U jednom od najzanimljivijih dokumentaraca ove godine Nathan Fielder pokušao je bolje upoznati osobu koja je i sudskom presudom proglašena prevaranticom stoljeća iz Silicijske doline - Elizabeth Holmes. Žena koja je sa svojom tvrtkom Theranos tvrdila da posjeduje tehnologiju koja iz samo jedne kapi krvi može provesti stotine dijagnostičkih pretraga, pustila je Fieldera da je prati u stopu 34 dana prije odlaska u zatvor, tvrdeći da doista ne razumije što je to toliko krivo napravila da je se šalje iza rešetaka. Fielder je pokušao proniknuti vjeruje li ona doista u vlastitu nedužnost. Nije uspio
Ako nemate pojma tko je Elizabeth Holmes, vjerojatno ste kronično nezainteresirani za zbivanja i skandale iz američke tehnološke industrije, ne gledate redovito sve streaming serije nastale prema biografijama stvarnih 'vizionara' iz recentne povijesti – ili pak zadnjih desetak godina živite u sazviježđu Alfa Centauri i puca vam prsluk za zemaljske gluposti. Jer Elizabeth Holmes protagonistica je jedne od najskandaloznijih, najgadnijih i najgore okončanih priča o svijetloj tehnološkoj budućnosti koju je proizvela Silicijska dolina.
Još prije desetak godina imala je sve što je bilo potrebno da je namah okrune kao kraljicu te kalifornijske regije: crnu dolčevitu ala Steve Jobs, dubok glas koji je trebao ulijevati povjerenje u njezinu ozbiljnost te pogled osobe koja je upravo zavirila u budućnost i ondje ugledala vlastito ime ispisano zlatnim slovima. Imala je i tvrtku Theranos, na vrhuncu procijenjenu na devet milijardi dolara, i revolucionarni uređaj koji je iz nekoliko kapi krvi navodno mogao obaviti stotine laboratorijskih pretraga. Bogati ulagači padali su ko kruške, mediji su je proglašavali genijalkom, a ugledni biznismeni gurali su se u njezin upravni odbor ko da se u njemu dijeli besplatna Dubai čokolada uz svaku profitom bremenitu dionicu.
Postojao je samo jedan sitan problem, kakav se u tehnološkoj industriji povremeno dogodi kad se razvoj proizvoda nepotrebno opterećuje zamornim pojedinostima. Uređaj nikad nije proradio.
Kad se pokazalo da Theranosova čudesna tehnologija najbolje funkcionira u prezentacijama za investitore, a u laboratorijima šteka ko 40-godišnji Stojadin, počelo je neugodno razdoblje postavljanja pitanja. Holmes je 2022. na sudu proglašena krivom za prevaru investitora i zavjeru radi počinjenja prevare te je osuđena na jedanaest godina i tri mjeseca zatvora. Od svibnja 2023. služi kaznu u jednoj teksaškoj kaznionici.
Zanimljivo je, međutim, da je oslobođena optužbi za prijevaru pacijenata. Njezina je kaznena odgovornost utvrđena zbog novca izvučenog od ulagača, a pitanje krvnih nalaza stvarnih ljudi ostalo je bez osuđujuće presude. Razumljivo, ipak živimo u civilizaciji s jasnim prioritetima. Krv možda nije ni voda ni karnevalski rekvizit, ali nije ni kapital, koji je ipak kralj, alfa i omega. Igranje krvlju i zdravljem pacijenata, drugim riječima, još ti se i može oprostiti, ali ako nekolicini bogatuna mazneš pare bajajući im priče o tome što bi možda mogli zaraditi ako slete vanzemaljci i donesu tehnologiju iz Star Treka – e, to se ne oprašta.
Tko, ja? Nevina k'o duša.
Holmes u međuvremenu i dalje tvrdi da nikoga nije namjerno prevarila. Štoviše, toliko je zaprepaštena cijelim nesporazumom da bi čovjek pomislio kako su je iz čista mira uhitili zbog nepropisnog parkiranja. Žena je samo željela spasiti čovječanstvo. Čovječanstvo se, nezahvalno kakvo jest, počelo raspitivati o rezultatima. I, još važnije, o tome kamo su otišle pare onih 1 % među njima koji su odvojili nešto od džeparca.
