Kathryn Bigelow vrlo je ekonomična redateljica. Baš kao i u njezinu najvećem hitu, Oscarom ovjenčanom 'Naredniku Jamesu', u najnovijem, na Netflixu dostupnom 'Kući dinamita' nema nijedne sekunde viška, iako se istih tridesetak minuta stravičnog razvoja događaja ponavlja tri puta, iz tri različite perspektive. Događaji se neumoljivo nižu prema neizbježnom užasu, kao kakva grčka tragedija u kojoj nema boga iz mašine koji bi sve na kraju spasio. I premda finalni vatromet strave nikad ne vidimo, jasno nam je da će se dogoditi. Kathryn Bigelow i scenarist Noah Oppenheim to nam daju do znanja bez okolišanja, bez poštede i bez tračka nade. Eksploziju nam uskraćuju ne zato da bi nas poštedjeli, nego da bi nas – kao i svoje likove – ostavili da se sami kuhamo u vlastitoj tjeskobi. I da shvatimo: nije eksplozija najgora stvar u ovoj priči. Najgore je to što smo sve sami izazvali i što sad, ma koliko moćni, pametni, tehnološki potkovani i pripremljeni bili – nemamo pojma što sa svim time.

Ljudi su kvarljiva roba

Sve počinje ni iz čega – lansiranjem interkontinentalnog balističkog projektila iz izvora koji nijedan satelit, radar, obavještajna služba ni stručnjak ne uspijevaju na vrijeme detektirati. Možda je greška? - pitaj se svi, ali nije. Ispada da je riječ o samo još jednoj - ovaj put katastrofalnoj - epizodi iz historijskog serijala ljudske gluposti. Potrošili smo vrčeve zlata, milijarde dolara, eura, jena, kuna (?) i sve znanje svijeta na oružje i sustave kontrole, a zaboravili da smo mi sami kvarljiva roba. Čak i pod najskupljim oklopom tehnologije, i dalje smo ljudi koji će u ključnom trenutku nešto zajebat'. Kada projektil krene prema Chicagu i kad postane jasno da ništa – ali baš ništa od sve te moćne tehnologije, vojne sile i političkih pregovora – to ne može zaustaviti, bolno je i tragično kako preko nekoliko likova stane grozničavo ponavljati 'Možda bojeva glava neće eksplodirati. Ponekad se pokvare u zadnji čas.' Eh, pa sad… sad bi da se sve pokvari? Trebali ste sve pokvariti ranije – dok se još moglo spriječiti da raketa uopće poleti.

Iako film izgleda poput precizne digitalne simulacije vojne vježbe, Bigelow je redateljica koja se nije zadržala samo na ekranu koji odbrojava minute i sekunde pa ni samo na sobama za krizne situacije, u kojima se krize rasipaju po napuklim licima onih koji bi sve trebali držati pod apsolutnom, čeličnom kontrolom. I Bigelow i Oppenheim znaju da su najveće eksplozije one emocionalne i zato ubacuju male, naizgled usputne trenutke koji cijelu priču čine bolno stvarnom: bolesni sin kapetanice Olivije Walker (Rebecca Ferguson) kojem ona šalje puse porukom prije nego što mobitel mora ostaviti pred ulazak u kriznu sobu, njezine suze kad shvati da ništa nije uspjela riješiti, paničan poziv mužu u kojem mu govori da 'samo jebeno vozi što dalje od bilo kakvih gradova'. Tu je i mladi kolega koji se, između signala o nuklearnom napadu, prisjeća da taj dan planira zaprositi djevojku. Ili ministar obrane (Jared Harris) koji pokušava hladno razmišljati, dok u Chicagu – točno ispod putanje projektila – obitava njegova kći. U tom trenutku i najtvrđe srce mora zadrhtati. Ironiju Bigelow dovodi do vrhunca u sceni u kojoj se stručnjakinja za Sjevernu Koreju (sjajna Greta Lee) javlja u kriznu sobu s polja na kojem se – iz zabave (!!!) – rekonstruira bitka kod Gettysburga. Dok njezin sin trčkara između šatora i lažnih topova, ona pokušava spasiti svijet od stvarnog rata. Ironija je toliko gusta da se može rezati bajunetom.

