Monte Librić, pulski festival dječje knjige, već 18 godina njeguje jedinstven spoj književnosti i drugih umjetnosti, izrastajući u pravu kulturnu instituciju koja odgaja generacije čitatelja. Razgovarali smo sa Slavicom Ćurković, direktoricom festivala, o izazovima organizacije događanja koje balansira između autorske kvalitete, dječje percepcije i logističkih ograničenja, ali i o važnosti prilagođavanja novim formama izražavanja poput ulične umjetnosti, skejt-kulture i grafita, koji ove godine dominiraju programom.

Ove godine, festival se održava od 12. do 18. svibnja u pulskom Circolu, a donosi više od 70 programa, uključujući radionice, predstave, književne susrete i urbane umjetničke intervencije koje povezuju knjigu, grafit i mural. Za tportal Ćurković objašnjava zašto se Librić svake godine iznova izmišlja, kako se prilagođava digitalnom dobu te zašto je važno djeci ponuditi složene književne priče koje ih uče suočavanju s izazovima svijeta oko njih.

Tijekom godina Monte Librić je postao prepoznatljiv po specifičnom spoju književnosti i drugih umjetnosti, ali i po stalnom istraživanju formata. Koji su za vas najzahtjevniji aspekti osmišljavanja i realizacije festivala? Kako birate autore, radionice i teme koje će najbolje rezonirati s djecom, ali i s vremenom u kojem živimo?

Ma to vam je vrlo jednostavno, ali u teoriji. Kada biramo naslove koje ćemo predstaviti, primarni kriterij je da se radi o vrhunskoj dječjoj književnosti, drugi je da postoji mogućnost uklapanja određenog djela u tematski okvir Monte Librića, a treći – i tu već dolazimo do percepcije naših posjetitelja i posjetiteljica – je pronalazak načina predstavljanja koji će biti i poučan i zabavan. Kada se pred dijete koje se tek susreće s književnošću stavi deset naslova primjerenih dječjoj dobi, prvo će se zainteresirati za svih deset, što je svakako dobro, ali će, ako mu se interes ne fokusira, od svih deset ubrzo odustati i naći nešto što mu se čini interesantnijim.

Jednako je s radionicama koje održavamo ili odabirom tema. Mi, kao što se može vidjeti iz proteklog perioda, nemamo ono što bih nazvala tematskim kontinuitetom, sasvim suprotno: inzistiramo na diskontinuitetu, na iznenađenjima na koja smo već navikli publiku. Tako smo od prošle godine do ove napravili višestoljetni skok: na 17. Monte Libriću smo se bavili mitovima, legendama, mitskim bićima i drugim, sličnim oblicima pučke predaje iz daleke prošlosti, da bi 18. posvetili nečemu što se kod nas razvilo u 21. stoljeću: uličnoj, urbanoj umjetnosti, skate kulturi i kulturi grafita, murala, ma svemu što nastaje u gradovima i mijenja ih. Iz teme proizlaze i novi programski formati – neki su, poput Piknika s autorom ili Priče za laku noć Bake Librić, stalni – kroz koje posjetiteljima na njima zanimljiv način pokazujemo gdje se sve krije priča, a tamo gdje postoji priča, tu počinje pripovijedanje, odnosno, književnost.

Što za vas osobno znači punoljetnost Monte Librića i kako se ona reflektira u ovogodišnjoj festivalskoj temi Lov na slova koja "izlazi" iz korica knjige i seli se na gradske zidove? Što se događa kad dijete prvi put sprejem napiše slovo na zid?

Lov na slova nema nikakve veze s našim punoljetstvom, već s čvrstim uvjerenjem da je dobro napraviti radikalnu tematsku promjenu svake godine. Jedan od temeljnih principa funkcioniranja Librića je da ništa, osim vremena i mjesta održavanja, ne smije biti kao ranije. Suradnja sa Zajednicom Talijana Pula omogućila nam je rad u njihovom prostoru, Circolu, koji pretvaramo u koncertni i kazališni prostor, atelje, galeriju, knjižaru, igraonicu, mjesto susreta…ma u sve što možemo, šireći se po potrebi i na druga mjesta, od parkova, pa do, eto, zidova koji postaju platforma za izražavanje.

A kada se na zidu, s namjerom da se nešto kaže, napiše prvo slovo, to može – ne mora nužno, naravno – biti i kao prva riječ u vlastitoj priči, prvi odsvirani ton, izlaganje crteža i demonstracija usvojenog znanja na nekoj od radionica: otvaranje vrata prostranstva umjetnosti koje je uvijek i beskrajan prostor slobode.

Kako se književni festivali mogu prilagoditi i ostati relevantni u digitalnom dobu? Po prvi put u festivalskoj povijesti književnost povezujete s uličnom umjetnošću – koliko je važno djeci ponuditi sliku svijeta u kojem su knjige i grafiti, slova i skejt-kultura dio iste vizualno-književne igre?

