Redaktor je u hijerarhiji klasičnog novinarstva specifična figura – njihovo znanje i intelektualna širina činili su medij točnim, pouzdanim i kvalitetnim, a činjenice i vrijednosne sudove iznesene u tekstovima provjerenima i utemeljenima. Kao takvi, predstavljali su intelektualni i moralni kompas redakcije, ljude kakve ćemo svijećom tražiti kako bi ispravili krive Drine umjetne inteligencije, no naći ćemo ih sve manje.

U Hrvatskoj, kad kažete redaktor, obično se misli na dvije osobe – legendarnog Marka Grčića i ništa manje legendarnog Davorina Dadu Milišića. Dadu smo upoznali potkraj bogate karijere: obilježio je tportalovo 'djetinjstvo', period negdje od 2005. i rebrendiranja starog HTneta sve do 2014., kad je otišao u zasluženu mirovinu. Uređivao je i opremao kolumne i komentare, redigirao tekstove, sipao genijalne, kriptične i aforistične naslove, i tako originalni sadržaj koji smo objavljivali uzdizao na višu razinu.

Ostavio traga u nizu tiskovina, ali i na radiju

Bogatog iskustva, od edukatorske karijere profesora filozofije i sociologije u zagrebačkoj Klasičnoj gimnaziji, preko udarne medijske scene kasne Jugoslavije i rane Hrvatske, Dado je na svakom poslu impresionirao kolege vrhunskim intelektualnim kapacitetom, osjećajem za ton i balans te specifičnim smislom za humor, negdje između svojih duhovnih uzora – Krleže, Marka Ristića, Bohumila Hrabala i Alana Forda. Uvijek prigodno distanciran, u komunikaciji obraćajući se svima s 'vi', ostavio je ljudskog i profesionalnog traga u redakcijama medija poput Globusa, Slobodne Dalmacije, Playboya, Glorije, Klika, ali i specifičnih tiskovina poput kultnog kulturnog časopisa Gordogan.

Dado je bio i veliki bibliofil te diskofil, kolekcionar rijetkih knjiga i vinila, jedan od onih ljudi koji su u stanju provesti dan lutajući po antikvarijatima ili progutati stotine stranica povijesne publicistike. Iako je osobno više volio monumentalnu klasiku, slušatelji Radija 101 pamte ga kao urednika emisije Rock antologija, jedne od posljednjih obrazovnih glazbenih emisija u pravom smislu, koju je obogaćivao vrhunskim poznavanjem povijesti soula i R&B-ja.

Neopjevani heroj

Dado je na tportalu objavio tek jedan tekst, jedan, ali vrijedan: na penal mu je prije 12 godina i par dana, na samom kraju karijere, sjeo tadašnji, kako ga je zvao, 'kukuriku Woody Allen', ministar znanosti i obrazovanja Željko Jovanović. Čak i da vam sadržaj nije blizak, morate mu odati priznanje na erudiciji: mikrolokalnu, privatno mu poznatu situaciju u zagrebačkoj srednjoj školi pretvorio je u sarkastičnu kozeriju s referencom na legendarni boksački meč Rumble in the Jungle.

'Premda sam u medijima dočekao i mirovinu, nekako nemam baš puno interesa za lik i djelo političara od zanata, domaćih ili stranih. Smatram ih uglavnom ljudima koji žive od toga što nude pogrešne odgovore na kriva pitanja, a neravnotežu takvog prelijevanja iz šupljeg u prazno kompenziraju krčmeći naokolo imidž', dijagnoza je iz tog teksta koja i danas stoji, ujedno kao ilustracija svega što nas je Dado naučio, a čega je u medijima – sami smo za to krivi – sve manje.

Poštujte sugovornika, poštujte čitatelja, ne oduzimajte im vrijeme i strpljenje, a ako je netko baš zaslužio da ga se nagazi, jer mediji imaju tu moć, učinite to sa stilom, ne gađajte ga šupljim riječima, već ga ponizite argumentima i intelektom. To je, ugrubo prepričano, bio Dadin suptilan doprinos DNK-u tportala, čiji tragovi nas još uvijek obvezuju, možda ne uvijek u sadržaju, ali u tonu, stilu i načinu na koji se obraćamo javnosti. Jer Dado je bio jedan od sve rjeđih neopjevanih heroja o kojima nećete puno toga naći na Googleu. On je bio Google prije Googlea.