Predstava je nastala prema ranoj ekspresionističkoj drami Miroslava Krleže 'Michelangelo Buonarroti', u kojoj veliki kipar u Sikstinskoj kapeli stvara 'Dan gnjeva Gospodnjeg'. S obzirom na to da radi za novac, Michelangela muči pitanje umjetničke slobode, ali i odnos s Bogom. Autor adaptacije je Milan Matthis Marković, a dopisao je cijeli jedan čin i tako snažno aktualizirao taj Krležin tekst.

Horvatu je ovo već treći Krleža u Hrvatskoj. Prvo je u Gavelli postavio 'Hrvatskog boga Marsa', a zatim u riječkom HNK-u Ivana pl. Zajca također autorski projekt 'Nad grobom glupe Europe', nadahnut Krležinom 'Hrvatskom rapsodijom', koji je već prije premijere izazvao skandal zbog toga što je HAZU zabranio korištenje originalnog naslova Krležina djela. Horvat je i profesor na Akademiji za gledališče, radio, film in televizijo (AGRFT) u Ljubljani, a njegove su predstave dobile mnoge nagrade. Primjerice, već je za predstavu 'Elsinor' iz 1995. dobio Prešernovu nagradu za režiju, a za predstavu 'Alamut', u kojoj se bavio političkom manipulacijom u kontekstu religioznog fanatizma, dobio je Nagradu za najboljeg mladog redatelja na Salzburger Festspieleu. Potom su uslijedile Šeligova nagrada za najbolju predstavu u cjelini na 38. Tjednu slovenske drame u Kranju za 'Romantične duše' te Borštnikova diploma i posebna nagrada za režiju 'Makbeta', dok je njegov oratorij 'Igra o Antikristu' žestoko uzburkao duhove u Sloveniji.

Prvi put radite na Dubrovačkim ljetnim igrama. Što vam to znači i koliko se rad u Dubrovniku razlikuje od rada u kazalištu?

To je rad u ambijentu i ne radi se svaki dan. Dubrovnik je jako specifičan grad, a dvorište samostana na Lokrumu, koji smo izabrali za predstavu, ima posebnu magiju. Kada se radi u ambijentu, uvijek se radi na neki način o spektaklu, dakle o intervenciji u prostor, što znači konflikt ili komunikacija između kazališta i realnosti. I to mi je zanimljivo.

Krležin 'Michelangelo Buonarroti' nikada se nije postavljao u Dubrovniku. Kako je došlo do postavljanja te ekspresionističke Krležine drame? Je li to bio vaš izbor?

U riječkom HNK-u Ivana pl. Zajca radio sam s dramaturgom Milanom Markovićem predstavu 'Nad grobom glupe Europe', koja se na početku zvala 'Hrvatska rapsodija'. Kako smo jako lijepo surađivali, razmišljali smo o novoj suradnji, a zatim smo s bivšom ravnateljicom riječke Drame Jelenom Kovačić počeli razgovarati o naslovu koji bi bio zanimljiv i Dubrovačkim ljetnim igrama. Kako sam već radio dvije predstave po Krleži u Hrvatskoj, zaključili smo da bi bilo dobro da nastavimo dijalog s Krležom u suvremenim uvjetima. Ovo je moj treći Krleža u Hrvatskoj.

Što vam je bilo najuzbudljivije u 'Michelangelu Buonarrotiju'? Odnosno jeste li stavili naglasak na pitanje umjetničke slobode ili na Michelangelovu svađu s Bogom?

Taj rani Krleža meni je jako uzbudljiv. U tim ranim djelima Krleža donosi estetiku i pitanja koja su obrađena na umjetnički iznimno snažan način. Toga nema u kazališnom kanonu, a nema ga ni na prostorima bivše Jugoslavije. Kad smo na početku rada razgovarali o tom tekstu, zaključili smo da će to biti predstava 'od Pape do kavane'. Michelangelo se cijelo vrijeme kao Prometej bori protiv institucija moći i uzima novac kao Juda Iskariot, a postoji i zanimljiva epizoda u kojoj on zapravo želi biti Bog, no ne može, a onda bi se želio vratiti ograničenim stvarima, narodu, i odlazi u kavanu, ali ga narod izbaci. Danas je vrlo aktualno pitanje položaja umjetnika u Sloveniji, u kojoj je snažna konzervativna politička struja. Suvremena umjetnost postaje na neki način talac politike, što znači da desna konzervativna struja postavlja pitanje zašto daje novac nekome tko radi neki glupi body art, doji neko pseto ili druge lude stvari ako bi se tim novcem mogla izgraditi nova škola ili kupiti aparati za odjel onkologije. Oni razmišljaju - zar ne bi bilo bolje da umjetnost nije kritična i da nije otrov, nego da je lijek i da nas tješi nakon radnog dana. Takvo razmišljanje je opasno, jer svrha umjetnosti nije da tješi, nego da kritizira. Mislim da i Krleža shvaća umjetnost kao dozu otrova.

Referirate li se u predstavi na aktualnu situaciju? Bavite li se primjerice institucijom Crkve i njezinim miješanjem u politiku s obzirom na to da Michelangelo tijekom drame prolazi kroz razne faze odnosa s Bogom? Tko je danas taj Michelangelo Buonarroti, taj umjetnik, kulturni djelatnik koji je razapet između novca i slobode?

