Pontiac Grand Prix iz 1969. godine nije vozio između 25 i 30 godina, gorivo u spremniku odavno se pretvorilo u ljepljivi talog, hladnjak je bio uništen, kočnice gotovo da nisu postojale, a motor u početku nije imao ni iskru. No poznati američki mehaničar i YouTuber Derek Bieri odlučio je pokušati nešto puno luđe od običnog pokretanja - ako uspije oživjeti Pontiac, njime će se odmah pokušati odvesti kući, oko 240 kilometara.

Iza automobila krije se neobična obiteljska priča. Pontiac Grand Prix Model J otac je svojedobno poklonio kćeri, a automobil je kasnije završio parkiran nakon što je ona u njemu izgubila vjenčani prsten. Nije ga željela prodati dok prsten ne pronađe, pa je Pontiac ostao u obitelji i godinama mirovao. Kada je obitelj naposljetku trebala prodati imanje, njezin sin izvadio je sjedala i konačno pronašao davno izgubljeni prsten. Automobil je nakon toga promijenio nekoliko štala, ali na cestu se nije vratio sve do 2026. godine.

Motor se vrtio, ali nije bilo ni iskre

Bieri je znao da ga čeka ozbiljan posao. Ispod golemog poklopca nalazi se Pontiacov 400 kubičnih inča, odnosno oko 6,6-litreni V8, a prva dobra vijest bila je da motor nije bio blokiran. Mogao se okretati, ali nije davao iskru. Mehaničar je nakon pregleda otkrio problem u razvodniku paljenja - raniji zahvat bio je napravljen tako da kontakti nisu pravilno radili. Nakon novih kontakata, kondenzatora i svjećica, sustav paljenja ponovno je proradio.

No tada je počela nova bitka. Originalni spremnik goriva nakon desetljeća stajanja više nije dolazio u obzir, pa je Bieri improvizirao privremeni dovod goriva iz zasebnog spremnika. Pontiac je napokon upalio, ali gotovo odmah iz rashladnog sustava krenula je mješavina hrđe i rashladne tekućine. Originalni hladnjak bio je praktički neupotrebljiv, a stradao je i sklop ventilatora.

Rješenje je pronašao u hladnjaku s Chevroletova pick-upa C10 iz 1974. godine, koji je prilagodio Pontiacu. Morao se pozabaviti i problemom prevelikog tlaka u rashladnom sustavu, a lista problema tu nije završila.

Sljedeći problem bio je još opasniji - automobil gotovo nije kočio

Pokrenuti motor jedno je, ali krenuti na put automobilom koji je nekoliko desetljeća proveo parkiran sasvim je nešto drugo. Pontiacove kočnice bile su praktički nepostojeće. Bieri je zato zamijenio prednje kočione čeljusti i pločice te napravio nove kočione vodove, dok je stražnji sustav uspio osposobiti dovoljno da automobil ponovno može razumno zaustavljati.

Ni ispušni sustav nije preživio desetljeća mirovanja, pa su dotrajali dijelovi uklonjeni i napravljeno je jednostavno privremeno rješenje. Pontiac je i dalje imao razloga za zabrinutost - pojavljivalo se upozorenje na nizak tlak ulja pri praznom hodu, motor nije radio savršeno na svim cilindrima, a ni gume nisu bile ono s čime biste mirno krenuli na dulje putovanje.

Sve bi to većinu vlasnika uvjerilo da automobil stavi na prikolicu.

Bieri je napravio upravo suprotno.

Nakon gotovo 30 godina krenuo je na put od 240 kilometara

Nakon što je Pontiac ponovno pokrenut i osposobljen dovoljno za cestu, Bieri je odlučio provjeriti može li automobil napraviti ono što nitko nije mogao znati - samostalno prijeći oko 150 milja, odnosno približno 240 kilometara, do njegove radionice.

Automobil koji desetljećima praktički nije napustio štalu tako je odmah završio na pravom putovanju kroz Tennessee. Unatoč svim problemima pronađenima tijekom oživljavanja, Grand Prix se na otvorenoj cesti smirio i počeo voziti znatno bolje nego što bi se moglo očekivati od automobila koji je nekoliko sati ranije bio potpuno nepokretan.

Najveće iznenađenje stiglo je na kraju - uspio je.

Pontiac Grand Prix iz 1969. prešao je cijelih približno 240 kilometara do radionice vlastitim pogonom, bez potrebe da ga netko usput spašava ili odvozi na prikolici. Bieri je tako automobil koji nije vozio između 25 i 30 godina ne samo vratio u život nego ga je praktički odmah poslao na ozbiljan test izdržljivosti.

Snimka njegova pothvata na kanalu Vice Grip Garage približila se dvama milijunima pregleda. Nije teško razumjeti zašto - automobil koji desetljećima stoji u štali već je zanimljiva priča, ali onaj koji nakon takvog mirovanja ponovno upali i zatim vlastitim pogonom prijeđe stotine kilometara sasvim je druga kategorija.