DNEVNIK IZ KARANTENE

Pomaknuta stvarnost: Kako se domaći pisci bore s koronom? 'Briga je stalno tu, muti koncentraciju'

  • Autor: Tina Barbarić
  • Zadnja izmjena 09.04.2020 08:54
  • Objavljeno 08.04.2020 u 13:09
Monika Herceg, Ivica Prtenjača, Ivana Bodrožić, Olja Savičević Ivančević

Monika Herceg, Ivica Prtenjača, Ivana Bodrožić, Olja Savičević Ivančević

Izvor: tportal.hr / Autor: Luka Stanzl/Davor Puklavec/Davor Višnjić/PIXSELL/Luiđa Ivančević/Profimedia/Neven Bučević

Hrvatsko društvo pisaca pokrenulo je sredinom ožujka 'Dnevnik iz karantene', projekt kojim u vrijeme koronavirusa žele pomoći svojim najugroženijim članovima, prije svega samostalnim umjetnicima i mladim autorima, ali i potaknuti pisce da artikuliraju ovo prijelomno doba. Njihovi zapisi, bilo klasično dnevnički, bilo poetski i prozni, objavljuju se svakog radnog dana, a posredno ili neposredno su vezani uz nove životne okolnosti nastale zbog pandemije. Uređuju ih Kruno Loktar, Marko Pogačar i Katarina Luketić, s kojom smo razgovarali o tome kako program funkcionira, a javili smo se i nekim od spisateljica i pisaca koji su dosad dali svoj doprinos Dnevniku, Olji Savičević Ivančević, Ivani Bodrožić, Ivici Prtenjači i Moniki Herceg

'Dnevnik iz karantene' jedan je od programa Hrvatskog društva pisaca za ovo izolacijsko razdoblje, a pokrenulo ga je preko noći nekoliko članova Upravnog odbora HDP-a, kaže nam Katarina Luketić, jedna od urednica Dnevnika. Prvotna namjera, objašnjava, bila je pomoći najugroženijoj skupini autora/ica, prvenstveno samostalnim umjetnicima i honorarcima koji su se odjednom suočili s otkazivanjem svih angažmana. Zatim su, dodaje, uključili mlade autore, a uskoro će, ukoliko bude dovoljno sredstava, pozvati i druge zaposlene ili penzionirane autore/ice.

'Osim socijalne i solidarne dimenzije projekta, želimo i u vrijeme posvemašnjeg zatvaranja održati kontinuitet književnog života i pružiti čitateljima kakav-takav književni sadržaj. Zanima nas i na koje se načine u književnosti može ispisati i pročitati svijet u kojem sada živimo, kako se književnom fikcijom može 'dokumentirati' pomaknuta stvarnost. Uz to, svi mi koji uređujemo ovaj program zapravo vjerujemo u aktivan život i u moć književnosti koja nas – unatoč svemu – može sačuvati. Osobno mislim i da je jako važno održavati vlastitu svakodnevicu u njenoj predizolacijskoj raznovrsnosti i ne dopustiti samima sebi da se mentalno suzimo na apatična ili anksiozna bića koja brinu samo o dezinfekciji', kaže Luketić.

Održavati prostor kreacije

Hoće li nakon svega iz ovog Dnevnika nastati i dobra knjiga i hoće li on potaknuti nekoga da napiše vrhunsko književno djelo – neku inačicu Camusove 'Kuge' – nije u ovom trenutku presudno pitanje, dodaje.

'Bitno je održavati ovaj i svaki drugi prostor kreacije, jer bez toga nema književnog života, nema cirkulacije tekstova, a time niti mogućnosti da takva vrhunska djela jednog dana nastanu', poručuje Luketić.

Sredstva za program osigurali su prenamjenom sredstava koje je Društvo dobilo na redovnom godišnjem natječaju za program 'Tribina'.

'Čim je postalo jasno da se javni kulturni život zatvara i seli na internet, zatražili smo od Ministarstva kulture prenamjenu i ona je odobrena. Svi naručeni i objavljeni tekstovi Dnevnika se, naravno, honoriraju, a jedan broj autora/ica koji nisu samostalni umjetnici samoinicijativno su poslali svoje tekstove i odrekli se honorara u ime solidarnosti s kolegama', kaže Luketić i dodaje da su se u projekt na vlastitu inicijativu i volonterski uključili i glumci Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM) sa svojim video-snimkama čitanja objavljenih tekstova 'Dnevnika iz karantene'. Mateo Videk je tako čitao Dnevnik Alena Brleka, Mia Melcher Dnevnik Nore Verde, Danijel Ljuboja Dnevnik Dinka Telećana, a Petar Leventić Dnevnik Ivice Prtenjače.