Ne, ne bavimo se Crkvom na taj način. Kad god radim Krležu, uvijek ulazim u dijalog s njim iz neke naše današnje pozicije, pa je tako Milan Marković dopisao novi čin. Mislim da kazalište ima smisla samo onda kada govori o ovom trenutku i u ovom prostoru. Ovo je autorski projekt i u njemu su bitne dvije stvari. Jedno od najvažnijih pitanja današnjih umjetnika jest zašto to rade. Zašto se bavim umjetnošću? Za koga to radim? Zašto još uvijek, kada sam već 47 godina na ovom svijetu, kako kaže Michelangelo, 'zabadam' bojama i plohama u ljude? Zašto to radim? Zašto? A to pitanje postavljaju i drugi ljudi, koji nisu umjetnici. Dakle uzmemo iste probleme i stavimo ih u suvremeni kontekst. S druge strane, bavimo se užitkom gledanja predstave. Kakav je odnos između publike i predstave? I kako funkcionira taj ljubavni, zavodnički odnos? To radim i na drugoj estetskoj razini, koja je također kritična, ali na drugi način. Tako da sama predstava postaje Michelangelo.

Potežete li i pitanje odnosa novca i umjetnosti u predstavi? Naime, Michelangelo radi u Sikstinskoj kapeli za novac, no ta ga činjenica proganja jer time zapravo postaje najamni radnik grada, tj. politike, i pita se je li zadržao umjetničku slobodu.

To je snažna linija kod Krleže. Michelangelo je frustriran, nema inspiracije, nema novca, a onda na kraju dobije novac za taj posao u Sikstinskoj kapeli. Što se tiče najamnog rada, mi smo uvijek na neki način plaćeni od politike. Nemojmo se zavaravati, to je oduvijek bilo tako. I ravnatelji kazališta, kao i umjetničko vodstvo, manje ili više uvijek su postavljeni, a onda i plaćeni od grada ili države, dakle politike. Ali to ne znači da im moramo biti počinjeni. U slobodnom demokratskom društvu država daje novac umjetniku koji je slobodan raditi što hoće i kritizirati koga hoće. U demokratskom društvu mi moramo kritizirati i gristi ruku koja nas hrani. Ako sam ja plaćen od grada ili države, to ne znači da ne smijem kritizirati tu državu i tu politiku. To je naš zadatak, naša moralna obaveza.

Mnogi od političara na vlasti ne bi se složili s time. Recimo, nedavno je nova šefica kulture Grada Zagreba rekla da neće financirati predstave Olivera Frljića.

To je katastrofa! To je cenzura! Političari nisu tu da vladaju nama, oni su sluge naroda, barem je to princip u demokraciji. Dakle u demokraciji smo izabrali političare koji bi trebali reprezentirati našu volju, a ako živimo u totalitarnom režimu, onda političari rade što hoće. Živimo u Europi, a u Europi političari ne izmišljaju vlastita pravila financiranja niti se ravnaju prema vlastitoj volji, nego po određenom sistemu. I u Sloveniji je bilo takvih pokušaja, primjerice Slovenskom mladinskom gledališču je svake godine oduzimano po malo i govorilo se da se određene predstave neće financirati, ali na kraju se novac ipak našao. Znači, ni Slovenija nije izuzetak od takve prakse. Mislim da je najveći problem autocenzura kazališnih ravnatelja. Oni se plaše politike jer se boje da će izgubiti fotelju pa su spremni raditi kompromise s garniturom na vlasti kako bi dobili još jedan mandat.

Glavnu ulogu Michelangela Buonarrotija igra Rakan Rushaidat, dok ostale role tumače glumci riječkog HNK-a Ivana pl. Zajca i Jerko Marčić, koji je sada u Kerempuhu. Kako ste surađivali?

Oduševljen sam suradnjom! Rakan Rushaidat je odličan glumac i odgovoran suradnik, ali i svi ostali glumci su divni ljudi. Veliki mi je užitak raditi s njima jer se s radošću upuštaju u improvizacije. Ovo nam je druga suradnja i s lakoćom dolazimo do rješenja. Mogu reći da je to zajednički rad.

U Sloveniji ste osnovali kazalište E.P.I. Center, u kojem se bavite istraživačkim projektima. Može li se s takvim tipom kazališta utjecati na promjene u društvu ili barem na promjenu svijesti gledatelja?

Na to pitanje mogući se različiti odgovori. Politika danas toliko snažno utječe na ekonomiju i preplavljuje sva područja života da u takvoj situaciji umjetnost može i mora ujedati, gristi za nogu ili psovati. Vjerujem da je to naša moralna dužnost. Ako želimo ostati živi i pronaći neki smisao ili razlog zašto to činimo, onda moramo ujedati i gristi. U današnjem svijetu mnogi kažu da nema smisla ni efekta išta činiti, a ja mislim da baš zato trebamo djelovati, jer ako nećemo činiti ništa - onda je ovaj naš svijet izgubljen.

Ali odakle crpsti snagu i energiju da se umjetnošću i kulturom borimo protiv te apatičnosti koja sve više preplavljuje ljude? Evo, Hrvatsku je samo u zadnjoj godini napustilo oko 200 tisuća ljudi.

Ne vjerujem da je umjetnost neko jako privilegirano polje života. Mislim da svatko može na svom području učiniti neki korak. Samog sebe ne mogu zamisliti, bez obzira što radio i kako živio, tako da odbacim pušku u kukuruz, bez obzira što znam da se pod utjecajem ideologije svijet mijenja tako da je najbolje ne činiti ništa nego otići. Mislim da bismo se takvom mišljenju trebali najsnažnije suprotstaviti.