TV KRITIKA ZRINKE PAVLIĆ

Serija 'Atypical': Zašto su, zaboga, tako plašljivi?

  • Zrinka Pavlić
    Autor: Zrinka Pavlić
  • Zadnja izmjena 20.08.2017 15:24
  • Objavljeno 20.08.2017 u 13:41
Keir Gilchrist kao Sam Gardner, glavni lik serije 'Atypical'

Keir Gilchrist kao Sam Gardner, glavni lik serije 'Atypical'

Izvor: Screenshot / Autor: Greg Gayne/Netflix

U seriji 'Atypical', koja se bavi 18-godišnjim Samom koji je na spektru autizma i njegovom obitelji, svi su glumci izvrsni, vidi se da su autori istražili temu autizma, pohvalna je namjera da se gledatelji informiraju o takvim ljudima i ton je takav da serija jednostavno mami simpatije i blagonaklonost. No ukupni je rezultat ipak osrednji.

Kada je riječ o televizijskim serijama koje se bave određenim skupinama ljudi koji su drugačiji od većine - primjerice, osobama s posebnim potrebama ili mentalnim poremećajima - u njima uvijek postoji tanka granica između osvještavanja i banaliziranja. Tomu je tako zbog toga što se istodobno pokušavaju prikazati specifični problemi koji se odnose na 'drugačije' ljude, ali se gledateljstvu pokušava i približiti način razmišljanja takvih ljudi te se njihova specifična iskustva još  k tome (sasvim opravdano) nastoje uklopiti u univerzalna ljudska. Taj pristup - 'oni su drugačiji od vas, ali su zapravo isti kao i vi' - nije nimalo jednostavan, pa zbog toga često ne uspijeva te završava u trivijaliziranju, stereotipiziranju i nedovoljno kompleksnom prikazu situacije glavnih junaka.

Tako se nešto dogodilo i novoj Netflixovoj seriji 'Atypical'dramediji o Samu Gardneru, 18-godišnjaku na spektru autizma (onome visokofunkcionalnom i verbalnom) koji ima velikih problema sa socijalnim interakcijama, ali ima i veliku potrebu za nekim sasvim uobičajenim tinejdžerskim 'ostvarenjima'. Primjerice, želi biti u vezi s djevojkom, što je i glavni pokretač radnje u seriji. 

Sam, naravno, nije jedini čiju priču pratimo u seriji. Tu je i njegova obitelj - majka Elsa (Jennifer Jason Leigh), otac Doug (Michael Rappaport) i sestra Casey (Brigette Lundy-Paine) - u kojoj se svatko na svoj način pokušava nositi sa Samovom ličnošću, ali se usput bakću i s vlastitim, sasvim individualnim problemima. Sve uloge u toj obitelji - od samog Sama do njegove sestre - dodijeljene su beskrajno talentiranim glumcima, ali problem nastaje kada postane vidljivo da su i sve te uloge pomalo - ili mnogo više od pomalo - klišeizirane.

Problem nastaje već kod prikaza samog Sama, koji jest simpatičan i mladi ga Keir Gilchrist sjajno igra, ali nekako prečesto ispada nalik Sheldonu Cooperu iz 'Teorije velikog praska'. To vjerojatno ima svoj rezon - mnogi koji su imali iskustva s osobama na tom dijelu spektra autizma već su odavno na temelju Sheldonova ponašanja 'dijagnosticirali' i njega - no nije problem u simptomima, nego u tome što je Sam, baš kao i Sheldon, sa svojim ponašanjem i razmišljanjem vrlo često šlagvort šala u ovoj seriji. I dok je to u klasičnom sitcomu kao što je 'Teorija velikog praska' donekle legitimno (premda ne osobito profinjeno), serija kao što je 'Atypical' po mnogočemu ostalom pretendira biti drugačijom i takav joj manevar ne ide u prilog.

Foršpan za seriju 'Atypical'

Autor: Netflix

Još je veći problem prikaz Samove majke Else. Glumi je nevjerojatno talentirana i sposobna glumica Jennifer Jason Leigh, ali njezin talent i sposobnosti u ovom slučaju baš i nisu naišli na neki izazov. Elsa je, naime, prikazana kao vrlo naporan stereotip pretjerano zaštitnički usmjerene majke koja teško podnosi sinovu potrebu za djelomičnim osamostaljivanjem i pokušajima komunikacije s 'neurotipičnim' tinejdžerima. Osim te krize, Elsu pere i kriza srednjih godina, pa pratimo i taj rukavac priče, koji je još gore klišeiziran i bezvezan, dok je jedna zanimljiva sitnica - to da se i kod Else primjećuju neke natruhe ponašanja koje bi se moglo svrstati u spektar autizma - dosta površno i usputno obrađena.

Nešto su zanimljiviji Samov otac - također povjeren jednom od glumačkih 'teškaša', Michaelu Rappaportu - i Samova sestra, no dok kod Samove sestre, osim izvrsnog prikaza njezina odnosa prema bratu, imamo i priču o njezinom životu mimo toga, Samov otac Doug kao da uopće ne egzistira izvan odnosa sa sinom  i ostatkom obitelji. I još se povrh toga ponaša kao da je sinovo stanje primijetio otprilike prekjučer pa se tek sada uči odnosu s njim.

Kada se krug proširi na ostale likove u seriji, situacija postaje još gora, posebno kada se u priču uplete Samov kolega sa studentskog posla u trgovini tehničkom robom, a koji je najgora vrsta stereotipiziranog 'smiješnog prijatelja'. Samova psihologinja i ljubavni interes, Julia, također jedva da postoji izvan svoje tehničke uloge cilja Samove naracije i... nekako sve to ne funkcionira. 

Postoji tu i još jedna stvar. Dok sam gledala seriju, nekoliko sam se puta zapitala zašto su uopće angažirali stručne savjetnike i razgovarali s obiteljima čiji su članovi u spektru kada je rezultat takav da se u 'osvještavanje' ubrajaju uglavnom stvari i pojave koje svaki malo informiraniji korisnik interneta zna o spektru. I zašto su,  zaboga, tako plašljivi? Zašto je serija morala biti o osobi koja je baš tako iznimno visokofunkcionalna da se čak ni osobito ne ljutiš kada je se blago sprda?

Uglavnom, bojim se da 'Atypical' nije jedan od Netflixovih uspjeha. Ima dobre namjere, ima sve prave sastojke, ali izvedba mu je osrednja. I u onom plesu uz granicu između osvještavanja i banalnosti malo prečesto gazi na pogrešnu stranu te granice. A to je šteta.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!