Borba protiv tehnološkog napretka je uzaludna pa je mi ne prakticiramo. Također, mi ne branimo korištenje pametnih telefona na Libriću, daleko od toga, ali svjedočimo kako pametni telefoni postaju samo telefoni – dakle služe za javljanje na roditeljski poziv – jer se djeci nudi nešto što ih više intrigira, a ona nikada ne kalkuliraju. Djetinjstvo je, uostalom, životni period u kojem se zabava ne odgađa, pa ako je ispred djeteta nešto intrigantno, a mobitel mu je u džepu, tu će i ostati. Svaki književni festival u svakom dobu je relevantan onoliko koliko mu je sadržaj bogat.

Librić je zato do sada imao i stijenu za penjanje i radionicu lutkarstva i kostimirana uprizorenja istarskih legendi i mogla bih nabrajati unedogled, sve do, evo, ulica, skateova i zidova koji, iako se tako možda ne čini, zapravo korespondiraju s promjenom platformi s kojih se umjetnost konzumira i na kojima nastaje. Nije, naime, bitno piše li se književnost na papiru ili na laptopu, slika li se na platnu ili zidu, čita li se s ekrana ili iz knjige, gleda li se nečiji rad u galeriji ili s balkona…bitno je da se piše, čita, slika i sve to konzumira. Kao što autori i autorice ne mogu biti sigurni hoće li nešto što stvaraju biti umjetnički relevantno, tako ni mi ne možemo sada sa sigurnošću reći je li neki oblik ulične umjetnosti nešto će s protokom vremena postati umjetnički relevantnije nego što je očekivao netko tko je sa sprejem stao ispred golog zida.

Monte Librić se već godinama pozicionira kao "osmo pulsko brdo", a djeca koja su prve slikovnice čitala na Libriću sada već dovode svoju djecu na festival. Što znači graditi festivalski identitet koji istodobno raste s generacijama i ostaje upisan u njihovu čitateljsku i emocionalnu mapu, ostavlja trag u razvoju djece i kao čitatelja ali i kao građana?

Veliko je zadovoljstvo vidjeti publiku koja je odrastala zajedno s festivalom. Nama nije bio cilj pokazati da Pula može imati festival za djecu, već da pulska i istarska djeca odrastaju uz književni festival koji će ih oblikovati u čitatelje visokih estetskih kriterija. Naša publika dolazi već od prve godine života kad gleda zbunjeno oko sebe, druge je već fokusirana na neke programe, treće čak i čitateljski profilirana, četvrte aktivna u svakom mogućem programu i sve tako dok je ne sretnete kako, recimo, volontira na Sa(n)jam knjige u Istri, bira knjige, kupuje ili, čak autorski sudjeluje u programu. I upravo u tom rastu – koji traje godinama i prelazi iz dječje ruke u ruku odraslog čitatelja – ostavljamo svoj trag.

U programu se ove godine posebno ističu knjige s izraženom društvenom porukom, poput slikovnice Djeca s igrališta Madine Hussiny. Zašto je važno da književnost za djecu govori i o teškim, važnim temama, i kako ih približavate najmlađima? Kako vi osobno danas čitate dječje knjige – kao profesionalka, kao čitateljica, kao nekadašnje dijete? Postoji li slikovnica ili knjiga kojoj se uvijek vraćate i koja vas i dalje iznenadi ili utješi?

Krenut ću od kraja vašeg pitanja: Ježeva kućica Branka Ćopića jedna je od meni najvažnijih i po mnogo čemu najboljih knjiga – a i slikovnice su knjige. To je jedna od najjednostavnijih, najritmičnijih i najtoplijih priča s isto toliko slojeva. Meni posao brani da ne čitam kao profesionalka, interesi me čine čitateljicom, a Librić održava visoki energetski potencijal nekadašnjeg djeteta. Vjerojatno bez ta tri pristupa i ne bih mogla raditi na način na koji funkcioniram, ali i istovremeno biti direktorica Festivala dječje književnosti Monte Librić.

Djeca s igrališta Madine Hussiny književnice Olje Savičević Ivančević i ilustratorice Ene Jurov je sjajno, ali potresno književno djelo, no književnost za djecu, posebice klasična, u većini se bavi teškim i važnim temama. Djeca koja to spoznaju kroz literaturu lakše se nose sa svime što odrastanje donosi, a ne donosi samo radost i ljepotu. Najbolji način da to nauče jeste da i najtragičnijim pričama kojima se pisci i spisateljice bave priđu slobodno i zaigrano, dakle potpuno otvoreni za različita iskustva koja će ih učiniti empatičnim.