KRITKE MLADIH FILMOFEELA

'Trema' – stapanje stvarnosti i fikcije u teatru postojanja

  • Autor: Luka Čubrić
  • Zadnja izmjena 15.07.2016 20:17
  • Objavljeno 15.07.2016 u 20:17
Trema Yorgos Zois

Trema Yorgos Zois

Izvor: Promo fotografije / Autor: PFF

Tportal u suradnji s Festivalom igranog filma u Puli donosi filmske kritike mladih autora koji sudjeluju u platformi Filmska kritika mladih filmofila pod stručnim vodstvom filmskog kritičara i urednika časopisa Filmonaut Marija Kozine. Donosimo tekst Luke Čubrića o 'Tremi' Yorgosa Zoisa

'Trema', dugometražni prvijenac grčkog redatelja Yorgosa Zoisa, inspiriran je događajem iz 2002. u Moskvi, kada je 50 naoružanih Čečena upalo na predstavu Teatra Dubrovka. Gledatelji nisu bili svjesni da svjedoče terorističkom napadu, nego su bili uvjereni da je sve to dio autorskog koncepta. Radnja filma odvija se u atenskom kazalištu prilikom izvedbe postmodernističke adaptacije Eshilove 'Orestije', koju prekida sedmero naoružanih mladih ljudi, čime usmjeravaju narativ u novom pravcu.

Polazeći od elemenata antičke tragedije, naoružani stranci predstavljaju se kao zbor od čega jedan od njih zauzima ulogu redatelja i nastavlja davati daljnje upute za predstavu. Voditelj predstave poziva grupu iz publike da dođu na pozornicu i time postanu njezinim dijelom prilikom čega mladi glumac iz publike postaje novim Orestom. Tim činom razbija se granica fikcije i stvarnosti gdje svaka rečenica i usputni komentar izrečen na pozornici postaje fikcija odnosno dio izvedbe. Publika više ne prepoznaje razlike između predstave i stvarnosti: svi postaju dijelom igre logičkog i apsurdnog, koji se međusobno više ne razaznaju.

Penetriranje stvarnosti u umjetnost dovodi do rasprave o kažnjavanju Oresta za matricid, što kod grupe iz publike na pozornici izaziva podijeljene reakcije o ishodu presude – sukobljavaju se moral današnjice i mitska potreba za osvetom. Uvodeći likove iz publike, redatelj uspijeva u naumu da realizira radnju tragedije u stvarnom životu što je vidljivo kada člana publike koji glumi Oresta počinje proždirati tragična krivnja. U tom trenutku veza fikcije i stvarnosti postaje neraskidiva i neizbježna, a fiktivni čin postaje stvaran.

Zois gradi atmosferu u trenucima kada kamera izlazi iz dvorane i hvata kadrove praznog kazališnog foajea, sigurnosnih kamera na kojima vidimo predstavu u tijeku te u toaletu, gdje se čuju zvukovi iz razglasa kako bi se poigrao osjetilima gledatelja. Zois ne manipulira samo publikom u filmu, već i publikom u kinodvorani s ove strane platna: kašljanje, komešanje i ostali šumovi Zoisove kazališne publike probijaju filmsko platno i dovode do stapanja dviju stvarnosti, pri čemu sam gledatelj filma postaje dio predstave.

Unatoč nepoznatim motivima izvršitelja, film promišlja odnos istine i laži, fiktivnog i stvarnog, pri čemu bi svaki pojedinac treba preispitati svoju ulogu u društvu jer u Zoisovom teatru (theatron grč. mjesto gdje se gleda) Shakespeareov poznati citat 'Cijeli je svijet pozornica' dobiva novo značenje i glasi Cijeli je svijet na pozornici'.

Sve kritike mladih filmofeela možete pročitati na ovom linku.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!