'Vikendom objavljujemo na internetskoj stranici društva priloge glumaca, i u toj sinergiji teksta i interpretacije; pisanja, čitanja i gledanja otvaraju se nove dimenzije književne komunikacije. Nema sumnje, iskustvo izolacije promijenit će sve nas pojedinačno, kao i opće modalitete kulturnog života. Vjerujem da će se uspostaviti i nove veze, novi kodovi i platforme i da ova 'pauza' neće biti neproduktivna', kaže Luketić.

Malen i ograničen budžet

'Projekte poput 'Dnevnika iz karantene' nije moguće održati dugo vremena, jer je budžet malen i ograničen. Hoće li ovdašnja kulturna scena iz karantene izaći sasvim devastirana ili će se sačuvati neki oblici kulturnog života, u ovom trenutku najviše ipak ovisi od Ministarstva kulture, Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba i drugih financijera. Mjere koje je dosad Ministarstvo poduzelo sasvim sigurno nisu dovoljne niti obuhvaćaju sve probleme sektora. Mjere koje je dosad Grad Zagreb poduzeo ne da nisu dovoljne, nego one uopće ne postoje! Uostalom, ova situacija jasno pokazuje da je u nas cijeli kulturni sustav fragilan i da su sve dosadašnje kulturne politike bile kozmetičke, jer nisu uspjele izgraditi koliko-toliko otpornu, armiranu kulturnu konstrukciju', kaže Katarina Luketić.

'Osobno mislim da je Ministarstvo kulture, koje ima povjerenstva i vijeća za sve i svašta, trebalo odmah po proglašenju mjera izolacije sazvati nezavisno krizno tijelo stručnjaka iz svih kulturnih područja koji bi bili kompetentni, konstruktivni i imali senzibiliteta za sadašnji trenutak. Takvo tijelo ne bi smjelo imati ulogu kabinetskog fikusa, već bi trebalo aktivno predlagati konkretne mjere i promišljati s državnom administracijom buduće poteze kojima bi se ublažio rušilački efekt na kulturu. Ne postoji jedna prava mjera niti je stvar npr. isključivo u povećanju iznosa novca za umjetnike. Virus djeluje sistemski, pa ga sistemski treba pokušati pobijediti. Jasno je da će se proračun manje puniti i da jednostavno neće biti novca za mnoge projekte; zato je sada važno surađivati i promisliti pametno koje poteze povući', zaključuje Luketić.

Što smo radili kad je stao svijet?

'Gdje sam ono stala, koji je datum bio, koji sat, koja stranica? Što smo radili kad je stao svijet? Avionske karte za otkazane letove. Pet knjiga trebalo bi izaći prije ljeta, tu i tamo, što li će biti s tim? Je li to smiješno pitati? Čitanje je sada kao opisani krug na zraku u zatvorskom dvorištu, pisanje je jedino pravo kretanje koje imam, zato moram ići dalje. Pisati jednako je kretati se (gdje god želim)'. Dio je to 'Dnevnika iz karantene' pjesnikinje i spisateljice Olje Savičević Ivančević koja je, kako nam kaže, već gotovo mjesec dana na otoku.

Olja Savičević Ivančević

Olja Savičević Ivančević

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Luiđa Ivančević

'Bavim se više drugim poslovima vezanim uz književni rad: projektima, žiriranjima, nego što stignem pisati. A sa mnom su i djeca kojima također treba pomoći da što bezbolnije nastave život. S obzirom da sam u travnju i svibnju očekivala izlazak ni manje ni više nego pet završenih knjiga: slikovnice 'Sami na cilome svitu', novog dopunjenog izdanja zbirke priča 'Nasmijati psa i sedam novih priča', francuskog izdanja romana 'Adio kauboju' te zbirke pjesama 'Divlje i tvoje' u Zagrebu i u Beogradu, sada s urednicima i izdavačima radim na završnim pripremama svih tih knjiga i čekamo povoljan trenutak da izađu van, kao i svi mi uostalom. Također, na pola sam puta s novim romanom, sve ovo skupa me prilično usporilo, ali ovdje na otoku sam jedne zime uspjela završiti prvi roman, pa eto, možda završim i ovaj – valjda ipak prije zime!', kaže Savičević Ivančević te dodaje da je 'Dnevnik iz karantene' zanimljiva inicijativa.

