Streaming platforme i serije na njima u zadnje me vrijeme sve češće podsjećaju na onaj filing kad otvorite frižider, on je prepun, sve u njemu lijepo izgleda, ali vam se baš ništa od toga ne jede. Takva je obijest ili, kako bi to rekle purgerske milostive, prokšenost ponekad posljedica prevelikog izbora ili gledateljske prezasićenosti, ali ponekad – zapravo često – takav dojam proizlazi iz činjenice što ondje pronalazimo serije koje su baš kao i gore opisane namirnice u frižideru. Lijepe, fino, posložene, s pristojnim sastojcima i dobro dizajniranim pakiranjem, čak ni okus nije loš, ali – zašto bi to, zaboga, itko jeo i zbog čega bi ikome doista bilo zanimljivo. Zašto su uopće te serije snimljene?

Upravo me takav dojam obuzeo prilikom gledanja serije 'Ljubavna priča: John F. Kennedy Jr. i Caroline Bessette' na platformi Disney + (inače je Hulu/FX serija). Sve je tu: glamur, tragedija, slavna imena, dobra produkcija, ozbiljni glumci, čak i onaj diskretni šarm devedesetih koji danas izgleda kao retro verzija nevinosti. I opet – negdje oko treće epizode počela sam se pitati zašto ja to gledam.

Ali ajmo ispočetka.

Serija je nastala u produkcijskoj orbiti Ryana Murphyja, televizijskog maga koji je već doktorirao pretvaranje stvarnih priča u raskošne, emocionalno nabijene serije. Autorstvo scenarija potpisuje tim koji NE uključuje Murphyja, ali koji očito zna svoj posao – epizode su uredno strukturirane, dijalozi tečni, a dramaturgija dovoljno pitka da vas drži uz ekran. No Murphyjev rukopis osjeti se u svemu: u naglašenoj estetici, u fetišizaciji slavnih lica, u onoj specifičnoj mješavini ozbiljnosti i tabloidnosti koja uvijek malo (ili puno previše) koketira s kičem, ali ga nikad sasvim ne priznaje (ili se utopi u njemu).

U središtu su, naravno, John F. Kennedy Jr. i Carolyn Bessette. Johna glumi Paul Anthony Kelly – i to čini pristojno jer ga ne pokušava imitirati nego interpretirati, pri čemu uspješno hvata onu specifičnu kombinaciju šarma i lagane dezorijentiranosti čovjeka koji je rođen u priči većoj od sebe. Njegov John nije ni heroj ni žrtva, nego nešto puno neugodnije za gledanje – simbol koji pokušava glumiti čovjeka. Carolyn tumači Sarah Pidgeon, i tu serija zaista pogađa: ona joj daje potrebnu mješavinu samopouzdanja i krhkosti žene koja zna tko je, ali se istodobno mora nositi s činjenicom da je svijet uporno vidi kao dodatak nečijem prezimenu. Njezina Carolyn nije ni hladna ikona stila ni romantična junakinja, nego netko tko sve vrijeme vodi tihi, iscrpljujući rat s tuđim projekcijama.

U seriji je možda najzanimljivije odigran lik Jacqueline Kennedy Onassis, koju tumači Naomi Watts. Uloga je kratka, Watts s Jackienom smrću iz serije nestaje u trećoj epizodi, ali je, kao što to Naomi i inače biva, vrlo upečatljiva, čak debelo u crvenom da zasjeni ostale likove. Watts igra Jackie kao ženu koja je već preživjela sve moguće verzije kennedyjevske tragedije i sada samo smireno, gotovo aristokratski promatra kako se ista sudbina polako približava njezinu sinu. I u tih nekoliko epizoda uspije napraviti ono što seriji inače nedostaje – dati joj težinu koja nije samo dekorativna. No trude se autori, glumci i produkcija i s ostalim, nije da se ne trude. Samo što baš skroz ne uspijevaju.

Određenu ulogu u priči igra i JFK Jr.-ov časopis 'George', Johnov pokušaj da politiku učini ‘seksi’, odnosno da spoji javni život i pop-kulturu u nešto što bi bilo i pametno i čitljivo. Danas to zvuči kao ideja iz paralelnog svemira, ali devedesetih je imalo smisla – bio je to pokušaj da se politika prestane obraćati isključivo ozbiljnim ljudima u sivim odijelima i počne komunicirati s publikom koja čita lifestyle časopise. Serija to koristi kao simbol njegove ambicije, ali i kao podsjetnik na to koliko je zapravo bio zarobljen između vlastitih želja i naslijeđenog mita. Šteta je što ta priča o 'Georgeu', međutim, nije malo razigranija jer bi to, recimo, bilo mnogo zanimljivije od tolikog fokusiranja na 'ljubavnu priču', ali vjerojatno u seriji koja se doslovno i zove 'Ljubavna priča' nije moglo biti drugačije.

Serija koja postoji jer – može

No sve to, da ponovim još jednom, funkcionira. Gluma je dobra, produkcija još bolja, kostimi i scenografija toliko precizni da biste najradije uskočili u ekran i ukrali Carolyninu garderobu. Ali. Postoji to ‘ali’ koje dođe kao pijani tetak na svadbu i pokvari atmosferu. Problem ove serije nije u tome što je loša. Problem je u tome što je – suvišna. I to na onaj način koji najviše živcira: sve je napravljeno kako treba, a opet imate osjećaj da gledate nešto što postoji samo zato što može postojati. Jer koliko god se serija trudila uvjeriti nas da je riječ o važnoj priči, teško je ignorirati činjenicu da gledamo još jednu iteraciju beskonačne fascinacije slavnim i privilegiranim ljudima.