U tu se priču, kako vidimo ovih dana u kinima, prije par godina filmski upleo Nathan Fielder, kanadski komičar i autor serija 'Nathan for You' i 'Pokus', čovjek koji je od društvenog čudaštva i neprilagođenosti napravio umjetnički pravac, a od vlastite nesposobnosti da vodi normalan razgovor - međunarodno priznatu karijeru. Fielder je poznat po bizarnim filmsko-serijskim eksperimentima sa stvarnim ljudima, suludo razrađenim inscenacijama i upornom postavljanju pitanja na koja bi svaki normalan sugovornik već nakon trećeg pokušaja odgovorio odlaskom iz prostorije. Njegova je specijalnost dovoditi ljude do trenutka u kojem više ne znaju sudjeluju li u dokumentarcu, komediji ili vlastitom živčanom slomu.
Činjenica da su Holmes i njezin partner Billy Evans baš njemu otvorili vrata svojeg doma kako bi popravili Elizabethinu sliku u javnosti pred odlazak u zatvor - govori mnogo o njihovu poznavanju suvremene televizije. A možda i o njihovu poznavanju stvarnosti općenito. Doduše, ni Fielder nije sasvim bezazlen. Njegovi eksperimenti znaju biti manipulativni, pa susret s Holmes otvara jedno divno pitanje: što se događa kad se dvoje ljudi koji vole upravljati tuđom percepcijom nađu u istoj prostoriji, a jedno od njih ima ekipu s kamerama?
Studija ponašanja i potrebe za kontrolom
'Možeš vidjeti sve' (orig. You Can See Everything), film koji je ovih dana počeo igrati u kinima i koji je Fielder režirao zajedno s Lanceom Oppenheimom, počinje 2023., trideset četiri dana prije Holmesina odlaska u zatvor. Ona i njezin već spomenuti partner Billy Evans pozivaju filmsku ekipu u svoj dom u San Diegu, nudeći im potpunu, radikalnu, gotovo militantnu transparentnost. Kamere snimaju satima i danima iz svih mogućih rakursa i kutova, a film se postupno pretvara u trosatnu studiju ljudskog ponašanja, (samo)obmane, potrebe za kontrolom i raznih drugih vratolomija.
Uključuje i nastavak priče nakon Holmesina zatvaranja, nekoliko zapanjujućih obrata te prizore koji bi u rukama manje vještih autora bili dosadni za iskopat si oči. Ovdje su hipnotički zanimljivi. U suvremenoj filmskoj industriji, u kojoj među autorima vlada (tupavo i neopravdano) uvjerenje da svaki film vrijedan gledateljske pažnje mora trajati koliko i opsada Sarajeva, Fielder i Oppenheim uspjeli su snimiti trosatni dokumentarac na čijoj odjavnoj špici bez pol frke pomislite da biste mogli gledat još najmanje toliko. Nevjerojatno nešto.
Holmes u filmu izgleda potpuno drukčije od stroge, hladne tehnološke proročice koju pamtimo iz njezinih Sillicon Valley queen dana. Sada hoda bosonoga, raščupana, rumenih obraza, počesto bez šminke, s golemim, širom otvorenim očima i izrazom lica blago zbunjene srne. Bambi je odrastao, rodio dvoje djece, osnovao kompaniju vrijednu devet milijardi dolara i završio u američkom federalnom zatvoru zbog prevare, ali i dalje djeluje kao da pokušava shvatiti što se, zaboga, dogodilo njegovoj mami. Holmes je u filmu sva toliko blaga, krhka i nevina da čovjek gotovo osjeti potrebu ponuditi joj dekicu i toplu čokoladu. A onda se sjeti sudskih spisa. I odloži dekicu. Fućkaš Bambija. Njegov tata-autor je osim dječjih bajki o slatkim životinjicama pisao i hard core porniće. Pa se nekako i toga sjetiš kad Holmes iskopa njegove okice iz repertoara.