'Sakupila je različita svjedočanstva pisaca i spisateljica o ovom skoro pa nadrealnom trenutku koji nas je snašao, i ja se, evo, nadam da će ostati netko da ih i pročita', zaključuje.

Poezija, malo nade i maske

'Kaj se plašite? Pa ja bi to sve steral na Sljeme, pa na grah u Grafičar i da vidiš kak korona nestane'. To je jedna od rečenica kakve je u svome tekstu za 'Dnevnik iz karantene' prikupio Prtenjača, a kakve redovito sluša u posljednje vrijeme, u ovoj 'izokrenutoj stvarnosti'.

'Za nekoliko dana istječe mi registracija', piše također Prtenjača u svome Dnevniku. 'Rade li tehnički pregledi? Moram li to učiniti ili postoji mogućnost produženja? Ali ionako ne idem nigdje osim u voćnjak. Tamo sjedim na klupici od paleta i slušam djetlića kako udara u obližnjoj šumi. Nije taj voćnjak daleko, četrdeset i dva kilometra u jednom smjeru, pa ne treba mi valjda za to registriran automobil? U doba korone?', pita Prtenjača koji, kako nam kaže, dane i sad već tjedne u izolaciji provodi baveći se zaostacima.

'Pokušavam srediti neke rukopise, smisliti neke nove stvari, ali radni mi je tempo vrlo spor, nemam prevelikog zanosa u svemu tome. Puno čitam, osobito poeziju. Petkom na prvom programu radija imam 'Metaforu', pa me to donekle drži u korisnom raspoloženju. Sve drugo je stalo i ostalo, kako bi Sever rekao 'u bijeloj boji, bijeli konj'.

Rado sam se odazvao pozivu urednika za 'Dnevnik iz karantene', najviše zato što nikad, zbog svoje lijenosti i groznog rukopisa, nisam pisao dnevnik. Možda sam trebao, ali opet, čemu pisati, ako već za dan, dva ne možeš pročitati što si napisao. Premda, bila bi to sjajna vježba, nimalo besmislena. Kako vidite, razmišljam i o tome propuštenome, dosta, stvarno. Toliko je toga. I toliko toga više nije moguće popraviti. Ta stara žalopojka o životu kao propuštenoj prilici nije nikad bila moja, ali ima u tom razmišljanju i nečega lijepoga. Gajim neku malenu nadu. U međuvremenu sam honorar za Dnevnik potrošio na zaštitne maske. Ukratko, poezija, malo nade i maske', poručuje Prtenjača.

Ivica Prtenjača

Ivica Prtenjača

Izvor: Pixsell / Autor: Igor Kralj/PIXSELL

Socijalna distanca

Za HDP-ov 'Dnevnik iz karantene' pisala je i Ivana Bodrožić kojoj dani u izolaciji, kaže nam, prolaze sve sporije te, kao i svaka rutina, gube na inspirativnosti.

'Na vidjelo, za mene, izlaze obrisi posljedica ovakvog stanja koje nam uskraćuje ono najvažnije, neposredne kontakte s drugim, dragim ljudima. Što se tiče pisanja, smatram da su za to potrebni drugi uvjeti, prvo da imamo što za reći, da na ideji radimo određeno vrijeme, da imamo disciplinu i donekle sigurnost. Srećom, početkom ove izolacije završila sam novi rukopis, ali nisam sigurna bih li mogla nešto dobro i kvalitetno započeti u ovim uvjetima. Većinu vremena provodim s djecom, pokušavajući osmisliti svakodnevicu u kojoj će biti dovoljno rada i učenja, dovoljno opuštanja, dovoljno bar malenih uzbuđenja, dovoljno privrženosti, naglašavajući i njima i sebi kako se termin socijalne distance uporno potpuno krivo koristi. Pokušavam, također, ostati bliska s onima koji su moji, i budna za promjene koje dolaze', kaže Bodrožić.

