intervju s humanitarcem

Tvrtko Barun otkriva zašto morate pogledati jednu predstavu u ZKM-u, s kojim problemima se nose izbjeglice i kakva je budućnosti unutar tvrđave Europe

  • Autor: Marcella Jelić
  • Zadnja izmjena 05.01.2020 15:47
  • Objavljeno 05.01.2020 u 15:47
Tvrtko Barun dobitnik je priznanja Europskog parlamenta 'Europski građanin',

Tvrtko Barun dobitnik je priznanja Europskog parlamenta 'Europski građanin',

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Zagrebačko kazalište mladih iniciralo je dobrotvornu akciju zahvaljujući kojoj će pola prihoda od ulaznica kupljenih za hvaljenu kazališnu predstavu 'Pansion Eden' u režiji Árpáda Schillinga donirati Isusovačkoj službi za izbjeglice (JRS), na čijem je čelu redovnik Tvrtko Barun. Tim povodom razgovarali smo s Barunom, dobitnikom priznanja Europskog parlamenta 'Europski građanin', koje se dodjeljuje za iznimna dostignuća u promicanju europskih vrijednosti, o trenutnoj situaciji s izbjeglicama u Hrvatskoj i susjedstvu. Naime pokretač priče u predstavi 'Pansion Eden', od koje će biti donirana sredstva za JRS, upravo je tragedija migranata koji su se ugušili u kamionu krijumčara

Kako je došlo do suradnje sa Zagrebačkim kazalištem mladih?

Vjerujem da su brojne naše inicijative, poput primjerice inicijative Božićni ručak s izbjeglicom, koja se održava već četvrtu godinu, bile povod ZKM-u da nas podrži. Ove godine je tridesetak obitelji i samostana u Karlovcu, Sisku i Zagrebu primilo više od 120 izbjeglica u svoje domove za božićni ručak. Drago nam je da se inicijativa proširila i izvan naše organizacije. Neke druge organizacije, pojedinci i obitelji čija djeca idu sa izbjeglicama u školu također su preuzeli inicijativu i sami se organizirali te proveli blagdane zajedno.

Jedan od aspekata našeg rada je podizanje svijesti o izazovima i teškoćama s kojima se susreću izbjeglice. Ovo je lijep način suradnje u kojem se preklapa naše djelovanje i misija s aktivnošću ZKM-a koji kroz svoju predstavu 'Pansion Eden' također progovara o izazovima s kojima se susrećemo u društvu – izbjeglice, migracije, krijumčarenje ljudi i obiteljska situacija koja nudi različite vizure. Ljude će predstava potaknuti da razmisle o tim temama i stvore svoj stav.

Naš je pristup takav da vjerujemo da je to tema o kojoj svatko treba imati stav, jer tema je vrlo kompleksna i aktualna, što će i ostati, ali stav se treba temeljiti na točnim informacijama, a ne na lažnim vijestima, te na konkretnim susretima s izbjeglicama. Da ti ljudi ne budu samo teorija, ideja, predrasude i strah, nego živi ljudi s licem, željama, potrebama, problemima, ljudi s bolnom prošlošću i ljepšom budućnošću.

U koje ćete svrhe iskoristiti donaciju i koji su vam prioriteti u radu s izbjeglicama?

Ključne potrebe su nam u području integracije – za ljude koji su dobili azil i za njihovu djecu, od školovanja do prehrane. Naime dok se ne zaposle, oni moraju sklepati kraj s krajem i sve im treba - ulje, brašno, hrana općenito. Nedavno nam se uoči Božića javila jedna tvrtka pa nam je ona pomogla, nekad se jave donatori, ali inače nemamo sredstava izvan projektnih kojima bismo im mogli omogućiti takvu pomoć, nego kontaktiramo s drugim organizacijama kao što su Caritas i Crveni križ da pomognu.

Kakva je situacija sa zapošljavanjem izbjeglica - odazivaju li se poslodavci?

