje, samo ako se nađe dovoljno ljudskog i ostalog voljnog materijala. A ovdje ga zaista ima, od cijele redateljeve obitelji, preko Danijela Ljuboje i Damira Šabana, Matea Ravlije, do cijelog sisačkog plesnog studija.

Cinizam Branka Brezovca u posljednje vrijeme sve snažnije dolazi do izražaja, iako ga ni ranije nije bilo teško otkriti. Naravno, pesimist je obaviješteni optimist, a cinik je onaj koji pesimizam umije uobličiti i procesuirati, jednom riječju razumjeti. Kao što 'Peto evanđelje' nije bilo ni crno ni crveno nego bijelo, tako je i 'Okovani Galileo' svoj prijedlog za istinu tražio u pečenoj guski. Taj slasni izvor zala jedna je od sila koje pokreću svijet. Druga je, naravno, seks. I na tu kartu Brezovec često igra u svojim predstavama, nije teško nabrojati neke od njih, ali sve prema predlošku i sve iz onoga što je napisano. 'Saloma' je u tom, ali ne i samo u tom smislu, jedna od čišćih, pa praćenje zahtijeva poznavanje tek možda jednog predloška.

Autorska obrada biblijskog motiva bila je gotovo stilska vježba Miroslava Krleže, u ranim danima kad se još rasipao talentom i nije o svojem opusu teorijski razmišljao na način da porod od tmine i ono konkretno pokušava podijeliti čuvenom, ali ipak pojednostavljenom, distinkcijom kvalitete i kvantitete. I motiv se pokazao pogodnim za razvijanje svega onoga što će tek kasnije, u kanonskim komadima, postati legendarno, iako 'Legende' već jesu zbirka u kojoj svi rani i najhrabriji Krležini radovi ostaju. 'Saloma' jest ona biblijska razmetna kći, ali ona govori sve ono što su kasnije rekle mnoge, od barunice Castelli, preko raznih Laura i Melita, do Bobočke, a opis im je najlakše naći u njegovoj poeziji i divljenju vječnoj Evi. No nije samo fiksiranje, i fiksacija, na ženski lik kao agens razrješenja političkog ili društvenog pitanja jedino što ovu ranu legendu veže uz ostatak opusa i nagovješćuje ga. Odnos prema političkome i prema vladanju kao ideja usporedbe, čak i izravnog prenošenja odnosa iz privatne sfere u javnu, i obrnuto, također je dio tog zadanog tematskog bloka.

Najjasniji od tragova ipak je cinizam, koji Brezovec dosljedno prati, a koji je Krleža i sam višestruko pokazao. Saloma kod Krleže ne radi ono što radi iz ljubavi, čak niti strasti, nego iz proračunate sklonosti logici, omraženom sustavu koji se onome tko ga se usudi konzekventno upotrijebiti nerijetko vraća kao bumerang. Njezina je uloga jasna, ona mora biti bludnica nestalne volje u očima drugih, kako bi ispunila proročanstvo i odradila svoj dio žrtve.

Taj komad zapravo uopće nije dramska igra, nego monolog tek donekle razigran ostalim likovima koje je i sama Saloma u monodramskom slijedu, poput Medeje, mogla obaviti i potpuno sama. Njezini susreti s kavalerijskim oficirima, koji su isti od ondašnje Judeje, do nešto novije Monarhije, ili još novije Kraljevine, uvijek isti. Oni gledaju poput svojih konja, inteligentni su gotovo jednako, kao što su spremni obraditi, ili odraditi, i neprijatelja i ženku. Iz ženske perspektive rezultat može biti ili samostan ili 'erotička inteligencija', dilema koju svaka od Krležinih (anti)heroina rješava na svoj način. Saloma, na primjer, čeka Istinu, i dobije ju, ali na način koji joj odgovara tek kao potvrda njezinih teza. Koje ni nisu teze, nego iskustvene činjenice. Stoga ona žrtvuje druge da bi žrtvovala sebe, unaprijed već žrtvujući i svoju djecu. Ali, za razliku od Medeje, ona svoju djecu ne osuđuje na smrt nego na život.

A kakav je to život, to je ono na što je Brezovec htio odgovoriti smještanjem predstave u podrum trgovačkog centra. I zato mu je trebalo puno živih lica u frizerskom salonu i mjenjačnici. No trebalo je oprimjeriti i zborske dionice kojima se redatelj i njegov skladatelj Marjan Nećak, već godinama asimptotski približavaju operi. Život nerealiziranih snova pod utjecajem zbilje koja je nekad podnošljiva, kad je riječ 'tek' o političkoj represiji, a ponekad i nije, kao kad sasvim konkretno naraste 'rata u švicarcima'. Pa lice iza stakla nasmiješenih trgovina i mjenjačnica više i nije tako nasmiješeno kao u reklami, nego čak ponese i pušku. Jer se čuva od onih kojima se Istina ukaže tek kad se nađu u podrumu.