Ivana Bodrožić

Ivana Bodrožić

Izvor: Pixsell / Autor: Davorin Visnjic/PIXSELL

O krivom korištenju termina socijalne distance Bodrožić piše i u svome dnevničkom zapisu, zamišljajući razgovor sa Socijalnom distancom, stalnom pratiteljicom ovih dana.

'Umirem od sreće kad ljudi počnu ponavljati moje ime do u beskraj, treba nam Socijalna distanca, Socijalna distanca, Socijalna distanca, a da se niti jednom zapravo ne zapitaju kako to stravično zvuči, ne pokušavajući razumjeti da se radi o Fizičkom razmaku. (...) Fizička distanca zaista sprečava širenje virusa, ali Socijalna uzurpira na drugi način. Udara u temelje društva. I kad ljudima dovoljno puta ponoviš tu uznemirujući sintagmu, njih to odmah prebaci na basic. Strah od drugih, gomilanje wc papira, uzimanje zadnjih zaliha pa nek drugi crknu, prijavljivanje sumnjivih susjeda, nekritičko buljenje u senzacionalističke medijske izvještaje koji samo ponavljaju: zaraženi, zaraženi, zaraženi! A tek rijetki napomenu one ostale činjenice vezane uz postotke, dob, kritične skupine. Eno, Ameri se ozbiljno naoružavaju, tamo kad se prekrši Socijalna distanca, ode glava, stara!', piše Bodrožić u svome tekstu osvrćući se i na to kako se kroz priče o ratnom stanju i nevidljivom neprijatelju lako daju povući paralele ovoga što imamo sada s onime što je bilo devedesetih na ovim prostorima.

Umrijeti od usamljenosti

I pjesniknja Monika Herceg pisala je za Dnevnik iz karantene, a u svome tekstu naziva 'Perspektive motike' pita (se):

'Što ćemo donijeti od svoje samoće? Hoćemo li pokušati nešto dobiti od te prisile da najednom svoje vrijeme više provodimo sa svojom djecom, svojim bližnjima, sa samima sobom? Je li moguće da odjednom shvatimo taj prijenos kvasca? Nulti zakon termodinamike? Energije koja samo može mjenjati oblik? I što će biti s onima koji ovise o ljubavi i toplini drugih? Koliko će ljudi naprosto umrijeti od vlastite usamljenosti?'

Monika Herceg

Monika Herceg

Izvor: Pixsell / Autor: Luka Stanzl/PIXSELL

Herceg je, kako nam kaže, već više od mjesec dana na selu kod majke, izolirana, na vrh brda, usred ničega. 

'Vrijeme teče sporo, ali spašavaju nas duge šetnje, boravak u dvorištu, voćnjaku, bašti. Jutros smo tri sata kopali da sadimo grah. Riječi i zemlja dobro se slažu, dok se jedno prekopava, drugo odmara. Često sam ukočena od svega, briga je tu, koliko god se trudim da nije. Mnogi su manje sretni, teže im je, na rizičnijim su mjestima. Ta briga zamuti koncentraciju, javi se nekakvo tupilo, zbunjenost, moram priznati da rijetko pišem. Bavim se najviše uređivanjem zbirke koja uskoro izlazi u Frakturi, počela sam prevoditi neke meni drage pjesme, čitam koliko stignem, uređujem dvije knjige', kaže Herceg i dodaje kako su dani na selu dugi ili kratki, nije ni sama sigurna.

'Često imaju samo svoju početnu i krajnju točku, a između su posijani ti trenuci koje pokušavam utisnuti. Da se zadrže. Da napravim neka nova lijepa mjesta. Prije ovoga, planirala sam putovanja na festivale u Grčkoj, Austriji i nekoliko putovanja po regiji. Sad mi ta misao o odlasku, avionu, ljudima koji na jednom mjestu razmjenjuju ljubav prema nečemu djeluje tako nerealno. I prije sam živjela u svojevrsnoj izolaciji, na relaciji dječji parkovi i stan,uz povremena putovanja, pa možda manje osjećam da je nešto značajno promijenjeno. Ipak, to stanje tupila je ono što me dočekalo nespremnu, i tu pomažu takvi projekti koji te nekako fokusiraju na tekst, na rad, pomaknu te u tom smjeru, izvuku iz tebe nešto, a to mi se čini danas da je najbitnije, korak po korak, dalje', zaključuje.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!