Liz i Billy - zaljubljeni par
Holmesin partner Billy Evans u filmu se ukazuje kao još interesantniji fenomen, pri čemu pod 'još interesantniji' mislim na nešto iz rubrike: 'Kae zglavom?'. Billy-boy potječe iz bogate hotelijerske obitelji, bezrezervno brani Elizabeth i neprestano objašnjava kako je ona zapravo strašno neobična osoba koju drugi jednostavno ne razumiju.
Povremeno je, doduše, odvodi u šupu onkraj 'kućerka' u kojem žive da bi joj objasni što treba reći Fielderu, pokušava kontrolirati uvjete snimanja, ali i svakojake druge sitnice, kao što je, primjerice, način na koji Elizabeth muti jaja za kajganu. Osim Billyjeve ganutljivo kontrolirajuće persone, kasnije u filmu skužiš da taj simpatičan i ludo zaljubljen mladić pokazuje i zabrinjavajuću sklonost osvetničkim fantazijama, a sve pod egidom odanog lover boya koji samo želi zaštititi svoju obitelj. Što je, naravno, ljudski i razumljivo, ali i nije baš sasvim uvjerljivo. Pogotovo kad pod zaštitom svoje obitelji pokazuje toliku potrebu za upravljanjem tuđim performansama, ali i povremeno demonstriranje vlastitih.
Billy se, naime, pred kamerom potpuno gol tušira i pere zube. Kamera sve uredno bilježi, pa i Billyjevo penisovlje. I eto, čovjek je došao pogledati dokumentarac o jednoj od najvećih poslovnih prijevara našeg doba, a dobio je i besplatan uvid u to čime se sve Billy može anatomski pohvaliti (spoiler: ničim revolucionarnim). Znam, nevažan štiklec, ali zapravo mnogo govori o toj nekoj performativnoj transparentnosti, kojom i Evans i Holmes pokušavaju odati dojam nevjerojatne iskrenosti, a zapravo odaju dojam kreiranja svoje pomno promišljene SLIKE iskrenosti i otvorenosti.
Transparentnost kao natjecateljska disciplina
Transparentnost, sugerirana u naslovu ovoga filma, u domu Holmes-Evans praktički je natjecateljska disciplina. Elizabeth doji dijete, Billy se tušira, pas tumara među namještajem i igračkama, kuća je u neredu, skladište izgleda kao da je upravo preživjelo inventuru Theranosa, dječica se deru, roditelji gacaju po oceanu i vrte ih u naručju. Nitko nije dotjeran, nitko se pretjerano ne zamara frizurom, a spontana obiteljska idila toliko je napadna da bi je autori reklama platili suhim zlatom i rajskim nektarom. Sve je tu: ljubav, djeca, nered, bosonoge šetnje i Billyjev penis. Samo odgovori na pitanja o Theranosu nekako stalno izmiču. Holmes je nekoć obećavala da će iz jedne kapi krvi otkriti gotovo sve o ljudskom tijelu. Sada nam nudi gotovo neograničen pristup vlastitom životu, s vrlo sličnim obećanjem. Možete vidjeti sve. Što ćete iz toga doznati, već je druga stvar. Osim o Billyju. O Billyju smo doznali više nego što smo tražili.
Fielder, taj neumorni istraživač društvenih proturječja koji na faci ponosno nosi izraz lika koji je upravo prvi put čuo za ljudsko ponašanje, strpljivo pokušava shvatiti Holmes. Pita je što je znala, što je govorila, što je mislila i kako je moguće da je toliko ljudi pogrešno razumjelo njezine savršeno iskrene tvrdnje. Ona odgovara blago, smireno i s izrazom čuđenja koji bi joj osigurao glavnu ulogu u svakom filmu o ženama odgojenim u amiškim enklavama. Gradi se toliko nesposobnom za razumijevanje u čemu je točno bio problem s njezinim predstavljanjem Theranosa da joj Fielder u jednom trenutku čak prikazuje slavnu komičarsku rutinu Abbotta i Costella kako bi ispitao njezino razumijevanje jezika i značenja. Holmes ne uspijeva uhvatiti poantu.