Ljudima koji su, istina, doživjeli stvarnu tragediju, ljudima čije se tragedije čine kao dio nevjerojatne, goleme zle kobi bačene na jednu familiju, pa onda još i na jednu familiju koja je svojom tragedijom, ali i svojim djelovanjem imala velik utjecaj na američko društvo i povijest, ali… (opet ALI!)… ne može se pobjeći činjenici da se ova serija ne bavi time. Nego se bavi privilegiranim životom privilegiranih bogataša koji s pravom realnošću ljudskog života imaju vrlo malo dodira. I sva Johnova vrludanja biciklom po Manhattanu, sve Carolynine popušene cigarete u hodu po njegovim pločnicima to ne mogu sakriti.

I tu se čovjek počne pitati – zašto ja to gledam? Gdje su svrha i smisao ovoga? Je li to opet besmisleno, tabloidsko virenje u živote kakvi su nam nedostižni? Možemo li iz toga išta naučiti, je li to sadržaj koji nas može bilo čime obogatiti – ma, može li nas uopće ičim novim zabaviti?

Američki povjesničar Daniel J. Boorstin još je šezdesetih skovao pojam ‘pseudodogađaja’ – događaja koji postoje prvenstveno zato da bi bili medijski zabilježeni. Nešto se događa jer će biti snimljeno, fotografirano, distribuirano. Kennedyjevi su, gotovo savršeno, upali u tu logiku: njihovi životi nisu samo praćeni, nego su postali kontinuirani niz događaja koji su imali smisla samo zato što su bili gledani. Boorstinova slavna definicija celebrityja – ‘osoba poznata po svojoj poznatosti’ – u slučaju te obitelji – s izuzetkom nesretno ubijenog predsjednika – gotovo je školski primjer takvog slučaja, a ova serija hrani se tim fenomenom.

Sociolog Chris Rojek s tom pričom o celebrityjima ide i korak dalje pa tvrdi da su celebrityji ‘kulturni proizvodi’, industrijski generirane figure u koje publika ulaže emocije. I to ne spontano, nego kroz stalno ponavljanje istih narativa: ljubav, uspjeh, pad, tragedija. Kennedyjevi su idealan paket – imaju političku moć, estetsku privlačnost i niz tragedija koje se mogu beskonačno reciklirati. Oni su, da budemo brutalno iskreni, savršen sadržaj.

Na kraju se osjećate kao da ste se prejeli praznih kalorija

I upravo zato je problem kad serija poput ove sve to uzme – i ne učini ništa s tim. Jer ne propituje. Ne razotkriva. Ne kaže: gledajte kako se proizvodi mit. Umjesto toga, ona mit reproducira, možda malo sofisticiranije, ali i dalje bez distance. Serija nam, doduše, blago namiguje u pravcu u kojem bismo trebali zaključiti da je slava teret i problem, da slava proizvodi tragedije, da je velika slava poput zle kobi koja se, eto, može zalijepiti i za jednu veliku ljubav i za jednu cijelu obitelj, da ne kažem dinastiju, i da je slava ono što ih je sve na kraju satrlo. Ali, iskreno rečeno, ova serija to čini mlako i impotentno. Važnije joj je drljati po Johnovu ukradenom biciklu, (upitnoj) činjenici da je Carolyn, prije nego što se spetljala s njim, praktički OTKRILA Kate Moss i sličnim 'štiklecima' za tabloidske članke.

Jedino što su postigli tim namigivanjem u pravcu doista zanimljive teme slave kao zle kobi bilo je to da sam se sjetila jedne dokumentarne serije koja je to učinila mnogo bolje – dokumentarne serije 'Slava dvadesetog stoljeća' Clivea Jamesa. James je u toj seriji secirao fenomen slave s kombinacijom ironije, erudicije i britanskog cinizma koji je toliko precizan da i danas djeluje svježe. Analizirao je kako se slava konstruira, kako mediji proizvode ‘velike priče’ i kako publika sudjeluje u toj konstrukciji – često bez ikakve svijesti o tome. Pokazao je da slava nije samo osobna sudbina, nego društveni mehanizam, gotovo industrijski proces, u kojem su i slavne osobe i publika jednako uhvaćene u petlju uzajamne fascinacije. I nakon toga – iskreno – teško je ozbiljno shvatiti svaku novu seriju koja nam otkriva da je slava teret. To je kao da vam netko 2026. godine objašnjava da je voda mokra, ali uz violine i slow-motion.

I tu 'Ljubavna priča' definitivno zapinje. Ona izgleda kao da stalno ponavlja: ‘ovo je važno, ovo je tragično, ovo je veliko’, dok se gledatelj pita: 'Ma, po čemu?’. Odgovor je, nažalost: ni po čemu. Zato ova serija ostaje ono što jest – tehnički vrlo dobra, estetski privlačna, povremeno čak i zabavna, ali u konačnici bespotrebna. I zbog toga – barem meni – podosta iritantna.

Da se vratimo na početnu usporedbu s frižiderom i namirnicama – na kraju vam uz nju ostaje osjećaj sitosti, čak prezasićenosti, ali i totalne, besmislene praznine. Prazne kalorije, reklo bi se. A to za seriju koja toliko inzistira na emociji da se čak i nazvala ljubavnom pričom, baš i nije mali problem.