Sa zapošljavanjem nema previše problema jer stotine tisuća Hrvata su nažalost otišle iz Hrvatske, tako da se oslobodilo puno poslova. To su uglavnom pomoćni, manje plaćeni poslovi, za koje nije nužno toliko dobro poznavati jezik, no to je način za ulazak na tržište rada. Najveći dio njih zbog jezične barijere ne bi ni mogao dobiti druge poslove. A kad nauče jezik i dokažu svoje vještine, vjerujem da će moći napredovati i dobiti bolje poslove.

Poslodavcima nije bitno je li netko crn ili bijel, ove ili one religije, njima trebaju kvalitetni ljudi koji žele raditi i s njima je najmanji problem surađivati. Oni su svjesni promjena na tržištu rada u Hrvatskoj više nego ostali građani i s njima nema problema. Netolerancija i diskriminacija jako se utišaju kad dođe do direktnog susreta s izbjeglicama.

Barun kaže kako sa zapošljavanjem izbjeglica nema previše problema zbog manjka radne snage

Barun kaže kako sa zapošljavanjem izbjeglica nema previše problema zbog manjka radne snage

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Imate li neke konkretne podatke o tome koliko je ljudi zaposleno prošle godine?

Prošle godine posredstvom JRS-a zaposleno je sigurno više od 30 ljudi, što kroz mjere Zavoda za zapošljavanje, što u direktnom kontaktu s poslodavcima. Tridesetak ih je prošlo prekvalifikaciju. Ostalo je vrlo malo radno sposobnih koji nisu zaposleni. Od 2006. do danas međunarodnu zaštitu u Hrvatskoj je dobilo oko 900 ljudi, a oko 300 ih je otišlo, dakle govorimo ukupno o 600 ljudi koji su ostali u Hrvatskoj, od čega su pola djeca. Nema među izbjegličkom populacijom toliko puno zapošljivih ljudi, pa sve to uglavnom dobro funkcionira.

Kakve su reakcije poslodavaca, jesu li zadovoljni radom izbjeglica?

Zadovoljni su i sretni što ih imaju u svojim timovima. No mi smo realni i svjesni smo da među njima, kao i među domaćom populacijom, ima boljih i lošijih radnika. Ima tu izazova i za poslodavce, a kulturološka različitost i razlika u radnoj etici razlozi su zbog kojih i poslodavci možda trebaju uložiti malo truda. A mi im tu svojim iskustvom i znanjem stojimo na raspolaganju. Naravno, to je dvosmjerni proces i sama osoba treba se angažirati, potruditi, naučiti jezik…

Novinarka tportala Marcella Jelić u razgovoru s Tvrtkom Barunom

Novinarka tportala Marcella Jelić u razgovoru s Tvrtkom Barunom

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Ima li među izbjeglicama i visokoobrazovanih?

Malo je visokoobrazovanih među izbjegličkom populacijom, ali i za te malobrojne velik je problem priznavanje njihovog dotad stečenog obrazovanja kad dođu u Hrvatsku, što je problem svih stranaca kod nas, ne samo izbjeglica.

Čuli smo nedavno želje djece izbjeglica, uglavnom skromne i temeljne – žele nakon godina razdvojenosti ponovo vidjeti svoju obitelj i prijatelje. Kakve su želje odraslih?

Odrasli imaju nešto konkretnije potrebe jer se oni brinu o obitelji, žele naći kvalitetan posao, ostvariti dugotrajnu stabilnost i izvor financija. To je najbitnije roditeljima - osigurati djeci kvalitetniju i bolju budućnost zbog koje su i došli u Europu. Za njih su to temeljne potrebe.

Ljudi se dosta brzo mobiliziraju kad treba pomoći slabijima, naprimjer maloj Mili Rončević ili nakon što su ukradeni darovi u Glini - pomaže li se izbjeglicama s istim žarom?