Nathan izgleda sve zbunjenije. Gledatelj više nije siguran tko koga ispituje, tko koga zavlači i je li itko u prostoriji ikada sudjelovao u normalnom razgovoru. Fielderova sposobnost da s izrazom potpune ozbiljnosti postavlja sve apsurdnija pitanja ovdje doseže veličanstvene razmjere. Da je snimanje potrajalo još mjesec dana, vjerojatno bi Holmes pokušao objasniti i što znači riječ 'istina', uz pomoć lutaka, dijagrama i interpretativnog plesa. A ona bi i dalje tvrdila da nikad u životu nije izrekla ni jednu jedinu laž. Ozbiljno. Žena to uporno tvrdi i čudi se zašto je ta tvrdnja Nathanu nevjerojatna.
Amanda Seyfried kao neželjeno ogledalo
A onda Fielder u cijelu priču uvodi Amandu Seyfried, koja je Holmes glumila u seriji 'The Dropout', i film se pretvara u nenormalnu metafilmsku ludnicu. Holmes gleda Seyfried kako glumi Holmes, Seyfried gleda Holmes kako gleda Seyfried, a Fielder sve promatra s ozbiljnošću čovjeka koji je upravo otkrio novi laboratorijski eksperiment. Amanda Seyfried, inače prirodno obdarena očima srne, Holmes je u seriji glumila kao agresivnu i ambicioznu osobu opsjednutu kontrolom.
Stvarna Holmes sada djeluje kao da joj se zbog takvog prizora srce slomilo i rasulo u paramparčad po bosim nogama. Seyfried pokazuje iskreno suosjećanje zbog njezine uznemirenosti, ali i zdravu distancu. Žao joj je što je Elizabeth iznenađena i uvrijeđena njezinom interpretacijom, ali činjenica da je nekoga pogodio prikaz njegova ponašanja sama po sebi ne znači da je prikaz bio nepravedan. Kad bi svatko mogao zahtijevati da ga se prikazuje isključivo onako kako vidi sam sebe, većina bi biografskih filmova morala biti snimljena u žanru znanstvene fantastike ili reklame za flaširanu vodu. Činjenice je teško prilagoditi fantaziji, ma koliko se dobro self-brandirao.
I tu smo zapravo došli do samog srca poante ovog nevjerojatnog filma. Holmes je, naime, savršena inkarnacija poslovne kulture i profila ličnosti 'vizionara' Silicijske doline, tog čudesnog svijeta u kojem se budućnost prodaje kao sadašnjost, obećanje kao dostignuće, a samouvjerenost kao dokaz stručnosti. Ondje se često najprije prikupi nekoliko milijardi dolara, a zatim krene u potragu za tehnologijom koja bi mogla opravdati prezentaciju. Ako sve uspije, slijede panegirici, počasni doktorati, titula vizionara i fotografiranje s predsjednicima država. Ako propadne, odjednom se pojave partibrejkeri koji pitaju gdje su rezultati, kamo je otišao novac i zašto u laboratoriju čmrlji stroj za maglu. Stvarno, kakva sitničavost.
Kockanje s ljudskim životima
Holmes je, međutim, u tom smislu otišla korak (ili sto pedeset koraka) dalje od onog poslovičnog IT-jevskog 'Naš će operativni sustav zadovoljiti sve vaše potrebe', a onda, trideset godina kasnije, svi i dalje svakih pet minuta instaliramo zakrpe, nadogradnje i ažuriranja. Njezina obećanja, naime, nisu svojim glasnim kreketanjem nadglasala samo mogućnosti operacijskog sustava da spremi fajl veći od fotke mačke, nego su se kockala sa zdravljem, dijagnostikom, bolestima i, na kraju krajeva, životima ljudi. Jest da su je osudili samo zbog para, ali moralna mrlja ipak se teško ispire.
