Prije nego što počnem pisati o novoj seriji na HBO-u i HBO Maxu, humorističnoj seriji 'Pijetao' sa Steveom Carellom, moram reći nešto o njezinu koautoru Billu Lawrenceu jer već dugo i vjerno volim tog televizijskog autora. A kad kažem 'dugo i vjerno', pritom ipak ne mislim 'bezuvjetno'. Moja naklonost prema Billu, naime, duga je, stabilna i puna razumijevanja, ali i povremenog kolutanja očima koje bi, da ima zvuk, vjerojatno odzvanjalo kao crkvena zvona.

Bill nije mali igrač. Čovjek je to koji je od 'Svih gradonačelnikovih ljudi' preko 'Stažista' do serija 'Ted Lasso' i 'Shrinking' (zadnjima dvjema je koautor, kao i 'Pijetlu') izgradio vrlo specifičan televizijski svemir – svemir u kojem ljudi stalno nešto osjećaju, često ne znaju što bi s tim osjećajima i još češće to rješavaju humorom koji balansira između pametnog i infantilnog, ironično-profinjenog i slapsticka, suptilnog i debilnog. Ukratko, riječ je o svemiru u kojem se mnogi od nas, uključujući mene, osjećaju kao doma. Možda zato što su glavni akteri toga svemira odrasli ljudi upitne zrelosti. Ljudi s karijerama, kreditima i traumama, ali s emocionalnim refleksima petogodišnjaka, što je i mnogima od nas koji smo dobro zagazili u godine koje počinju s peticom – itekako poznato. Lawrence to razumije. Ili barem uspješno simulira razumijevanje.

No ista ta formula koja ga je učinila velikim zna mu se i obiti o glavu. 'Shrinking' mi je, primjerice, baš sjeo kao točno odmjeren miks tuge, humora i terapijske introspekcije, prva sezona 'Teda Lassa' bila mi je čista televizijska sreća, 'Stažisti' su na neki način bili formativni za moj televizijsko-serijski ukus, ali i te serije, koje bih definitivno uvrstila u svoj kanon onoga čega ću se iz svoje TV i streaming gledateljske anamneze zauvijek sjećati – nisu mi uvijek bile jednako dobre. 'Ted Lasso' nakon prve sezone – od meh do ajme majko, 'Shrinking' u početku briljantan, sada već rutinerski, 'Stažisti' u zadnjoj sezoni i u najnovijem revivalu – hm… NE! A bilo je i Billovih pokušaja koji su me ostavljali potpuno hladnom, kao što je primjerice 'Cougar Town'.

Kako onda u tom pejzažu figurira njegova najnovija serija?

'Pijetao' neće završiti toplim zagrljajem

'Rooster', kod nas preveden kao 'Pijetao', stigao je na HBO početkom ožujka, s tjednim ritmom emitiranja. Dosad su prikazane tri epizode od ukupno deset, a četvrta je najavljena za kraj ožujka, što znači da smo još u fazi upoznavanja – ali i da imamo dovoljno materijala za ranu dijagnozu. A ona, ukratko, glasi: Lawrence radi isto što i uvijek – samo ovaj put s puno manje iluzija da će sve biti u redu i završiti toplim zagrljajem. Iako je i dalje na terenu emocionalno nezrelih odraslih likova, sad mu se već vide godine. Ne počinje mu serija badava pjesmom 'Bizarre Love Triangle' New Ordera – pjesma je to i moje i Billove mladosti, a i mladosti njegova najnovijeg glavnog lika, kojeg glumi Steve Carell, i koji je čak i nešto stariji (od Billa šest, od mene osam godina). Teritorij je to starije sredovječne generacije X. A ima još takvih pjesama u seriji, što me odmah razveselilo.

Radnja je smještena na elitni američki liberalno-umjetnički koledž Ludlow, kamo dolazi Greg Russo (Carell), uspješan autor popularnih krimića o detektivu nadimka Rooster. Formalno – gostujuće predavanje. Stvarno – dolazi provjeriti kako mu je kći Katie (Charly Clive), profesorica na istom fakultetu, kojoj se život upravo raspao jer ju je muž Archie ostavio zbog studentice Sunny. Koja je, naravno, trudna. Jer zašto stati na jednoj komplikaciji kad možeš odmah ići na pedeset? Katie na to reagira kao i svaka racionalna, emocionalno stabilna osoba – zapali mu antikvarni primjerak 'Rata i mira', a usput i kuću. I tu serija jasno postavlja ton: ovo nije suptilna akademska satira, nego komedija srama, bijesa i ljudi koji bi već odavno trebali znati bolje, ali ne znaju.