Mislim da to vrijedi i za izbjeglice. Odlični rezultati Božića s izbjeglicama dokaz su za to. Tema možda jest kompleksnija, nekima je možda teže shvatiti zašto i njima treba pomoć, ali ima jako puno ljudi otvorenog srca. Kad se dođe na razinu konkretnih ljudi i njihovih konkretnih potreba, mislim da nema previše problema. Kad smo u teoriji, na internetu, kad komentiramo članke, tad su možda glasniji oni ljudi koji su zatvoreniji prema drugima, manje spremni dovesti u pitanje svoje predrasude. Zato možda imamo dojam da je više takvih, ali mislim da su samo glasniji.

Malo je visokoobrazovanih među izbjegličkom populacijom, kaže Barun

Malo je visokoobrazovanih među izbjegličkom populacijom, kaže Barun

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Znanstvenici koji se bave migracijama kažu da one nisu problem jer su oduvijek postojale, mnoge zapadne zemlje vide ih kao rješenje ekonomskih i demografskih problema, no čini mi se da kod nas ne prevladava takvo mišljenje. Zašto?

Povijesno i kulturološki bili smo jednolično društvo, dijelom i zbog političke zatvorenosti u Jugoslaviji, kad nije bilo ni političkog ni religijskog pluralizma i tek posljednjih godina, zbog EU-a, mobilnosti mladih, mogućnosti studiranja vani, mislim da polako počinjemo shvaćati pluralističko društvo, Europu i svijet u kojem realno živimo. Malo-pomalo otvaramo se drugima i drugačijima. Tu je i onaj institucionalni dio jer Hrvatska već godinama nema službenu migracijsku politiku. Tom tematikom nitko se ni ne želi baviti iz političkih razloga. Glavni koji imaju potrebu i znaju važnost toga su poslodavci jer jasno vide da je ovakav sustav neodrživ. To vrijedi za cijelu Europu i zapadne zemlje općenito. Mirovinski, ekonomski i zdravstveni sustavi su neodrživi, a istraživanja pokazuju da za 20 godina u Europi neće biti dovoljno radne snage zbog starenja stanovništva i niskog nataliteta. U Njemačkoj nedostaje milijun radnika svake godine, a radnika nedostaje i u Hrvatskoj. Izazov je za one koji odlučuju razmišljati dugoročno planirati nešto za narednih 10-20 godina, a ne dvije ili četiri, koliko traje mandat. To je jedino što može uroditi plodom, a sve ostalo izbjegavanje je suočavanja s činjenicama. Ne smijemo zaboraviti to da je stanovništvo Europe od 2010. do 2015. naraslo za samo tri milijuna, Afrike za 142 milijuna, a Azije za 223 milijuna. To je razlika koja je stvarnost. Europa s jedne strane pokušava organizirati sustav za dovođenje stranaca, a istovremeno se zatvara u tzv. tvrđavu Europu. Nije jednostavno pomiriti sve te različite zahtjeve i uskladiti ih s realnošću. Uostalom, neke europske prakse, stari sustavi integracije doseljenika u Francuskoj i Švedskoj pokazali su se pogrešnima i došlo je do getoizacije useljenika. Možemo učiti na pogreškama drugih zemalja, ali i na dobrim praksama.

Koje bi bile dobre prakse?

Pristup intenzivnom tečaju hrvatskog jezika, običaja i kulture ključan je prvi korak jer omogućava komunikaciju sa svima. Zadnjih nekoliko mjeseci tečaj funkcionira i traje 280 sati, no godinama to nije bio slučaj i ljudi su čekali po pola godine ili godinu dana da bi mu mogli pristupiti. Međutim bilo im je nemoguće tako dugo čekati da počnu raditi i dođu do nekih prihoda. Kvalitetni temelji za integraciju su da se odmah može pristupiti tečaju, a onda prekvalificirati, ovisno o struci, i onda zaposliti.