Zato je možda najzanimljivije pitanje, kojeg se ovaj film dotiče, iako ne uspijeva na njega nedvosmisleno odgovoriti - vjeruje li Holmes doista u vlastitu nevinost. Možda je iskreno uvjerena da je samo radila ono što rade svi uspješni tehnološki poduzetnici. Možda vrlo dobro zna što je učinila, ali smatra da joj je nepravedno zamjereno ono što je drugima donijelo bogatstvo i slavu. A možda je tek vješta manipulatorica koja je nakon propasti poslovnog carstva pronašla novi projekt koji će prodavati raji – vlastitu nedužnost. Problem je jedino što joj je i taj projekt, kao i Theranos, u popriličnom raskoraku sa stvarnošću. Teško je, naime, zamisliti da bi je ono kako je prikazana u 'The Dropoutu' toliko pogodio da je Theranos uspio. Tada bi to što ju je Seyfried odglumila agresivno doživjela kao odlučnost, svoju bi opsjednutost kontrolom doživjela kao perfekcionizam, a manipuliranje investitorima kao vizionarsku sposobnost uvjeravanja. Povijest pobjednicima rado oprašta karakterne mane, a oni ih sami vrlo lako pretvaraju u zlatnim slovima ispisane memoare.
Fielder to u ovome filmu nije dopustio Holmes, iako je nije uspio pročitati. Dapače, ono što nam je prenio jest to da što ju je dulje promatrao, to je bio manje siguran što zapravo gleda. Tako se osjećamo i mi dok gledamo film, i film baš u tome briljira. Kamere bilježe svaki treptaj, stanku, pogled i promjenu izraza lica, dok sjajna montaža od tih sitnica gradi napetost, ali i apsurd, čak na momente i komediju. No čak ni tri sata – ili, u Fielderovu slučaju, više od mjesec dana gotovo neprekidnog promatranja ne mogu nam otkriti što se doista zbiva u nečijoj glavi. Možemo gledati Holmes kako plače, smije se, doji dijete ili začuđeno trepće, a da i dalje ne znamo koliko je u svemu tome iskrenosti, koliko (samo)obmane, a koliko kalkulacije.
Fielder, koji je karijeru izgradio na tome da ljude dovodi u situacije u kojima gube kontrolu nad vlastitim nastupom, ovdje naposljetku i sam ostaje bez čvrstog odgovora. Čovjek koji je sposoban izgraditi čitavu lažnu stvarnost kako bi provjerio jednu banalnu ljudsku reakciju napokon je naišao na osobu za koju bi mu vjerojatno trebala još jedna stvarnost, nekoliko rezervnih svemira i barem dva dodatna Nathana Fieldera. I čak ni tada ne bi bilo jamstva da će doznati išta korisno. Osim možda još ponešto o Billyju, ali tu smo već ionako prešli sve razumne granice.
Dokumentarci su bullshit
'Možeš vidjeti sve' vrhunski je dokumentarac, istodobno urnebesan, inteligentan i fascinantno nepredvidljiv, a povrh svega – najiskreniji oko vlastitog dokumentarističkog pristupa. Dokumentarci su u ovakvim slučajevima čisti bullshit, kaže nam Fielder. Ne možeš se s njima odmaknuti dalje od postavljanja pitanja i eventualnog promatranja, pri čemu nisi siguran što si to zapravo PROMOTRIO. Fielder i Oppenheim napravili su film koji gotovo tri sata drži gledatelja prikovanim uz prizore razgovora, obiteljskog života i ljudi koji pokušavaju objasniti sami sebe, a pritom uspijevaju objasniti nešto sasvim drugo.
Elizabeth Holmes možda je izgubila kompaniju, bogatstvo, ugled i slobodu, ali njezin talent za predstavljanje stvarnosti u poželjnom svjetlu očito je preživio sve poslovne i pravosudne nedaće. Sada je sama sebi najvažniji projekt, a njezin partner marno radi na promicanju tog projekta kao sušte istine. Podupiruća im je tehnologija, doduše, još uvijek u razvoju, rezultati ispitivanja nisu dostupni, a neovisna provjera pokazala se problematičnom. Ali investitori mogu odahnuti. Nakon Elizabeth, nitko im više neće pokušati prodati krv za novac. Moš mislit.