Greg nije ništa bolji. Dapače, on je hodajući paradoks – čovjek koji je u svojim knjigama stvorio samouvjerenog, zavodljivog, gotovo mitskog 'pijetla', a u stvarnosti je nesiguran, tašt i emocionalno zakasnio. Carell to igra savršeno, u svom prepoznatljivom registru smiješnog gubitnika s dušom, negdje između Michaela Scotta i ozbiljnijih dramskih uloga koje je godinama gradio. Katie pak nije simpatična žrtva, nego žena koja se raspada ružno i uvjerljivo. Danielle Deadwyler kao Dylan, prvi Gregov kontakt s koledžom, prva kolegica, prijateljica i mogući ljubavni interes – donosi prijeko potrebnu dozu gravitacije i figurira kao straight man u seriji, Phil Dunster kao Archie utjelovljuje šarmantnog kukavicu, a Lauren Tsai kao Sunny funkcionira kao personifikacija generacijske promjene koja starijima ide na živce već samim postojanjem. Tu je i John C. McGinley, legendarni dr. Cox iz 'Stažista', ovdje rektor sveučilišta, dr. Walter Mann, otprilike jednako sulud kao i Cox i divan, kao što to McGinley uvijek biva. Šteta što – barem zasad – u 'Pijetlu' nema Lawrenceove supruge, predivne i, jednako kao i McGinley, prepoznatljive Christe Miller, jer bismo onda imali kompletan Billov autorski potpis i u castu.

Tematski, 'Pijetao' je čisti Lawrence – emocionalna nezrelost, roditeljstvo odrasloj djeci, kriza srednjih godina, potreba za reinvencijom – ali i nešto dodatno: akademski narcizam i ideja da je kampus mjesto na kojem ljudi ne sazrijevaju, nego zaglave u produženoj adolescenciji. To nije svijet mladih koji traže sebe, nego odraslih koji se prave da su još uvijek u potrazi.

Kad to usporedimo s ostatkom Lawrenceova opusa, dobivamo zanimljiv presjek. 'Stažisti' su bili njegov najluđi, najbrži i najemotivniji projekt – serija koja je mogla u jednoj minuti cirkusirati kao totalni apsurd, a u sljedećoj te razvaliti tugom. 'Ted Lasso' je njegova bajka – idealizirani svijet u kojem dobrota ima smisla, barem dok se ne razvuče preko tri sezone i izgubi fokus. 'Shrinking' je njegova terapija – najiskrenija, najkonkretnija, najspremnija priznati da su ljudi kaotični i često pogrešni.

'Pijetao' je, u toj galeriji, možda najbliži onome što je Lawrenceovo poimanje realnosti. Jer dok je Ted Lasso bio lik kakav bismo htjeli biti, a Jimmy iz 'Shrinkinga' lik kakav jesmo kad puknemo, Greg Russo je lik kakav smo kad se pravimo da nismo pukli. On je čovjek koji održava sliku o sebi dok mu se život raspada iza kulisa. I to je, nažalost, svima nam vrlo poznata situacija. U usporedbi gledateljskog doživljaja glavnih likova, Ted je najzaokruženiji i najlakše ga je voljeti. Jimmy je najdinamičniji i najiskreniji u svojoj pogrešnosti, a najnoviji Greg možda i najzanimljiviji jer stalno zapinje o vlastite iluzije. Po emociji, 'Shrinking' najjače udara. Po ansamblu i strukturi, 'Ted Lasso' je i dalje najčišći. 'Pijetao' zasad djeluje kao serija koja još traži ravnotežu, ali i kao ona koja ima potencijal najviše reći o stvarnim nesređenim životima.

Problem je, međutim, u tome što se Lawrence pomalo ponavlja. Njegovi likovi, ritam, emocionalni lukovi priče – sve smo to već vidjeli. Razlika je u nijansama, a 'Pijetao' zasad više djeluje kao varijacija nego kao nova faza. No kad pogodi, pogodi. Kad se humor i nelagoda spoje kako treba, kad likovi prestanu biti simpatični i postanu stvarni – serija ima onu staru Lawrenceovu sposobnost da te nasmije i istodobno satre.

Zaključno: 'Pijetao' nije revolucionaran, nije ni najbolji Lawrenceov projekt, ali je dovoljno zanimljiv, glumački jak i tematski pogođen da ga vrijedi gledati. Neće promijeniti serije, žanr, streaming, HBO ni gledateljstvo, ali će vam, ako ništa drugo, pokazati koliko je tanka granica između 'imam sve pod kontrolom' i 'spalila sam kuću jer me muž prevario sa studenticom'. A Bill Lawrence? On ostaje ono što je oduvijek bio – majstor emocionalne komedije s velikim srcem i ograničenim brojem trikova koje, doduše, zna izvesti bolje od većine. I možda je to u redu. Jer, realno, ni mi, likovi u stvarnom životu, nemamo baš beskonačan repertoar. Samo ga ponavljamo dok se pravimo da svaki put prvi put igramo istu scenu.