Konstruktivna suradnja između vladinog i nevladinog sektora također je važna i za izbjeglice i za lokalnu zajednicu. Kao civilni sektor imamo direktniju komunikaciju s izbjeglicama, imamo prevoditelje i kulturne medijatore, pa oni imaju veće povjerenje u nas nego u državne i lokalne službenike te ih lakše motiviramo na suradnju.

Pristup intenzivnom tečaju hrvatskog jezika, običaja i kulture ključan je prvi korak jer omogućava komunikaciju sa svima, ukazuje Barun

Pristup intenzivnom tečaju hrvatskog jezika, običaja i kulture ključan je prvi korak jer omogućava komunikaciju sa svima, ukazuje Barun

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Kako vidite budućnost Hrvatske i EU-a po pitanju migracija?

U Hrvatskoj nikada neće biti tisuće i tisuće ljudi. Oni žele u zapadnoeuropske zemlje. To je naša prednost i zbog toga bismo na temelju malog broja izbjeglica trebali stvoriti sustav integracije koji će biti učinkovit i brz te pomoći ljudima koji trebaju sigurnost i zaštitu i koji su voljni ostati ovdje. To će doprinijeti i lokalnoj zajednici da dobije nove stanovnike jer ih trebamo. Sustav se mijenja i poboljšava iz godine u godinu i vjerujem da će pomalo nastaviti ići u dobrom smjeru.

Što se tiče Europe, nije jasno što će se dogoditi. Pitanje kompromisa između progresivnijih i konzervativnijih zemalja i društava nužno je jer sustav neće biti održiv ako ne bude zajednički. To nam je pokazala i izbjeglička kriza 2015./16. jer je nastao nered među zemljama, od kojih je svaka provodila svoju politiku. Vjerujem da se tako nešto neće ponoviti. Između ostaloga, da ne dođe do jačanja ekstremno desnih opcija.

Kakva je situacija s hrvatskom policijom na granici? I dalje tvrde da nema nasilja prema izbjeglicama, što znači da se taj problem neće ni riješiti ako jedna strana ne priznaje da ima problema.

Situacija je vrlo teška čak i za MUP jer treba pomiriti zahtjeve civilnog društva u kojem se brinemo za prava migranata i izbjeglica, kao i zahtjeve opće populacije koja je vrlo konzervativna, ali treba pomiriti s time i želju da se solidarno doprinosi europskim politikama spram migracija. S jedne strane imamo postupanje policije na granici, na temelju kojeg bi se možda moglo zaključiti da je Hrvatska protiv migracija, ali i potpisivanje Marakeške konvencije i sudjelovanje Hrvatske u europskim programima premještanja i preseljenja, kojima se Europi jasno signalizira da Hrvatska nije protiv izbjeglica. Istovremeno, Vlada se trudi pokazati da je u stanju držati vanjske granice EU-a pod kontrolom.

U Isusovačkoj službi za izbjeglice ne zagovaramo ideju da ne postoje granice - granica se ne može prelaziti kako i gdje tko poželi. Također, činjenica je da za sada nemamo neupitne dokaze nasilja policijskih službenika nad izbjeglicama jer, naprimjer, za sada ne postoji nijedan takav video.

Iz druge ruke čuli smo o policajcima koji su upoznati sa slučajevima nasilja njihovih kolega nad izbjeglicama. Pozvali smo te ljude da nam se direktno jave, ali nitko to nije učinio. Vjerujem da se te osobe nalaze u jako teškoj i vrlo nezavidnoj situaciji spram svojih kolega i sustava čiji su dio. U svakom slučaju, siguran sam da većina graničnih policajaca nije takva i da kvalitetno rade svoj posao u okviru zakona, već da se radi o nekoliko pojedinaca ili maloj skupini.

