U kontekstu poprilično mršavih gostovanja zvučnih imena klasične glazbe u Hrvatskoj, koncert Cecilije Bartoli 21. ožujka u dvorani Lisinski najavljuje se kao jedan od uzbudljivih događaja sezone.

Mezzosopranistica Cecilia Bartoli nesumnjivo je jedna od zvučnijih interpretkinja klasične glazbe danas, a ovo joj je prvo pojavljivanje na hrvatskoj sceni. Ceciliju Bartoli može se predstaviti višestruko. Može se, dakako, krenuti komercijalnim nabrajanjem i pripomenuti brojku od šest milijuna prodanih albuma, nagrade Grammy, Classical Brit Awards ili nagradu Leonide Sonning, koja je u povijesti dodjeljivana Stravinskom, Bernsteinu, Rostropoviču…

Cecilia Bartoli, kao jedna od osebujnijih pojava na svjetskoj glazbenoj sceni, ima možda najveće zasluge u neumornom otkrivanju novog, mahom zaboravljenog baroknog repertoara i ekspresivnom interpretiranju istog.

No na samom početku njene međunarodne karijere mnogi su itekako sumnjali da može računati na veći ili trajniji uspjeh u operi. Herbert Breslin, Pavarottijev agent, prilikom njenog debija 1996. u Metropolitan operi u ulozi Despine u Mozartovoj 'Cosi fan tutte' izjavio je: 'Ona ne može pjevati Mimi, Toscu ili Traviatu, ne može pjevati Aidu, Manon Lescaut ili Desdemonu. Ne postoji nijedna velika uloga koju ona može pjevati. Velike stvari ne događaju se maloj Despini.'

Breslin, kao i mnogi drugi navikli na sopran dive u standardnom repertoaru Puccinija i Verdija, nije ni predvidio koliko će joj upravo zaobilaženje standardnih uloga pomoći u uspostavi jedinstvenog statusa na svjetskoj sceni. Umjesto da se kao mezzo zadovolji ulogom vječne seconde donne, Cecilia je pronašla zaboravljeni repertoar 18. stoljeća koji posve odgovara njezinom fantastično pokretljivom i virtuoznom vokalnom instrumentu koji, osim što je sposoban savladati sve koloraturne bravure kićenih baroknih partitura, raspolaže snažnom i dubokom ekspresivnošću.

Nakon što se pod palicom Riccarda Mutija, Nikolasa Harnoncourta i Daniela Barenboima pokazala kao vrsni interpret Mozartovih i Rossinijevih djela, u čijim je ulogama osim u Metropolitanu nastupala u Covent Gardenu i La Scali, Cecilia Bartoli krenula je u vlastitu muzikološku avanturu u uglavnom zanemarenom baroknom opernom repertoaru. Zapravo, Cecilia je negdje na izvoru pomame za barokom koja trenutno vlada u europskim opernim kućama koje postavljaju davno zaboravljene 18-stoljetne opere, a koja Hrvatsku posve zaobilazi.

Albumi posvećeni Vivaldiju, Salieriju i Glucku pokazali se kao posve neočekivani klasični bestseleri koji su izrodili nizom svjetskih turneja. Nakon njih slijedili su pravi koncept-albumi, koji su u međuvremenu postali sine qua non među glasovitijim klasičnim izvođačima.

Na albumu Opera Proibita tako su premijerno izvedene vokalne skladbe tzv. oratoriji koje su skladali Händel, Caldara i Alessandro Scarlatti za vrijeme službene crkvene zabrane opere kao suviše profane i dekadentne glazbe. Sljedeći je album bio posvećen legendarnoj 19-stoljetnoj divi Mariji Malibran.

Njen posljednji album Sacrificium, koji predstavlja u Zagrebu, uz pratnju orkestra La Scintilla iz Züricha, posvećen je kastratima. Naime, tijekom osamnaestog stoljeća u Napulju, jednoj od glazbenih prijestolnica Europe, gotovo je 4000 dječaka godišnje prolazilo obred kastracije u mršavoj nadi da će postati buduće pjevačke zvijezde. Kompozitori napolitanskog kruga, poput Porpore, Araije, Vincija, pisali su skoro pa isključivo za kastrate koji su raspolagali veličanstvenim instrumentima, s nevjerojatnim opsegom glasa.

Tehnički gledano, repertoar kastrata najzahtjevniji je u Cecilijinom opusu. No njezin album nije samo skup showpiece arija; 'Sacricifium' ruši mit o kastratima kao o strogo virtuoznim izvođačima te im dva i pol stoljeća poslije vraća dignitet ekspresivnih interpreta koji, iako su neizmjerno zadužili povijest glazbe, i dalje ostaju poprilična nepoznanica.

Dolazak Cecilije Bartoli prilika je da se punokrvna operna diva našeg doba čuje i vidi uživo s repertoarom koji je zasad samo njoj svojstven. Shodno reputaciji koja joj prethodi, očekivanja su velika.