Posljednja desetljeća njegova života, provedena u miru Strožanca i Podstrane nedaleko od Splita, imala su točno utvrđen ritam. Daleko od svjetala velegrada, Mišo je stvorio vlastitu oazu u kojoj su lokalci, konobari i susjedi znali svaki njegov korak, a jedno pravilo poštovalo se bez pogovora: gdje god bi se pojavio, postojao je njegov stol i za njega nije sjedao nitko drugi
U lokalnim konobama i restoranima uz more, gdje je Mišo Kovač godinama dolazio sa suprugom Lidijom ili bliskim prijateljima, stol u kutu s pogledom na pučinu bio je praktički institucija.
vezane vijesti
Čak i usred ljetne sezone, kada bi gosti čekali u redovima za slobodnu stolicu, osoblje je znalo da se to mjesto ne popunjava. Nije to bila stvar bahatosti ili VIP tretmana na kakav navikavaju moderne zvijezde, Mišo nikada nije glumio nedodirljivost. Bilo je to prešutno poštovanje prema čovjeku kojemu je svaki prolaznik želio stisnuti ruku, pa je njegov kutak predstavljao rijetku zonu u kojoj je mogao popiti svoju kavu, zapaliti cigaretu i u miru promatrati more.
Ako bi mu netko i prišao, Mišo bi ga saslušao i pozdravio, ali granica se znala: za stol se sjedalo samo ako bi on osobno povukao stolicu.
Riblji jelovnik bez ribe: Sendvič umjesto orade
Ipak, najveći šok za one koji ga nisu dobro poznavali bio je njegov jelovnik. Dok bi društvo za stolom naručivalo škampe, oboritu ribu i morske specijalitete, Mišo bi konobaru mrtav-hladan naručio nešto što u ribljim restoranima uopće ne postoji - običan sendvič od pršuta.
Njegov vjenčani kum i skladatelj Dušan Šarac svojedobno je otkrio kako Mišo nikada nije mario za raskošne večere. 'U ribljem restoranu mi naručimo oradu, a Mišo zatraži sendvič. Nije ga zanimalo što piše na karti ni što se očekuje', prisjetio se Šarac te gastronomske crtice koja savršeno opisuje njegov karakter. Za stolom nije trpio foliranje; ako mu se jeo sendvič, jeo se sendvič, a kuhinja bi ga pripremila bez riječi rasprave.
Smokve, kava i mir s pogledom na more
Na terasi u Strožancu, uz drveni stol s klupama okružen mediteranskim zelenilom, Mišin se meni svodio na jednostavne dalmatinske užitke. svježe ubrane smokve koje je obožavao, domaće kroštule, crnu kavu, Coca-Colu i čašu vode. Nije bio gurman koji je tragao za ekskluzivnim okusima, već čovjek navika kojemu je hrana bila tek sporedna stvar.
U Zagrebu je pak, osamdesetih godina jednom tjedno minimalno dolazio u poznati restoran 'Zlatna školjka'. Naravno i tamo je omiljeni jelovnik bip - riblji.