Posebno je briljantno snimljena perspektiva mladog zamjenika savjetnika za nacionalnu sigurnost, Jakea Baeringtona (fenomenalni Gabriel Basso). Taj se mladi junak cijelo vrijeme ovog nuklearnog horora ne prestaje kretati. Zatječemo ga u autu sa suprugom, dok se vraća s pregleda kod porodničara jer uskoro očekuju dijete. Baerington zbog toga kasni na posao i zbog poziva iz kriznog centra istrčava na ulicu. Drugi ga sudionici tog strašnog i grozničavog konferencijskog poziva zato vide dok trči po ulicama, veza mu se povremeno prekida, a mi ga vidimo kako kroz tri perspektive ove uvertire u masovnu tragediju dinamično prolazi kroz javne prostore (ulice Washington D.C.-ja u jutarnjoj gužvi), kroz čuvani ulaz za 'pješadiju' Bijele kuće, gdje ne zna kako bi se probio kroz detektore metala, zaštitare i kolege koji ga pitaju za nerođenu bebu i suprugu a da pritom ne prekida najvažniji poziv koji će ikada primiti u životu. Baerington ne staje ni časa – čak ni pri dolasku u sobu za krizne situacije Ovalnog ureda na sjeda, nego se doslovno do zadnjeg trenutka bori na nogama. Zove svjetske vođe, objašnjava zašto sustavi presretanja nisu pouzdani jer je to 'kao da metak gađaš metkom', pokušava predsjednika uvjeriti da odmazda nije rješenje i da će time samo sve pogoršati… Baerington je mladi heroj-idealist u ovoj beznadnoj priči i njegova dinamična pojava utjelovljenje je ideje da nada umire poseljdnja. Sjajno izvedeno.

Idris Elba kao stvarni predsjednik koji igra košarku sa curama

Zanimljivo je u cijelu priču uveden i američki predsjednik. Dobar dio filma čujemo ga samo kao glas, a na ekranu konferencijskog poziva vidimo samo mrak i akronimsku apoziciju POTUS. Očito je negdje gdje ga kamere videopoziva iz sigurnosnih razloga ne dohvaćaju, i tek u trećem segmentu filma doznajemo gdje. Igra košarku s curama. I drži govore o tome kako 'zajedno možemo riješiti sve', kao pravi političar. A onda, kad izbije frka, svi ti govori postaju tek odjeci bezbrižne (i ne naročito smislene) prošlosti. Kao i istinski plemenita misija njegove supruge, koja negdje u Keniji spašava slonove i preko satelitskog mobitela nikada i ne uspije saznati što se doista zbiva.

Glumačka postava briljira. Idris Elba jest predsjednik – ne maneken vlastite pojave, kao u brojnim ulogama dosad, nego stvaran, prokrvljeni čovjek koji u trenutku svjetske propasti ne zna što bi. Psuje, viče, pokušava biti racionalan, ali i on, u konačnici, reagira kao svaki drugi čovjek koji je upravo shvatio da nema kontrolu ni nad čime pa ni nad vlastitim strahom. Rebecca Ferguson ponovno je sjajna u ulozi no-nonsense praktičarke koja pokušava zadržati razum dok se sve raspada. Gabriel Basso, Jared Harris, Greta Lee – svi redom briljantni, svi dovoljno suzdržani da djeluju uvjerljivo, ali dovoljno emotivni da nas pogode točno tamo gdje treba. Bigelow je i ovdje majstorica tempa i atmosfere – sve drži pod naponom, a da nikad ne pribjegava jeftinom šoku ni patetici. Snima ratni film bez rata, akcijski film bez akcije i horor bez čudovišta. Jer ovdje je čudovište čovjek – i njegov genijalno konstruiran sustav samouništenja.

'Kuća dinamita' zapravo je priča o našoj kolektivnoj hamartiji – tragičnoj pogrešci koja nas vuče u propast. Gradili smo oružja da nas brane, a zapravo smo si njima vezali štrik oko vrata. I kao u svakoj grčkoj tragediji, naš heroj – čovječanstvo – neće poginuti zato što ga netko ubije, nego zato što sam sebe ne može prestati obožavati. Film je formalno triler, tematski ratna drama, a emocionalno – čisti horor. Jer od ovog užasa nema buđenja. Samo duga, tiha špica i osjećaj da bi bilo bolje da sutra netko isključi struju cijelom planetu – čisto da se više ne igramo boga.

'Kuća dinamita' je potresan film koji dokazuje da Kathryn Bigelow i dalje zna snimiti priču koja se gledatelju kuha u duši i nakon što se odvrti odjavna špica. Neće vam uljepšati vikend, ali će vam možda razbistriti glavu. A to, ruku na srce, danas vrijedi više od bilo kakvog happy enda. Ako vas zanima kakav bi kraj svijeta izgledao bez čudovišta, zombija i apokaliptičnih superjunaka – pogledajte ovaj film. Bit će vam jasno da je najveće čudovište uvijek ono koje viđate u ogledalu.