Barun kaže da što se tiče Europe, nije jasno što će se dogoditi po pitanju izbjeglica

Barun kaže da što se tiče Europe, nije jasno što će se dogoditi po pitanju izbjeglica

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Kazali ste jednom da mislite da nema rješenja krize u BiH, a meni se čini da je zapravo došlo do uspostavljanja 'nove normalnosti'. Kao da je postalo 'normalno' to da ljudi životare po kampovima, pokušavaju prijeći granicu, ne uspiju, i tako svaki dan, a nikoga više nije ni briga za to.

U Srbiji je to tako već godinama i u njoj je zaista postalo 'normalno' da između 3000 i 7000 ljudi živi u 15-ak kampova. Vlastima je najvažnije da su ti ljudi nevidljivi, da nisu u centru gradova.

U Bosni i Hercegovini kao državi ne funkcionira mnogo toga pa je teško očekivati da će funkcionirati sustav prihvata i brige za izbjeglice. Puno je tu političkih konflikata koji se prelamaju na leđima izbjeglica i migranata: od nacionalne do entitetske i federalne razine, između Unsko-sanskog kantona i Sarajeva itd., a svi prebacuju odgovornost za donošenje važnih odluka na druge.

Dogodilo se to i u slučaju Vučjaka, neslužbenog kampa pokraj Bihaća koji je formirala lokalna vlast, ali ga međunarodne organizacije nisu priznale i nisu pomagale. Uvjeti života u tom kampu bili su katastrofalni. No nitko nije želio preuzeti odgovornost za eventualnu odluku o njemu, sve dok nije pao snijeg i više se nije moglo dalje pa je zatvoren i ljudi su preseljeni u sarajevski kamp. Političari se najviše brinu za svoje glasače, ne za migrante koji nisu ni glasači, a pritom im većinom donose negativne bodove ako se pobrinu za njih.

  • +7
  • +4

Tvrtko Barun

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Kritizirate isključivost i ksenofobiju smatrajući da to nije kršćansko ponašanje. Kako na te kritike reagiraju Hrvati, katolici?

Cijela vjerska i duhovna dimenzija čovjeka osobne je naravi i pitanje osobne slobode. Ljudi su pozvani promijeniti srce i um u mjeri u kojoj to žele. Što se kršćanstva i Biblije tiče, nema tu dvojbi po pitanju Isusove otvorenosti za ljude u potrebi i za strance. Osim toga, njegova obitelj bila je izbjeglička, njegova obitelj morala je pobjeći iz svoje domovine pred političkim progonom kralja Heroda te tražiti sigurnost i zaštitu u Egiptu. Nema nikakvih kvalitetnih teoloških argumenata protiv otvorenosti na koju smo pozvani kao kršćani, ali i kao ljudi dobre volje. Jedno od poslanja JRS-a je podsjećati na te temeljne vrijednosti i principe te buditi uspavane savjesti.

Kako se nosite s kritikama na svoj račun? Mnoge dolaze zdesna i od vjernika te znaju biti vrlo oštre i neugodne.

Za početak nastojim ne čitati otrovne komentare na portalima i društvenim mrežama. Ovo je šesta godina kako vodim JRS. Ipak, ta služba nije bila moj prvi izbor. Nakon što je preminuo moj prethodnik stavio sam se na raspolaganje svom poglavaru i on je bio sretan da postoji netko tko je voljan preuzeti JRS. Od tada sam puno toga naučio, razvijao se, unutar sebe pronalazio temelje tog angažmana i s vremenom prepoznao njegovu kršćansku i biblijsku utemeljenost te sam pronašao unutarnji mir u njemu. Ono što je također važno jest da je taj 'posao' moje poslanje, služba koja mi je kao redovniku dodijeljena (jer imam zavjet poslušnosti) i ne radim je u svoje ime, nego u ime Crkve i Družbe Isusove - isusovaca. U tom smislu moram biti spreman na sve izazove, pa i negativne posljedice koje to poslanje eventualno nosi. Konačno, moj karakter je takav da, kad se nađem pred nekim izazovom ili poteškoćom, to me potakne na još veći angažman.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!